Opće je mišljenje da su djeca stalno za ekranima. Kako ih odvojiti od njih?

Prema preporukama Američke pedijatrijske akademije, konzumiranje bilo koje vrste medija ne preporučuje se djeci mlađoj od dvije godine, a preporuke za stariju djecu idu u smjeru ograničavanja vremena uz ekrane na ne više od dva sata na dan.  

Previše screen timea, kako se to danas kaže, može se dovesti u vezu s pretilošću, neurednim spavanjem, problematičnim ponašanjem, slabijim uspjehom u školi, nasiljem i agresijom te, na kraju, ali ne i manje važno - ono djeci ostavlja manje vremena za igru. 

Pametne stvari prožimaju današnji život

No svemu tome ne treba se čuditi, kaže učiteljica mentorica Aleksandra Žufić, koja predaje informatiku u Osnovnoj školi Veli Vrh u Puli.  

- Računala i razne 'pametne stvari' toliko su proželi svakidašnji život da je doista neophodno da svi učenici već tijekom osnovnoškolskog obrazovanja ovladaju njihovom pravilnom uporabom. Zbog toga se trudim poučiti ih praktičnoj primjeni gradiva - bilo da je riječ o oblikovanju teksta, prezentiranju sadržaja ili pisanju računalnih programa. 

Također, kaže, često razgovaraju o tome koji su sadržaji primjereni i korisni, a koji su štetni i nepoželjni.

- Zainteresirane i nadarene učenike potičem da se uključe u razne natječaje vezane za informatiku. Tako smo sudjelovali u programu Generacija NOW, kojega zajednički pokrenuli Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM) i Hrvatski Telekom. Naš projekt bio je pametna IoT hranilica za mačku koju smo nazvali MiuMau. Riječ je o hranilici s ugrađenim senzorom za ispražnjenost spremnika. Kada razina hrane padne ispod zadane količine, upali se signalna lampica, pojasnila nam je Aleksandra Žufić.

Djeci nedostaje izazova

Osim toga, s djecom redovito rješava izazovne robotičke zadatke, izrađuje pametne kasice prasice, informativne letke o odgovornom ponašanju na internetu, stvaraju edukativne računalne igre, digitalne likovne radove, kratke filmove...

- Kroz sve kreativne radove koje su moji učenici napravili uočila sam da današnjoj djeci ne nedostaje ni mašte ni kreativnosti. Jedino im nedostaju zanimljivi izazovi i mentori koji će ih kroz te projekte pratiti. Odlični mentori za mnoge aktivnosti mogu im biti roditelji, ali i bake i djedovi. Nije dobro da se sve obrazovne aktivnosti prepuste nekom drugom, makar bila riječ o školi ili nekom klubu. Najveće osmijehe vidjela sam na licu svojih učenika kad bi donijeli kakvu konstrukciju ili kutiju za svoj projekt koju su tijekom vikenda napravili u kućnoj radionici sa svojim djedovima ili očevima - ispričala nam je ova pulska učiteljica. 

Za razliku od prošlih generacija, današnja se djeca rijetko igraju izvan kuće, s drugom djecom. Roditelji se uglavnom boje da bi im se vani moglo dogoditi nešto loše pa ih strogo nadziru, čuvaju i prate svuda, od škole i igrališta pa do druženja s prijateljima. Naravno, za to je potrebno vrijeme, a roditelji su nakon posla umorni ili imaju drugih, važnijih obaveza. Zbog toga djeci, kako bi ih zabavili, kod kuće daju ono što traže – neku napravu s ekranom. 

Hipnotički učinak ekrana

- Tako djeca odrastaju pod staklenim zvonom, fizički na sigurnome mjestu, a mentalno na vrlo opasnom - zaključuje Aleksandra Žufić.

- Mislim da mnoga djeca provode previše vremena pred ekranima još otkad su ti uređaji izumljeni. Nekad je to bio TV, poslije su u domove ušla računala, sad su tu mobiteli. Problem je što sve te naprave s ekranom imaju određeni hipnotički učinak, a uzrokuju i brzo lučenje hormona sreće i adrenalina pa kad ih roditelji djeci oduzmu, dolazi do svojevrsnih apstinencijskih kriza. To nikako ne znači da je ta tehnologija sama po sebi loša. Loš je naš odnos prema njoj i način na koji je koristimo. Nijedan uređaj nikad ne bi smio postati babysitter - upozorava naša sugovornica.

Tu se onda nameće pitanje kakve sadržaje možemo ponuditi djeci kako bi vrijeme provedeno pred ekranom ipak bilo korisno, a ne zatupljujuće. Aleksandra Žufić smatra da je osnovna ideja koja stoji iza tog pitanja loša i pogrešna. 

- Nije dobro naprosto zamijeniti jedne sadržaje drugima, iz jednostavnog razloga što je i dalje prisutan problem 'buljenja' u ekrane, manjka kretanja, neostvarivanja veza sa živim ljudima. Ne postoji takav virtualni svijet koji može iole nadomjestiti stvarni. Djeci su za zdrav razvoj potrebni opipljivi drugi ljudi, prave biljke, koje će im niknuti i venuti, stvarni predmeti koje će izraditi i dotaknuti, a ne avatari i simulacije preko kojih nama nepoznati autori našoj djeci usađuju svoje životne vrijednosti - rekla je.

Vodstvo i životne vrijednosti

Ne sviđaju joj se ni ultrapopularne sintagme "digitalni urođenici" i "kvalitetno vrijeme". Obje su, kaže, konceptualno potpuno pogrešne. 

- Djecu se smatra digitalnim urođenicima samo zato što nemaju straha od korištenja suvremenih komunikacijskih uređaja. Pritom se zaboravlja da ona imaju vrlo malo životnog iskustva pa često ne mogu razlučiti dobre od loših sadržaja i pravilno se odnositi prema njima. U vrijeme odrastanja ipak im je neophodno vodstvo, pri čemu su roditelji nezamjenjivi. Kvalitetno vrijeme ne može se odrediti rasporedom. Djeci treba prenositi životne vrijednosti, a za to je jednostavno potrebno dopustiti im da budu što više uz nas te da uče promatranjem, slušanjem i oponašanjem - savjetuje Aleksandra.

U Hrvatskoj se sve veći naglasak stavlja na STEM područje. S jedne strane to je opravdano, kaže Aleksandra Žufić, jer se tako postaje konkurentnijim u ovom svijetu brzih, ekonomski uvjetovanih promjena. 

- S druge strane, marketinški gledano, zapostavljaju se neka druga područja ljudskih aktivnosti, poput umjetnosti ili praktičnih proizvodnih zanimanja, a to je šteta. Trebalo bi to uravnotežiti. 

Treba ulagati u mentore

Kako bi se kvalitetno educirala nova generacija mladih STEM nada, kaže naša sugovornica, potrebno je uložiti i u edukaciju mentora, a upravo kroz projekte kao što je Generacija NOW, mentori imaju priliku naučiti nešto novo i zajedno sa svojim učenicima dodatno razvijati STEM vještine, zaključila je učiteljica Aleksandra Žufić.