Mama kaže: 'štedi', TikTok kaže: 'živi sad'. Kome mladi vjeruju kad je riječ o novcu?
Štede li mladi u Hrvatskoj za stare dane? Istražili smo koji su ključni razlozi zbog kojih ne ulažu novac tamo gdje će im jednog dana biti najpotrebniji - od psihologije odgađanja do FOMO ekonomije
Mirovinski sustav može se neupućenima činiti kao nepregledni labirint birokratskih zavrzlama. Osobito u trenutku u kojem ćemo se na prigodnoj zakusci uz pečenog odojka i kremaste kolače opraštati od uredskih kolega s kojima smo dijelili radni vijek.
Da je tome tako, potvrđuje i niz ozbiljnih istraživanja koja su provele naše financijske institucije. Jedno od njih provela je Hanfa, u čijem se fokusu našao upravo mlađi dio radno sposobnih Hrvata. Iako gotovo tri četvrtine ispitanika pokazuju sjajno poznavanje fiskalne kulture, tek je 23% mladih u Lijepoj Našoj prilikom zaposlenja odabralo mirovinski fond i kategoriju. Nadalje, niti trećina ispitanika nije svjesna koji se točno dio iznosa njihove bruto plaće odvaja za mirovine.
Zanimljivo, iako golemih 85% mladih zna za postojanje trećeg mirovinskog stupa, tek mršava trećina njih svoju mirovinu planira financirati iz njega, a čak 41% ispitanika u starosti se kani oslanjati samo na mirovinu iz I. i II. stupa, odnosno na obveznu mirovinsku štednju.
Ponukani ovim alarmantnim rezultatima, odlučili smo provesti istraživanje među mlađim kolegama u 24sata.
Kako razmišljaju mladi
Marina (27) u treći mirovinski stup još nije uključena, iako zna da postoji i o njemu je razgovarala s poslodavcem. Kako kaže, rekli su joj da se može uključiti u bilo kojem trenutku, pa je odluku odgodila bez konkretnog roka. Trenutno joj to nije financijski ni životno prioritetno pitanje. O svome mirovinskom statusu zna samo osnovno. Razlikuje prvi i drugi stup, ali ne zna u kojem se fondu nalazi. Marina budućnost promatra bez oslanjanja na mirovinsku štednju, uz pretpostavku da će raditi dugo, a izračune vlastite mirovine nikad nije radila. Kaže da je još rano. Prvi je pravi ugovor o radu potpisala tek prošle godine.
Marko (36) predstavlja drugačiji pristup. U treći mirovinski stup uplaćuje od siječnja 2023. godine, i to putem poslodavca iz bruto plaće, što mu se u neto iznosu gotovo ne osjeti. Između 20 i 30 eura, tvrdi. Svjestan je sustava i aktivno ga prati, zna u kojim je fondovima u prvom i drugom stupu te redovito provjerava izvatke, osobito otkad razmišlja o promjeni fonda. Marko je dodatnu edukaciju stekao i kroz stručnu literaturu (zahvaljuje Toniju Milunu), nakon čega je promjenu fonda počeo ozbiljno razmatrati, iako ju zasad nije proveo. Živi bili pa vidjeli!
Stjepan (29) nalazi se između ova dva ekstrema. Zna da postoje tri mirovinska stupa i okvirno razumije sustav, ali ne zna u kojem se fondu nalazi niti ulazi dublje u detalje. Jasno mu je da treći stup donosi određene porezne i financijske pogodnosti, no ne poznaje ih precizno. Planira, doduše, u njega se uključiti, ali tek nakon što detaljnije istraži opcije i odabere pravi trenutak. Stjepan također o budućoj mirovini zasad ne razmišlja aktivno. Pretpostavlja da neće biti visoka, ali tu temu još ne doživljava kao urgentnu.
Zašto mladi ne razmišljaju unaprijed
Razloge neinformiranosti i odgađanja štednje moguće je objasniti kombinacijom psiholoških obrazaca i strukturnih promjena na tržištu rada. Jedan od ključnih mehanizama je psihologija odgađanja, odnosno "present bias”, u kojem ljudi sustavno precjenjuju vrijednost trenutnih nagrada, a podcjenjuju dugoročne koristi. U kontekstu mirovina to znači da se buduća sigurnost percipira kao nešto apstraktno i udaljeno, a kratkoročni troškovi štednje odmah su vidljivi, pa se odluke o štednji često odgađaju.
