Obitelj Gruzinov iz Seveta otvorila je vrata svog srca i svog doma za 12 posve nepoznatih ljudi, koliko ih je prošlo kroz njihovu kuću. Supružnici i njihovo troje malene djece štićenike su prigrlili kao članove obitelji
UDOMLJAVAJU ODRASLE
Velika srca Gruzinovih: Želimo pomoći, oni nemaju nikog svog
Trenutačno imamo šest štićenika – četiri redovna i dva na hitnom smještaju. Imamo kamere po cijeloj kući kako bismo u svakom trenutku znali gdje je tko i što radi. Supruga i ja imamo lagan san tako da čujemo sve što se zbiva u kući. Ne postoji godišnji odmor i ne idemo na more, a uvijek je jedan od nas doma kako bi mogao skrbiti o štićenicima, govori nam Pavao Alexander Gruzinov (31).
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:56
On i supruga Marina (29) prije četiri godine postali su udomitelji za odrasle, psihički bolesne ljude. Sinovi Leonid (6) i Saša (3) zovu ih striček, teta ili baka. Malena Bella (1) miljenica je svih štićenika koji je rado nose i igraju se s njom.
- O tim ljudima nema tko brinuti. Srce mi se slomilo već sto puta slušajući njihove priče. Ne znaš je li tužnije i teže onima koji imaju djecu ili rođake koji ih ne posjećuju niti o njima brinu, ili je teže onima koji nemaju nikoga. A nagledali smo se svakakvih situacija, pojašnjava nam Marina, inače po struci njegovateljica trenutačno na porodiljnom dopustu. Inače je domaćica. Suprug Pavao je medicinski tehničar i radi u Hitnom bolničkom prijemu već 12 godina. Upravo se on na poslu često susretao s udomiteljima i ljudima iz udomiteljskih obitelji. Privuklo ga je to i zainteresirao se.
- Istovremeno je supruga razmišljala čime se baviti, pa smo u razgovoru odlučili da je upravo ovo zanimanje kroz koje možemo zajednički pomagati našim starijim sugrađanima. Oboje dolazimo iz tradicionalnih obitelji u kojima je nezamislivo skrb o starijem ili umirućem članu obitelji prepustiti institucijama, no kroz posao sam sam vidio da ima i onih čije obitelji tako ne razmišljaju, kao i onih kojima nema tko pomoći jer nemaju nikoga - objasnio je Pavao.
Sa suprugom je prošao proceduru u nadležnom centru za socijalnu skrb.
- Socijalne radnice su nam rekle da smo najmlađi udomitelji u Hrvatskoj - prisjetila se Marina.
Tada nisu mogli birati, no novim zakonom od prošle godine imali su mogućnost izjasniti se žele li biti tradicionalni udomitelji ili se baviti udomiteljstvom kao zanimanjem. Za tradicionalnog udomitelja se podrazumijeva da ima stalan posao te mu država isplaćuje naknadu za obavljanje djelatnosti udomljenja, dok kod zanimanja država zapošljava udomitelja plaćajući mu sve obveze iz mirovinskog i zdravstvenog sustava.
Odlučili su ostati tradicionalni udomitelji.
- Kad smo ispunili sve uvjete i dobili licencu, čekali smo taj prvi poziv. Za korisnike smo uredili čitavo prizemlje kuće, ukupno 97 četvornih metara s pripadajućom kuhinjicom i sanitarnim čvorom. Podijelili smo tri sobe, dvije ženske i jednu mušku, a u svaka soba je opremljena za dvoje ljudi, nastavio je Pavao, dok se Marina nadovezala kako nisu morali dugo čekati na prvi poziv s kojim su sve iluzije o udomiteljstvu pale u vodu.
- Vi očekujete odraslu veselu osobu koja hoda i funkcionalna je. Mi smo dobili gospođu od 80 godina koja je bila nepokretna, sa zastrašujućim dekubitalnim ranama po tijelu. Umrla je nakon četiri dana. Ljudi ne razumiju da ovo nije starački dom, nego nam dolaze ljudi bez kuće, bez doma, prosjaci, neprilagođeni, psihički bolesni. Sjećam se situacije s muškarcem kojem su socijalne radnice mjesec dana pokušavale pronaći smještaj. Odrastao, psihički bolestan čovjek nakon rehabilitacije u Krapinskim toplicama čekao je da ga netko primi. Mjesec dana nitko mu nije htio otvoriti vrata jer je imao hepatitis B i C. Kad su nas nazvali, mi smo ga prihvatili, opisuje nam Marina mučnu svakodnevicu s kojom se susreću.
Prisjeća se kako su ona i suprug uveli posebne higijenske mjere, objasnili su ostalim štićenicima da ne diraju krv ako je negdje vide i slično.
- I eto, uspjeli smo neko vrijeme mu pružiti dom, no uskoro je preminuo. Imamo sad korisnika koji je kod nas dvije godine i ima niz dijagnoza. U bolnici je trenutačno, i vjerojatno se neće izvući. Posjećujem ga redovito, no on nema baš nikoga svoga i svjestan je toga. Kad uđem u njegovu bolničku sobu, on zaplače kad me ugleda. Na to uvijek ostanem bez teksta. Donesem mu neke sitnice, kreme koje mu trebaju za njegu i slično, nastavlja Pavao ne skrivajući da je bilo i incidentnih situacija.
- Dovozili su nam jednu mlađu ženu, liječenu alkoholičarku s psihičkom bolešću, a usto je imala traumu glave nakon prometne nezgode. Kad je stigla i mi smo otvorili vrata kola Hitne, bila je vezana. Ušavši u kuću počela je vikati, razbijati, zabila si je iglu s inzulinom u nogu, gurnula je Marinu i tad sam je fizički savladao i pozvao Hitnu.
