Žene koje volimo: Usrećiti one napuštene, to je moja misija...

Da joj je netko prije 15 godina rekao da će udomljavati djecu i pomagati nemoćnima, Katarina Prokopić (37) nasmijala bi se i odmahnula rukom. Tad je bila kao sve druge djevojke: imala je dečka, zabavljala se, tulumarila. Nije ni slutila da će se svega toga odreći.

- Imala sam 21 godinu kad sam se obratila. Kao da je netko izlio tekuću ljubav u mene. Osjećala sam se kao da mi ništa na svijetu ne treba. Isus mi je promijenio život i pokazao kojim putem moram ići. Shvatila sam da želim mijenjati drugima živote nabolje te sam se svim srcem odlučila dati u tu misiju - prisjeća se Katarina, danas uspješna odvjetnica. Prestala je izlaziti i piti te ostavila dečka s kojim je tada bila. 

- Roditelji su bili jako skeptični, što je normalno. Da sam bila na njihovu mjestu, i ja bih tako reagirala. Teško su prihvatili moj novi način života jer me nisu mogli razumjeti. I prijatelji su me smatrali čudnom. Prije sam bila kolovođa za zabavu i gluposti, a onda sam postala druga osoba. Većina se tad i povukla, no ne osuđujem ih - govori Katarina i nastavlja:

- Vrlo brzo čovjek nauči da mu ne treba toliko koliko misli da mu treba. Kad sam bila mlađa, trošila sam puno novca na gluposti. Počela sam vagati je li bitnije da, na primjer, posuđujem filmove u videoteci ili ću za taj novac radije kupiti tri litre mlijeka i dati ih nekom tko je gladan. Kad vidiš koliko je ljudi gladno, koliko je starih ljudi koji se ne mogu brinuti za sebe, shvatiš neke stvari; da ti imaš viška. Znala sam da sam ja tu za njih i to ne smatram nikakvom žrtvom - priča. 

Često i do pola plaće daje bespomoćnima, u slobodno vrijeme brine se za njih, a s prijateljima onima u potrebi plaća stan i hranu. Upravo ju je ta bezuvjetna ljubav prema drugima odvela u dom za nezbrinutu djecu - shvatila je da je udomljavanje njezina životna misija. Tada je imala 27 godina i bila je vježbenica na sudu. Živjela je s dvije cimerice i iako nije imala iskustva s djecom, slijedila je svoje srce. 

- Čim sam vidjela Danicu, znala sam da je želim udomiti. Rekli su mi da je to najproblematičnije dijete u domu i da radije uzmem neko drugo jer je ona prestara da joj se pomogne. Imala je 15 godina. Nisam htjela odustati. Osjećala sam da joj baš ja moram pomoći. U roku od mjesec dana dobila sam dozvolu za udomiteljstvo, što je čudo. Prvih nekoliko mjeseci bilo nam je teško. Bila je divlje dijete, bilo ju je teško disciplinirati jer joj ni do čega nije bilo stalo - prisjeća se. No malo-pomalo Danica se počela otvarati te zbližavati s Katarinom i njezinim cimericama.

- Njoj je samo trebalo ljubavi, trebala je osjećati da je netko voli. Roditelji su je odbacili kada je imala tri mjeseca. Sa sedam godina posvojila ju je obitelj, koja je raskinula posvojenje kad je imala 12 godina - priča Katarina. Danas Danica radi kao medicinska sestra, a pomagala je i Katarini u teškim životnim trenucima kad joj je mama bila bolesna. Iako više ne žive zajedno, čuju se svaki dan te je dio Katarinine obitelji koja ju je prihvatila kao da je oduvijek njihova. 

- Nakon Danice udomila sam djevojčicu romskog podrijetla. Ona je sad u braku i majka je te sam jako sretna zbog nje. S prijateljima sam nakon nekog vremena odlučila početi pomagati njezinu diskriminiranom narodu - kaže. Već dvije godine svaki vikend odlazi u Sitnice, romsko selo u Murskom Središću, te priznaje kako su joj sve predrasude koje je ikad imala odavno pale u vodu te su ti ljudi postali njezina obitelj. Upravo u Sitnicama Katarina je upoznala dječaka kojeg je poslije udomila.

- To je bila ljubav na prvi pogled. Bio je sitan, ali dinamitan. Pravi mali, crni biser. U životu, a ima samo 12 godina, prošao je svašta. Bio je na rubu da završi u domu za maloljetne kriminalce. Bio je problematično dijete koje je odrastalo u problematičnim okolnostima. U školi su mu se rugali jer je jako taman te se zbog toga osjećao drukčijim i od druge romske djece. To je u njemu prouzročilo agresivnost. Mržnja mu se nakupljala zbog stalne nepravde - govori Katarina. 

Zbog straha da će mu se prijatelji rugati jako se bojao prvoga školskog dana u Zagrebu: 

- Govorila sam mu da se ne smije sramiti svog naroda. Znao mi je ponavljati da su svi Romi jednaki, da kradu i da su loši. No stalno mu govorim da to nije istina, isto kao što ni svi Hrvati nisu dobri. Jedan dan je došao kući i rekao mi: ‘Bili smo na tjelesnom, izdao sam se da sam Cigo’. Pitala sam ga kako to misli. On meni na to: ‘Rekao sam im da sam Cigo pa me zafrkavajte koliko hoćete’. 

Kad sam ga pitala što su mu rekli, rekao mi je razočarano: ‘Ništa, ali sam sam se izdao’. Iako je prvih mjesec dana dobivao jedinice te se s njim moralo raditi po tri, četiri sata svaki dan, M. je ubrzo postao omiljen u razredu. To mu je podiglo samopouzdanje. Ne samo što je popravio ocjene nego se iz malog buntovnika pretvorio u pristojnog i dragog dječaka.

- U tome mu je uvelike pomogla njegova razrednica Iva Marinković, koja mu je od prvog dana bila velika potpora, kao i njegovi prijatelji u novom razredu - kaže. 

Osim toga jako se zbližio i s Katarininom sestrom Tihanom.

- Jako je šarmantan, zabavan i duhovit. On je dijete koje se ljudima lako uvuče pod kožu. Stalno mu govorim da može sve što god si zamisli zato što je ‘sve moguće onome koji vjeruje’ - govori Katarina i zaključuje: 

- Moj životni poziv je širiti ljubav i to ću raditi do kraja života. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!