Obavijesti

Native sadržaj

Komentari 3

Ono što ova hrvatska obitelj radi, ne može baš svatko

Ono što ova hrvatska obitelj radi, ne može baš svatko
1

Iako ima samo nekoliko stotina stanovnika, ovo malo selo u Karlovačkoj županiji krije mlade sportske nade koje dolaze iz iste obitelji. Ove godine Vukovići su nagrađeni i titulom najsportskije obitelji, a ovo je njihova priča

U Cerovniku, selu nedaleko od Josipdola, živi obitelj koja je sve samo ne obična. Luka (14), Lea (12), Rudi (9), Tea (6) i Mata (2) braća su i sestre koji dijele veliku ljubav prema sportu, a njihovi roditelji velika su im potpora u tome. Iako su ih prvotno upisali na sport jer u njihovu selu nema druge djece s kojom bi se mogli družiti, na kraju se ispostavilo da imaju i talenta.

Prije pojave koronavirusa uobičajeni dan Vukovića bio je vrlo dinamičan, no kako kaže mama Kristina (39), uz suprugovu i bakinu pomoć, koja s njima živi, te podršku prijatelja, obaveze su lakše tekle. Uspjesi ove obitelji okrunjeni su ovogodišnjim priznanjem za najsportskiju obitelj Sportske zajednice Grada Ogulina, a evo kako izgleda dnevna rutina ove obitelji.

'Kod nas nitko nije glavni'

Prije pandemije njihov je dan počinjao uobičajenim obavezama. Tata Zoran (45) vozio bi djecu u školu i vrtić u Josipdol, a mama Kristina odlazila je u Otočac, gdje radi kao učiteljica njemačkog jezika u osnovnoj školi. Nakon što bi se vratili iz škole i vrtića, djecu je čekao ručak, koji im je pripremio tata, s obzirom na to da je u mirovini zbog ozljede, te rješavanje zadaće. No tu nisu završavale njihove obaveze; od popodnevnih pa sve do večernjih sati Luku, Leu, Rudija i Teu čekali su treninzi. 

- Luka već deset godina trenira mušku sportsku gimnastiku u GK Ogulinski sokol te je zbog uspjeha na raznim natjecanjima više godina zaredom proglašavan mladom nadom grada Ogulina. U ovom ga je sportu pratila i sestra Lea, a nakon gimnastike i mini rukometa, odlučila se na taekwondo te usporedno pohađa i glazbenu školu. Ništa manje ne zaostaje ni brat Rudi, koji poput starijeg brata također trenira mušku gimnastiku, a sestra Tea trenutno se nalazi u vrtićkoj gimnastičkoj skupini. Najmlađi Mata zasad najviše uživa vozeći autiće, iako je vjerojatno da će i on krenuti stopama svoje braće i sestara - govori mama Kristina.

Uz sve obaveze, djeca su odlični učenici te rado pomažu u kućanstvu i poljoprivredi. Međutim, iako bi se možda mnogima učinilo kako u ovoj obitelji vrlo lako nastane ''kaos'', zapravo su nebrojeno mnogo puta pokazali kako su upravo njihova sloga i dogovor tajni sastojak zbog kojeg s lakoćom rješavaju sve svoje obaveze.

- Kod nas nitko nije glavni već se zajedno dogovaramo. S obzirom na to da je tata Zoran jutarnji tip, on ujutro vozi djecu i brine se za jutarnju rutinu. Ja sam zbog prevođenja, kojim se dodatno bavim, više večernji tip, pa djecu vozim na treninge i idem na sva natjecanja, jer mi je to ipak lakše nego tati, koji nosi protezu zbog ozljede. Premda i on ide na 'veća' natjecanja, a posebno kad osjeti da je djeci potrebna dodatna podrška. Uz to, imamo i vrlo dobre prijatelje koji nam uvijek pomognu ako mi nismo u mogućnosti odvesti djecu na trening ili doći po dijete. Bez pomoći i podrške prijatelja bilo bi teško - ističe mama Kristina.

