Lažan sadržaj na internetu može se proširiti i postati popularan brzinom munje, a nerijetko iskrivljuje percepciju publike i znanje o raznim temama. Tako je svatko od nas, sigurni smo, barem jedanput u životu pročitao ili čuo, te čak i povjerovao, u neku informaciju objavljenu na društvenim mrežama ili portalima za koju se poslije ispostavilo da je bila lažna.

Primjerice, prošlih je godina čak nekoliko puta bila aktualna lažna vijest o smrti američkoga glumca Morgana Freemana, a kako navodi E! News, na listi lažno preminulih u proteklih su se nekoliko godina našli i James Earl Jones, Jim Carrey, Eddie Murphy, Celine Dion i mnogi drugi. Osim pisanim vijestima i objavama, dezinformacije se šire putem fotografija, pa su tako povodom nedavnog razornog potresa koji je zahvatio Tursku i Siriju počele nicati fotografije razrušenih zgrada i spašenih pasa koje uopće nisu bile snimljene ondje, prenosi BBC. Nažalost, primjera lažnih vijesti i dezinformacija ima napretek.

Upravo zbog svega ovoga postaje sve važnije usvajanje odgovornog ponašanja u online svijetu, što velikim dijelom uključuje i prestanak širenja lažnih vijesti i informacija. Međutim, snalaženje u golemim količinama online informacija koje se neprestano i iznova dijele izazovno je čak i za stručnjake.

Kako nastaju?

Lažne informacije u online svijetu nastaju na dva načina, prenosi BBC. S jedne strane mogu početi kao dezinformacije - sadržaj koji je namjerno izmišljen i dijeljen, a s druge mogu preuzeti formu misinformacija - lažnog sadržaja koji se dijeli bez svjesnosti o tome da je zapravo lažan. 

Postoji i termin lažnih vijesti, koji je zapravo vrlo sličan značenju dezinformacija, a radi se o člancima koji se temelje na lažnim informacijama i obmanjuju čitatelje jer im se prezentiraju kao istinite vijesti. U politici je pak prisutan spin, specifična tehnika prilagođavanja negativnih informacija za javnost. To uglavnom uključuje iskrivljenje istine u korist političara, ali bez iznošenja očitih laži.

Dezinformacije i lažne vijesti mogu nastati s ciljem promicanja neke osobe, stranke i gledišta ili za prikupljanje što većeg broja klikova i zarade, a misinformacije su rezultat pogrešno protumačenih pravih vijesti ili kakvog parodijskoga komentara, no često nastaju i kad netko pogrešno čuje ili zapamti određenu informaciju.

Ako se dezinformacije podudaraju s nečijim uvjerenjima, vjerojatnije je da će ta osoba zbog pristranosti prije povjerovati u njih te ih podijeliti dalje. A ponekad je dovoljno samo da je takav sadržaj šokantan i da ima snažan utjecaj na emocije kako bi postao viralan. 

Tko ih stvara i širi?

Studija Reuters instituta Sveučilišta u Oxfordu iz 2020. godine dokazala je da većinu dezinformacija na društvenim mrežama proizvode obični ljudi, a tek 20% dolazi od poznatih javnih osoba. Međutim, iako je većina dezinformacija na društvenim mrežama došla od običnih ljudi, najviše reakcija ostvaruju objave slavnih osoba jer imaju mnogo veću publiku, pa su pritom i opasnije.

Autori studije napominju da njihovo istraživanje nije moglo obuhvatiti analizu širenja dezinformacija u privatnim grupama i aplikacijama za razmjenu poruka, ali da tu komponentu nikako ne treba zanemariti. Iako je to zbog prava na privatnost teško istražiti, vjerojatno svatko od nas može potvrditi da se lažne informacije mogu jednako brzo rasplamsati i kroz privatne kanale. Razlog tomu je da većina ljudi vjeruje objavama članova svoje obitelji ili prijatelja, što lako može postati povod za daljnje dijeljenje sadržaja. Tako se vijest počinje širiti s jedne na drugu osobu od povjerenja, a veliku pomutnju može stvoriti i kad je preuzme neki portal koji ne provjerava činjenice ili blog koji vodi nestručna osoba. 

Ponekad ovom procesu širenja dezinformacija pomažu botovi, to jest lažni online računi programirani za širenje priče što je moguće većem broju ljudi, i trolovi - pravi računi koji iz nekog razloga vole uznemiravati i zastrašivati druge ljude na mreži.

BBC je čak uspio napraviti kategorizaciju tipova osoba koje kreiraju dezinformacije i lažne vijesti te što je to što ih motivira u tom činu:

Negativan utjecaj na zdravlje i psihu

Uz sve spomenuto širenje dezinformacija potencijalno može ugroziti i zdravlje ljudi - prisjetimo se kako su se u početku pandemije mogle pronaći informacije o tome da izbjeljivač ubija virus i slično. Za WHO je prije pola godine dr. William Van Gordon, izvanredni profesor kontemplativne psihologije na Sveučilištu u Derbyju, pojasnio da, osim što lažne vijesti mogu znatno utjecati na proces donošenja odluka, može doći i do stvaranja lažnih sjećanja, razvoja tjeskobe te katastrofičnog pogleda na stvari. Tu su u posebnoj opasnosti djeca. 

Prema Istraživanju o odgovornom korištenju tehnologije među djecom od 11 do 13 godina, koje je provela agencija Kvaka za A1 Hrvatska u studenom i prosincu prošle godine, 46% djece provodi više od četiri sata na internetu svaki dan, a vikendom se taj postotak penje na 74.

Osim što provode mnogo vremena na netu - kad imaju priliku susresti se s dezinformacijama - gotovo su se svi ispitanici izjasnili da prate influencere, a više od pola, točnije 58% djece, smatra da influencerski sadržaj može utjecati na ponašanja i stavove djece. Dakle, djeca ove dobi u posebnoj su opasnosti od širenja i vjerovanja u dezinformacije koje možda dijele influenceri koje prate. 

Roditelji i zaštita

Sve to posebno zabrinjava roditelje, koji su u strahu od toga da njihovo dijete ne nauči nešto pogrešno i da ne izgradi stavove na temelju dezinformacija. Primjerice, 36% ispitanika iz Istraživanja o odgovornom korištenju tehnologije smatra kako online sadržaj djecu može potaknuti da razviju diskriminirajuće stavove prema osobama drugog spola, nacionalnosti ili seksualne orijentacije. Osim toga, zabrinjavajuće je što 69% ispitanika smatra da sadržaj na koji nailaze na internetu može potaknuti djecu na rizična ponašanja.

Kako bi se spriječio negativan utjecaj dezinformacija na djecu, najbolja zaštita sigurno je edukacija - i to ne samo djece nego i roditelja, na kojima trenutno leži najveća odgovornost. Iako pitanje odgovornoga korištenja tehnologije još nije dio formalnog obrazovanja, pozitivno je što se posljednjih godina mogu primijetiti značajne težnje u kreiranju edukacijskih promjena vezanih za medijsko i tehnološko opismenjavanje.