Zorica Kondža otkriva: Sinovi su moja prava snaga i vedrina!

Zorica Kondža (52), splitska pjevačica raskošna glasa koja je na sceni od kraja ‘70-ih, iduće će godine proslaviti 30 godina solističke karijere. Poznavatelji tadašnje scene opisat će je kao pravu rokericu. Danas je jedna od najvećih glazbenih dama, “The Voice” ovih prostora. Svoju je karijeru uspješno je izbalansirala s privatnim životom, ulogom supruge i majke trojice sinova. A što na sve to kaže Zorica: 

- Evo, na pamet mi je pala Blanka Vlašić - ona će uvijek moći skočiti barem metar, taj talent i vještinu ne može izgubiti. Tako sam i ja uvijek pomalo rokerica u duši, to je takav temperament, energija. Majka sam troje djece, ali ne mogu staviti ključ u bravu na svoj karakter. Pogledajte Tinu Turner, Rolling Stonese, tko im može zamjeriti. Našla neku zlatnu sredinu između glazbe i obitelji. Volim taj šušur u našem domu, kad nas je puno za stolom... Kad nisu kod kuće, nedostaju mi. Isto tako, kad imam razdoblja bez nastupa, i to mi nedostaje... Na koncertima mogu pokazati tu energiju koju imam.Osim majčinstva, kojega smatra najvećim blagoslovom u obitelji, Zorica zahvaljuje Bogu što joj je podario takav glas i talent, iako se, prema vlastitu priznanju, rukama i nogama borila protiv toga da postane pjevačica. Bila je sklona i arheologiji, otkrivanju tajni iz prošlosti. Zanimala ju je i gluma, ali pjevanje - nikako. 

- Kad sam bila dijete, kasnije i cura, svi su govorili kako ‘ova mala zna pjevati’. Kad su se počeli formirati prvi bendovi, svi su me zvali da se dođem pjevati za njih, ali ja nisam htjela. Mislila sam da će mi se netko rugati, nisam imala samopouzdanja. No unatoč mojoj upornosti da ne pjevam, počela sam pjevati i zahvaljujem Bogu ipak što je odabrao zanimanje za mene - kaže Zorica. Imala je prigodu proputovati svijet i upoznati razne uspješne ljude. No jedan joj je propušteni susret zauvijek ostao u sjećanju. Bilo je to u New Jerseyu gdje je nastupala davno, za Novu godinu. Pjevala je u restoranu u kojem je radio čovjek iz Zadra.

- Jednu sam večer otišla ranije spavati. Soba mi je bila iznad lokala. Odjednom se začula buka, pomislila sam da su možda neki naši ljudi došli. Premišljala sam se hoću li sići ili neću, ali odustala sam. Bilo mi je teško odijevati se. Nisam mogla zaspati od te galame. Sutra ujutro, spustim se dolje i pitam na šanku kakva je to buka bila, a kaže meni barmen: ‘Ma bio tu jedan bend, poznati su tu u Americi, ali ne znam jeste li vi u svojoj zemlji čuli za njih’. Pa dobro, pitam ja njega, koji su to, a on meni hladno: Nirvana. Poludjela sam što me nisu zvali! Oni su naime zalazili tamo jer su obožavali hrvatsku rakiju - smije se Zorica koja je u Americi primila i najsimpatičniji kompliment za svoj talent. Pjevala je na Manhattanu u lokalu koji je imao dvije hale. U jednoj je ona pjevala za Hrvate, a u drugoj je bio party. Nekolicina ljudi s partyja u jednom je privukao njezin snažan glas. 

- Nakon koncerta prišao mi je tamnoputi Amerikanac i rekao mi kako on ništa ne razumije što ja to pjevam, a onda nastavio, onako frajerski: ‘Ali znaš što? Imaš muda za pjevanje, čovječe!’ - priča Zorica čiji je cijeli život obilježen anegdotama na sceni. Na Splitskom festivalu ostala je “zavidana” u pod jer joj se potpetica zaglavila između dvije daske, a na Šibenskoj šansoni, potpetica joj je zamalo otpala te je mogla samo “kliziti” unazad jer je jedino tako bila stabilna. No “najeksplozivniji trenutak” na sceni bio kada ju je u Kninu pogodio grom. Bilo je to u nekoj hali u kojoj je pjevala s bendom  Stijene. Dotaknula je gitarista, i u tom ju je trenutku počelo tresti. Mikrofon joj je skakao u rukama kao vrući krumpir, a prestalo je tek kad ga je uspjela ispustiti. Priznaje kako je kao djevojka uvijek upadala u probleme, razne zamke, i zbog toga je danas vrlo oprezna. Ponajviše zbog svoje obitelji, jer njezine odluke ne utječu samo na njezin život.

- Skromna sam, stojim čvrsto na zemlji i držim da se dobro dobrim vraća. Mnogo mi se toga dogodilo samo od sebe. I kad sam se udavala, bila sam oprezna. Gledam ove mlade ljude danas, mnogi ulaze u brak iz banalnih razloga, nespremni, samo zato što vole istu boju ili hranu ili glazbu. Ja sam morala osjetiti da je to ono što trebam. Stariji su uvijek govorili: ‘Nemoj mužu nikad cijele noge pokazati, najprije pokaži do koljena, a onda poslije pomalo, kroz život.’ Treba postojati neka draž u životu - objašnjava Zorica i dodaje kako je za supruga, uspješnog glazbenika i skladatelja Joška Banova, vezuje neka crta duhovitosti, kreativnosti, umjetnosti. Oni, kaže, ne govore jedan drugome o sebi, nego se u otkrivaju u hodu. Lani su proslavili 25 godina skladna braka.

- Dobila sam lančić sa smaragdnim kamenčićem - kazuje Zorica i priznaje da ju je suprug razmazio. Voli joj darovati cvijeće, onako bez razloga. Na pitanje je li spremna na trenutak kada će joj sinovi Toni i Ivan, sada već studenti, početi napuštati obiteljsko gnijezdo kaže: 

- Naravno da će bi biti teško, to je velika ljubav... Ali neće to biti velik rastanak jer nemaju ambicija ići u Zagreb. Vole Split, pa ih se, fala Bogu, neću tako lako riješiti. Na pitanje kako se nosi s teškim životnim situacijama, poput one kada joj je prije nekoliko godina umrla majka, a prije četiri mjeseca i starija sestra Katica, kaže: 

- Sve mogu podnijeti u životu, ali najteže odlazak najbližih i prijatelja iz djetinjstva. Kad se moram oprostiti s ljudima koji su mi obilježili život, jako mi je teško. Moram podijeliti emocije s obitelji, prijateljima, to je najbolja terapija. Kada se počnem baviti teškim mislima, pogledam svoju djecu, najmlađeg Luku i pomislim: Pa što on zna o tome, nije ništa kriv da me gleda tužnu. Moja obitelj je moga snaga i vedrina...

U 30 godina karijere bilo je toliko anegdota da bih mogla napisati knjigu... 

Najbolji kompliment sam dobila u SAD-u od jednog crnca koji mi je rekao da ‘imam muda za pjevanje’, u Kninu me na pozornici udario grom, na Splitskom festivalu sam se zaglavila na pozornici.