Zemlja meda: Životne lekcije posljednje čuvarice divljih pčela

Honeyland je prvi film koji se natjecao i za nagradu za najbolji dokumentarni film i za najbolji međunarodni igrani film. Uspjeh dokumentarca još je impresivniji jer je sam film započeo posve slučajno, piše BBC. 

Pokretanje videa...

01:19

Ples s pčelama | Video: 24sata/pixsell

Makedonski režiseri Tamara Kotevska i Ljubo Stefanov snimili su kratki dokumentarac o prirodi u udaljenom planinskom području zemlje. Uočili su košnice iza stijene na planini na kojoj su snimali. To ih je dovelo do Hatidze Muratove, jedne od posljednjih europskih divlje pčelarki, koja koristi drevne metode koje su prenosile generacije za skupljanje divljeg meda.

Bio je to početak 'lude avanture' od tri godine, snimanja kroz goruća ljeta i smrzavajuće zime, a nakon još godinu dana montaže nastao je prvi dugometražni film autorskog dvojca.

Honeyland je kronika Hatidzeinog života u trenutku kad su se njene tradicionalne metode sukobile s onim novopridošlica u njenom izoliranom rodnom kraju. Redatelji kažu da im je film duboko promijenio život. Honeyland ima puno toga za reći o očuvanju prirode, ali lekcije su također o ljudskom životu i odnosima.

Dijeli se da se preživi

'Pola za mene, a pola za tebe' je Hatidzeina mantra koju ponavlja dok brine o pčelama na planini. Ali to je poruka koja u suvremenom svijetu tako lako nestaje.

Hatidze živi u Bekirliji, napuštenom selu bez struje, vode i puteva, gdje brine o svojoj bolesnoj majci. Med koji prodaje na tržnici u glavnom gradu Sjeverne Makedonije, Skoplju, jedini je izvor njezinog prihoda. Uzima samo polovicu meda, a ostatak ostavlja pčelama.

Živi po tom jednostavnom principu. Dijeljenje s pčelama i s prirodom ključ je njenog preživljavanja, kaže Stefanov.

No njezino se tiho postojanje iz temelja mijenja kada nomadska obitelj Sam, koju čine roditelji sa sedmero djece, bučnim vozilom i velikim stadom goveda, dolaze u selo.

Otac obitelji Hussein želi ubirati med u većem obujmu zbog veće dobiti. Uzima sav med iz svojih košnica, ali njegove pčele na to reagiraju napadom Hatidzeinih košnica, što dovodi do njihovog uništenja i sukoba ljudskih susjeda.

Kotevska kaže da redatelji ne žele prikazati obitelj Sam kao simbole uništenja, već samo kao 'ogledalo svima nama koji donosimo loše odluke', utemeljene na potrebi preživljavanja.

Mudrost može biti moćnija od sile

- Da biste mogli komunicirati s pčelama, trebate imati osobnu snagu da im priđete, strpljenje da biste ih naučili ukrotiti. Za takav način života nije potrebna snaga, već mudrost - kaže Kotevska.

Upravo je pčelarstvo to što je Hatidze učinilo tako izuzetnom osobom. Ona je izuzetno bliska s pčelama i često ne koristi zaštitu. Pčele je ne bodu, čini se da joj vjeruju.

Sve što smo čuli od Hatidze odnosi se na pčele. Ona je cijeli život radila s pčelama i sve što je naučila, naučila je od njih. U obitelji Hatidze učenje vještine preskočilo je naraštaje - ona je učila kao djevojčica od svog djeda, umjesto od roditelja. 

Možete biti sami, ali ne usamljeni

- Hatidze se ponaša s pčelama kao da su njezina obitelj i ona se brine za njih kao da su njezina djeca. I kroz to, iako joj je život vrlo oštar, Hatidze se ne osjeća usamljeno - kaže Kotevska.

U jednoj sceni filma Hatidze pita svoju majku zašto je odbila ponude za brak koje su joj dolazile za nju. 