Nije se mogla prilagoditi. U drugoj situaciji dovezli su nam muškarca koji je 10 dana ležao u vlastitom izmetu nakon što je preživio moždani udar. Ribao sam ga, šišao i brijao u kupaonici sljedeća dva i pol sata, nastavio je Pavao.
Ističe kako to ne priča da bi zaplašio potencijalne buduće udomitelje, nego želi da ljudi steknu pravu sliku o udomiteljima i onome što oni rade. To uključuje mijenjanje pelena odraslima, spremnost na to se fekalije ili urin mogu zateći bilo gdje u kući jer pojedini korisnici s demencijom ili drugom bolešću nekontrolirano obavljaju nuždu, visoku razinu higijene kako korisnici sa zaraznim bolestima ne bi postali opasni za druge.
Pritom treba zadržati kontrolu te omogućiti da korisnik koji je u afektu i krene u fizički napad ne bude opasan ni za sebe ni za druge. Smatra kako je udomiteljstvo u Hrvatskoj općenito nedovoljno afirmirano i popularizirano, a osobito kad je riječ o odraslima.
- U ovo doba godine oni obično utihnu i postanu depresivni, rastuže se. Kako se približavaju blagdani, razmišljaju u svojim bližnjima ili činjenici da nemaju nikoga. Zaboravljeni su, i toga su svjesni. To me jako rastužuje, kazao je on.
Marina napominje kako je jako važno sa štićenicima utvrditi kućni red, dogovoriti granice i paziti da redovito idu psihijatru i piju propisanu terapiju.
- Ne bojim se za djecu. Često me to pitaju, ali ja zaista naše štićenike doživljavam kao članove obitelji. Oni se s mojim klincima igraju, nose ih okolo, vole ih kao da su to njihova vlastita djeca. Moji mališani pak naviknuli su se na njihovo prisustvo i kroz to ih učimo i odgajamo na način da se o starijima treba brinuti. U našoj kući ima puno smijeha i radosti. Mi svi zajedno slavimo blagdane, rođendane, praznike. Smijemo se i plačemo zajedno. Korisnicima države na mjesec daje 100 kuna džeparca. Dirne me do suza kad vidim da ga je neka od bakica potrošila u dućanu kako bi mojoj djeci kupila lizalicu ili čokoladu, kazala je Marina.
Održavanje kućanstva joj ne pada teško, a kaže kako se kuhanjem najčešće ipak bavi suprug. Svaki dan pripremaju 11 porcija hrane za tri glavna obroka.
- Danas je na rasporedu juhica, a zatim ćevapi i pommes frites. Svaki dan je nešto drugo, a posude za pripremu hrane kod nas su oduvijek bile velike. Svi jedemo isto. Donedavno smo zajedno ručali, no s obzirom na to koliko nas trenutačno ima, ne stanemo svi za isti stol. Na hranu ode mnogo novca, kao i na njihove osobne potrebe. Moraš ih obući, kupiti im proizvode za higijenu, ma sve što im treba za svaki dan. A oni su ponekad kao djeca. Posvađaju se međusobno, kradu si cigarete, pa onda rješavaš razmirice i tko je kome što rekao - nastavlja Pavao.
Štićenici imaju i kućne ljubimce o kojima skrbe. Pavao i Marina imaju psa Foru (7), a štićenici su u dvorištu pronašli malenog mačića kojeg su udomili prije nekoliko tjedana.
- Mačić se zove Ibro. Jako ga volimo i svi se o njemu brinemo, pojašnjava nam gospođa koju smo zatekli u zajedničkom dnevnom boravku.
- Ja se najviše brinem o Fori jer me ona puno voli, nadovezuje se druga.
- Cijeli sam život radila u tvornici, no kad sam ostarjela mirovina mi je postala mala i nisam se mogla više boriti sa stalnim nedostatkom hrane ili drva za ogrjev. Zato me socijalna radnica udomila - pojašnjava nam žena (80) koja kaže da ima dva sina i dvije kćeri, no nitko od njih za nju ni ne pita.
Ovdje sobu dijeli s cimericom i kaže da je jako zadovoljna. Žena (50) nadovezuje se kako je i ranije bila u udomiteljstvu, a preselili su je u obitelj Gruzinov kako bi bila bliže djeci. Ima ih dvoje, a raduje se što će uskoro postati baka.
- Muž mi je bio alkoholičar i ostavio me zbog mlađe žene. Imala sam troje djece, ali je jedno umrlo. Baš smo sad za Sve svete bili kod njega na groblju. A onda su mi djeca završila u domu u Nazorovoj - ispričala nam je.
Šutljivi muškarac (62) kaže da je u sustavu udomiteljstva jer je ostao bez svega.
- Imao sam ženu i dijete, no razveli smo se i izbacila me na cestu. Ostao sam bez ičega, pa su me tu smjestili, govori on dodajući da ga kćer posjećuje povremeno.
Korisnici pričaju da tijekom dana gledaju TV, pospremaju svoje sobe, sjede na dvorištu. Uživaju u igri s ljubimcima i djecom udomitelja, pa im se ne odlazi do grada na kavu ili u crkvu.
- Imaju dopuštenje za izlazak do 22 sata, tada moraju biti u svojim sobama, no radije šeću oko kuće. Ti ljudi nisu "luđaci" kako ih zovu, ne jedu djecu niti nam stvaraju probleme. Oni su naša obitelj, dio nas. Super im je što smo mladi i za mnoge od njih mi smo najbliže obitelji što će ikada imati - zaključili su.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
16:11
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