Na to se nadovezuje "FOMO ekonomija” (FOMO = fear of missing out - strah od propuštanja), pojam koji opisuje ponašanje potaknuto društvenim mrežama i stalnom izloženošću tuđim životnim stilovima. Pritisnuti pratiti tempo vršnjaka, a u strahu da ne "propuste” iskustva, proizvode ili trendove, mladi su u takvom okruženju skloniji impulzivnoj potrošnji. Ako je influencer na TikToku ili Instagramu u najnovijoj kolekciji poznatog brenda i pijucka koktele na nekoj luksuznoj destinaciji, čini im se da je takav životni stil lako dostupan i njima te da će nešto propustiti ako sebi ne priušte takva iskustva. U takvom okruženju ne slušaju savjete roditelja ili drugih starijih i iskusnijih članova obitelji nego idu za trenutačnim užitkom.
Sličan je obrazac posrijedi i kad govorimo o fenomenu "doom spendinga", odnosno trošenju kao emocionalnom odgovoru na osjećaje nesigurnosti i pesimizma vezanih za budućnost. U uvjetima inflacije (trenutačno oko 6%), visokih cijena stanovanja (prosječna cijena kvadrata u Zagrebu prelazi 4000 eura) i opće ekonomske nestabilnosti, potrošnja na luksuz ili iskustva često postaje način kratkotrajnog smanjenja anksioznosti, iako dugoročno dodatno otežava financijsku stabilnost. Tako će netko nakon teškog radnog tjedna otići u shopping da se "utješi" novom garderobom ili u skupi izlazak da "zaboravi" na svoje financijske ili druge probleme.
Dodatni faktor predstavlja "gig ekonomija”. Takva vrsta ekonomije označava tržište rada u kojem dominiraju fleksibilni, nesigurni i projektni oblici zaposlenja, poput freelancinga ili honorarnog rada. Riječ je o obliku rada koji donosi neredovite prihode i manjak sigurnosti, što otežava dugoročno financijsko planiranje, uključujući redovitu štednju za mirovinu. U takvom okruženju stabilno i sustavno ulaganje u budućnost često gubi prioritet u odnosu na kratkoročno preživljavanje i prilagodbu trenutnim prihodima.
Malim koracima do 'odraslih' promjena
Međutim, ako se izborimo s ovim psihološkim čimbenicima koji bi nas mogli spriječiti u štednji, dolazimo do spoznaje da štedjeti za mirovinu nikad nije bilo jednostavnije, uz nekoliko "trikova" i savjeta.
Treći mirovinski stup u praksi funkcionira jednostavnije nego što se na prvi pogled čini. Već iznos koji je protuvrijednost jedne kave na dan dovoljan je da pokrenete redovitu štednju koja otvara pravo na državni poticaj od 15% na godišnje uplate. Drugim riječima, sustav nagrađuje kontinuitet a ne visinu pojedinačne uplate. Upravo tu dolazi do izražaja složena kamata, koja ne djeluje spektakularno na kratke staze, ali dugoročno radi u korist onih koji počnu ranije i ustraju, jer se prinosi neprestano dograđuju jedni na druge. Treći stup pritom ostaje jedini oblik štednje koji nudi izravan državni poticaj na uplatu, što ga čini jednim od rijetkih instrumenata u kojima se na vlastitu odluku automatski dodaje zajamčeni, “besplatni” prinos.
Ni drugi stup ne traži posebnu birokratsku ili financijsku akrobatiku. Kategoriju fonda možete promijeniti odmah, besplatno i u samo nekoliko minuta putem sustava e-Građani, bez posrednika i dodatnih troškova. U praksi to znači da se i relativno mala administrativna odluka može brzo uskladiti s dobi i životnom fazom.
Zato je važno o mirovinskoj štednji razmišljati od najranije dobi, i to ne kao o dalekoj temi nego kao o odluci koja se donosi svakim mjesecom rada. Upravo iz tog razloga AZ mirovinski fondovi pitali su djecu kad se ide u mirovinu, kako bi na jednostavan i direktan način pokazali koliko je pojam mirovine nejasan u najranijim dobnim skupinama, ali i koliko se rano stvara (ne)razumijevanje sustava. U nastavku možete pogledati video "Kad se ide u mirovinu?”, kao dio kampanje "Mala škola za veće mirovine - Mirovine iz dječje perspektive“, koja dodatno otvara temu financijske pismenosti kroz perspektivu onih koji tek ulaze u sustav.