'Zbog pandemije smo napokon zajedno'

S obzirom na to kako svaki član obitelji ima mnogo obaveza zbog kojih su rijetko svi na okupu, situacija s koronom zbližila ih je više no ikad. Kako kaže mama Kristina, u svakoj situaciji postoji i dobra strana, pa im je ovo bila jedinstvena prilika dugo biti na okupu, družiti se, igrati i raditi zajedno.

- Meni kao majci koja je često odsutna ovo je bila prilika jednostavno biti mama, a otac je uživao da su mu svi članovi obitelji blizu. Živimo na selu, pa uvijek ima aktivnosti i ne osjećamo se previše izolirano. Naravno da djeci nedostaje društvo, a i škola je drugačije organizirana i zahtijeva mnogo vremena - govori mama Kristina i dodaje kako im je vrijeme korone predstavljalo opterećenje samo u smislu treninga.

- Gimnastiku je nemoguće pravilno trenirati bez budnog oka trenera Marinka Jurašića i dvorane u kojoj postoje uvjeti za to. Djeca su svjesna da će nakon epidemije morati uložiti dodatne napore da se vrate na razinu snage, kondicije i spretnosti koju su imali prije epidemije. To će možda zahtijevati i cijelu godinu, ali je najvažnije da smo svi zdravi, a njima volje ne nedostaje - rekla je Kristina.

Najveći im izazov nije bio sportski nego školski, jer je troje djece u nastavi na daljinu, a mama Kristina također svojim učenicima održava nastavu na daljinu.

- Lea još ima i glazbenu školu na daljinu. Živimo u dijelu sela u kojem signal nije najbolji, internet je slabiji te dolazi do čestog preopterećenja i pucanja veze, a ponekad i nestanka struje, a trebalo se i pobrinuti da svako dijete ima opremu putem koje će pratiti nastavu jer nastavnici uglavnom žele da su djeca prisutna u realnom vremenu - objašnjava mama.

'Pustite djecu da polete za svojim snovima'

Bez obzira na to koliko je potrebno odricanja, roditelji bi uvijek trebali biti podrška svojoj djeci u svemu što je dobro za njih. Kako govori mama Kristina, drugim bi roditeljima poručila da djecu i sport ne doživljavaju kao žrtvu te da puste djecu da slijede svoje snove.

- Djeca su dar, i ako dijete ima želju baviti se bilo kojim sportom ili nekom drugom aktivnošću, budite mu podrška bez obzira na to hoće li biti medalja ili ne. Nije na nama da im postavljamo granice do kuda će stići, na nama je samo da budemo uz njih i podržimo ih kad je dobro, a posebno kad je teško. Sport, kao i sve drugo, traži puno odricanja i od djece, oni su ti koji su propustili mnoge rođendane, poneki izlet ili školske praznike. Školski praznici vrsnim sportašima uglavnom znače dupli trening – ujutro i popodne. Roditelji, pustimo djecu da rašire krila i polete prema svojim snovima - zaključuje mama Kristina.

Za kraj, Vukovićima slijedi novo poglavlje u životu djece, a oni će ih podržati i biti uz njih što god da odluče; veseliti se njihovim uspjesima te im pomoći da ustanu ako padnu. U odgovoru na pitanje o planovima za budućnost mama Kristina bila je odlučna.

- Naučili smo da previše ne planiramo. S problemima se suočavamo onako kako oni dođu jer su zaista nepredvidljivi (otac je imao izljev krvi u mozak na dan kad se Mata rodio i bio je 13 dana u komi). Kratkoročni planovi su povratak rutini i treninzima, Luki slijedi upis u srednju školu i pregledi da ustanovimo je li se lakat oporavio ili je potrebno daljnje liječenje. On želi upisati gimnaziju u Ogulinu pa će to zahtijevati reorganizaciju dnevne rutine, a Tea će krenuti u 1. razred osnovne škole - govori mama Kristina.

I mi im želimo da sve teče prema planu te da nastave nizati velike sportske, ali i privatne uspjehe.

Stvarne domove stvarno vrijedi osigurati! Osigurajte svoj dom uz UNIQA policu osiguranja nekretnine.