Željko Vukmirica: Tko mi se u životu zamjeri, odglumim ga

Markantan glas i stas oduvijek su bili prepoznatljive osobine poznatog glumca Željka Vukmirice (61). Mnogi su uživali u njegovoj glumi na kazališnim daskama ili na malom i velikom ekranu, pa opet se iznenade kad ga vide na pozornici okružena glazbenicima okupljenim u bend Millitargrenzemusik i na trenutak pomisle da je prešao u glazbenike. Zapravo je riječ o satiričnom političkom cabaretu “Petritza”, spoju glume i glazbe, čemu je, odaje nam glumac, oduvijek bio sklon:   

- Prvo što sam gledao u teatru bila je u HNK opera ‘Ero s onog svijeta’. Otac me vodio u ‘variete’, današnji Kerempuh. U ulici svoga djetinjstva redovito sam gledao sve u današnjoj Komediji, a u Zagrebačkom kazalištu mladih sam izabran za naslovnu ulogu Mačka Džingiskana s 14 godina. Samo su mi rekli: ‘Kad ti onaj striček dolje iz orkestra da znak, počneš pjevat’ - prisjeća se glumačkih početaka povezanih s glazbom naš sugovornik koji dodaje da je i u Drugu gimnaziju dolazio ranije i odlazio kasnije kako bi u njoj mogao svirati glasovir. Kako nastavlja oživljavati sjećanja tako postaje jasnijim i kako mu se gluma nametnula kao poziv. 

- Mama je bila jako zgodna i očito su je mnogi zadirkivali. Brat i ja smo znali, čim bi došla s posla uplakana da će biti super show jer bi mama tada odglumila likove koji su je povrijedili. Pretvorila bi svoju povrijeđenost u vrhunski teatar, rođena glumica - kaže.  

- Ja sam samo fotokopija njezina talenta. Rodila me s nepunih 18 godina i ja sam, kao najmanji i boležljiv, naslijedio isti obrambeni mehanizam. Tko mi se zamjeri, ja ga odglumim, a to su radili i Držić, i Moliere i Shakespeare - kaže glumac i dodaje kako je zato kći Jelena spojila u sebi bakin gen i s ženine strane dujšinovski osjećaj za mediteranski humor (Dujšin je bio rođak njezine bake) te dodala svemu englesku školu glume. 

Majčini su geni sigurno pomogli Vukmirici da s urođenom vedrinom zna okrenuti loše na nešto dobro. To mu je pomoglo i kad je potkraj osamdesetih, kako kaže, pobjegao od prinudne uprave u Gavelli.  Proveo je tada dvije godine volontirajući kod mentora i učitelja Maria Gonzaleza gdje je specijalizirao metodu Chorus na akademiji dramske umjetnosti u Parizu i postao ovlašteni predavač njegove metode. A da bi imao od čega tamo živjeti razvozio je knjige i radio građevinske radove na crno. 

- Danas mislim kako bih učinio isto, ali na osobnoj razini internacionalizirao bih svoju djelatnost - kaže. U jednom se trenutku Željko odlučio obračunati sa svojim frustracijama autorskim djelom, monodramom “Povijest moje gluposti” koju izvodi i danas.  Dao si je oduška za sve nepravde i od njezina nastanka 1979. dosad je s njom više od tisuću puta izašao pred publiku. I danas se sjeća okolnosti u kojima je Povijest nastala: 

- Žena nezaposlena, dvoje djece, a ja slobodnjak iz uvjerenja. Vuk samotnjak. Bio je to pokušaj da ostanem ono što jesam i sačuvam obitelj. Tada mi je Melani bila velika podrška i lavlja snaga. Divim joj se.

I danas, nakon više od tri desetljeća zajedničkog brođenja, brak Željka Vukmirice i njegove supruge, pravnice Melani, sutkinje u seriji “Sudnica” koja se neko vrijeme prikazivala na malim ekranima, jedan je od uzornijih. Upoznali su se na kultnom mjestu, u Zvečki, gdje se u doba njihove mladosti začelo mnogo veza i rodilo mnogo ideja.  

- O Melani sam čuo puno unaprijed, ali kad sam je sreo, dogodila se ljubav na prvi pogled, i to je bilo sve - kaže glumac i dodaje da je tajna njihova uspjeha u podršci i u tome što su imali razumijevanja za različitosti i posebnosti onoga drugoga. A imaju ga i danas pa su jedno drugome omiljeno društvo.   

- Najradije putujem s Melani. Ona je idealna suputnica jer ne komplicira ‘ja bih sada ovo ili ono’ i jako je duhovita. Oboje volimo putovanja. Običaj je u svijetu da čovjek nakon četrdesete putuje sa svojim životnim partnerom - govori naš sugovornik i prisjeća se putovanja koje im je ostalo u posebnom sjećanju:

-  Kako su joj Islanđani ponudili da bude predsjednica društva prijateljstva Hrvatske i Islanda, pozvani smo na Island na prvi međnarodni festival monodrame. Tada smo u iznajmljenoj Škodi prošli cijeli Island.

Između putovanja i druženja s prijateljima posvećeni su svojim obvezama, supruga pravu, Željko predavanjima na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj priprema studente glume za izazove posla kojim su odabrali baviti. 

- Danas je mladim glumcima mnogo teže jer tri akademije izbacuju svake godine 36 novih ljudi na malom i zasićenom tržištu. Nastojim ih naučiti da će opstati samo ako mnogo rade i razviju svoj osobni stil. 

Kako su on i supruga udali kćer i oženili sina, moglo bi se pomisliti da osjećaju prazninu ili krizu srednjih godina, ali naš sugovornik ističe da za to nema vremena. 

- Srednjih godina nisam uopće imao. Četiri sam godine na posao putovao 300 km, na akademiju u Osijek nekoliko puta na tjedan. Usred režije ‘Opere za tri groša’ u osječkom HNK došao je unuk i poklonio mi djedovstvo. To je veće od umjetnosti, to je čista ljubav. Čim se ugledamo, bacimo se na pod i igra počinje istog trenutka.

 A kad se ne igra onda, kaže, šeće, jedri, čita ili piše. 

Uvijek je bio osjetljiv na nepravdu i odupirao joj se ironijom i britkošću koja nastoji doprijeti do okorjelih srca i probuditi onaj tračak nade da se nešto može promijeniti i kojem su glumci, pa tako i Željko Vukmirica, posvetili život. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!