Nazife kaže da ih nije odbila, ali pokojni otac Hatidze je. Stefanov kaže da u tradicionalnim zajednicama u tom dijelu svijeta, bez obzira na vjeru ili etničku pripadnost, 'postoji nepisano pravilo da posljednje rođeno žensko dijete ostaje s roditeljima do smrti'.

Dakle, to je bila Hatidzeina sudbina, premda je čeznula za vlastitom obitelji. U filmu razvija poseban odnos s jednim od Sam dječaka. 

- Ljubav koju je čuvala za vlastitu obitelj, koja se nikada nije ostvarila, na kraju je prešla na pčele. Ona pronalazi sreću i druženje u svakom živom biću oko sebe- kaže Kotevska.

Slike su jače od riječi

Honeyland je film postavljen u zabačenoj zemlji, gdje ljudi žive na zapadu nepoznate načine. Ipak, povezala se sa svjetskom publikom kroz govor tijela, odnose i osjećaje protagonista. 

I obitelj Sams i Hatidze su Turci i na filmu govore turskim dijalektom. U prošlosti je bilo oko 10 turskih sela na tom području, kaže Stefanov, ali većina je stanovnika otišla u Tursku nakon Drugog svjetskog rata. Danas u Sjevernoj Makedoniji još uvijek živi oko 78.000 etničkih Turaka, što čini nešto manje od 4 posto stanovništva zemlje od 2,1 milijuna ljudi.

- To što ne razumijemo turski stvaralo nam je probleme kod snimanja. Kad smo došli do uređivanja, proveli smo tjedan ili dva totalno izbezumljeni. Proveli smo sate razmišljajući što učiniti s ovim materijalom. Na kraju smo došli do najboljeg mogućeg rješenja i to za uređivanje bez zvuka - kaže Kotevska.

Ovo je bila najvrjednija lekcija za nas kao autore budućih filmova. Sada smo uvježbani da vidimo priče koje se vizualno kreiraju. 

Pčele i ljudi su slični

Hatidze kaže da su joj pčele jedinstveno otporne i mogu preživjeti vrlo visoke i vrlo niske temperature, za razliku od mnogih drugih vrsta. Film pokazuje da to vrijedi i za ljude koji žive u regiji. No, sličnosti između ljudi i pčela tu ne prestaju.

Redatelji su se fokusirali na promatranje Hatidzeinog života i odnosa s majkom. Kotevska kaže da ih je pogodilo koliko je Hatidze bila slična pčeli radnici i kako je njena majka nalikovala matici. U filmu Nazife nikad ne napušta kuću, ali njezina mudrost vodi kćer u vrijeme krize.

Sukob između ljudskih susjeda ogleda se i kod pčela. Obitelj Sam koja dolazi kasnije druga je skupina pčela koja napadaju prethodnu skupinu pčela, a to je Hatidze i njezina obitelj. Zaista smo uživali u ovom uspoređivanju tijekom snimanja, kažu.

Poznato je da muške i ženske pčele ispunjavaju vrlo različite uloge, ali film prikazuje kako svi rade iste poslove.

Husein, njegova supruga i djeca dijele uloge oko stoke. U jednoj sceni jedan od mladih sinova prikazan je kako pomaže kravi da rodi, dok drugi dječak pokušava musti kravu. 

Kotevska i Stefanov kažu da su, poput pčelarstva, sve ostale poslove u ovom oštrom okruženju obavljali podjednako muškarci i žene. Svi moraju raditi isti posao kako bi preživjeli. To možete vidjeti u našem filmu - u obje obitelji, ne razlikuje to što su, svi rade iste stvari.

I, poput poslova u selu Bekirlije, snimanje filma bilo je podijeljeno između Stefanove i Kotevske, koja je jedna od samo nekoliko žena redateljica koje su ove godine bile nominirane za Oscara. Kotevska kaže da mnogi pretpostavljaju da je ona kao žena bila ta koja je bila bliža Hatidze, a Stefanov s dečkima iz druge obitelji. Zapravo je bilo obrnuto.

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Pokretanje videa...

13:25

šarić zenzacija bez otpa | Video: 24sata/pixsell