Anđeo iz Dalmacije: 'Svaki spašen život naša je pobjeda'

Iz Imotskog se pomalo razočarana vratila u Lovreć i nekolicini prijatelja ispričala za svoju ideju, a oni su je odmah podržali. Najprije troje, pa pet, deset i došlo se do brojke od dvadesetak Lovrećana koji su bili spremni dati krv. I tako se Anđela sva sretna ponovno uputila u CK Imotski, gdje im je ponosno iznijela brojke te ih zamolila da joj pomognu kako bi za njezinu akciju čulo što više ljudi.

'Sjedila sam u kafiću s društvom dok su na radiju javljali da je nestašica krvi u KB-u Split i da žurno trebaju krv, a da zaliha nema', dočekuje nas nasmijana Anđela Mustapić Šamija dok, onako samozatajno, pokušava objasniti što ju je to prije četiri godine ponukalo da počne s organiziranjem dobrovoljnog darivanja krvi.

Onako, sama za sebe, ne želeći govoriti ništa prijateljima, nakon malo razmišljanja donijela je čvrstu odluku da će dati prvi put krv, ali i animirati ostale sumještane da daruju 'zlatnu tekućinu'. Ne razmišljajući nazvala je Centar za transfuziju krvi u Splitu, a oni su je uputili na adresu CK u Imotski.

- Kad sam došla u Imotski i iznijela im svoju ideju kako bi bilo dobro organizirati dobrovoljno darivanje krvi u mojem Lovreću, najprije su me odbili. Pokušali su mi objasniti da to nije baš tako jer je, da bi se organiziralo dislocirano darivanje krvi izvan Imotskog, potrebno najprije imati dovoljan broj darivatelja - nastavlja ova 37-godišnja nezaposlena Lovrećanka, majka troje djece.

Iz Imotskog se pomalo razočarana vratila u Lovreć i nekolicini prijatelja ispričala za svoju ideju, a oni su je odmah podržali. Najprije troje, pa pet, deset i došlo se do brojke od dvadesetak Lovrećana koji su bili spremni dati krv. I tako se sva sretna ponovno uputila u CK Imotski, gdje im je ponosno iznijela brojke te ih zamolila da joj pomognu kako bi za njenu akciju čulo što više ljudi. 

Ravnatelj više nije dvojio

- Rekla sam im da ih je za sada dvadesetak i ako ih polovica bude mogla dati krv, već smo uspjeli. Nakon moje ponovne zamolbe, Darko Karin, ravnatelj CK Imotski, nije više dvojio. Rekao je da će oni pružiti svu potrebnu medicinsku logistiku, a da je na nama osigurati okrepu za darivatelje - ponosno će Anđela dok govori o početku jedne prelijepe priče koja, eto, traje već četiri godine.

Zasad jednom godišnje, tijekom ljetnih praznika, kad je u Lovreću najviše ljudi jer, nažalost, njezina općina dijeli sudbinu cijele Imotske krajine, kad je riječ o iseljavanju.

- Odlaze mladi i svakim danom nas je sve manje, ne vidi se tome kraja. Ja sam sa svojom obitelji ostala, ostao je još mali dio mladih obitelji, ali svakim danom, nažalost, svjedočimo o napuštanju obiteljskih ognjišta - pomalo će tužno Anđela, a onda joj opet osmijeh ozari lice.

Svi su priskočili u pomoć

Sva sretna ispričala je svojim prijateljima da su dobili odobrenje organizirati darivanje krvi. Trebalo je još osigurati okrepu za darivatelje, a prostor su im ustupili u školskoj dvorani OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića. I opet su prijatelji bez kojih ne bi, kako kaže, uspjela priskočili u pomoć. Netko je dao 50, netko 100 kuna te se prikupilo dovoljno novca za sendviče, sokove i kolače.

- Moji prijatelji su učinili sve da akcija uspije. I bilo je tako. Znala sam da nisam više sama u ovom humanom poslu i bila sam sigurna da ću uspjeti, da nema više povratka. Predivan je osjećaj znati da netko stoji iza tebe. Iza mene su oni koji mi uvijek uskoče kad je potrebno, a i prvi su darivali krv.

Te prve godine je deset osoba vraćeno jer nisu mogli dati krv iz zdravstvenih razloga, a 25 ih je dalo krv. Anđela je bila prva u redu i s nestrpljenjem čekala.

I onda šok i nevjerica. Nije mogla dati krv jer uzima tablete za štitnjaču.

- Bilo mi je užasno teško. Zašto baš ja koja sam sve animirala, koja imam toliku želju dati krv i spasiti nečiji život, sad kad je sve tu krv ne mogu dati - priča nam ova, puna duha mlada Lovrećanka.

Ta spoznaja je nije obeshrabrila i tako Anđela još upornija u svojem naumu već četvrtu godinu zaredom, uz pomoć prijatelja i CK Imotski te njihova poduzetnog ravnatelja Karina, okuplja svoje Lovrećane da jednom godišnje daju krv.

Dvadeset minuta godišnje

- Ma što je to jednom godišnje odvojiti desetak minuta i dati dozu krvi. To nas ništa ne košta. Bez obzira na činjenicu što sama ne mogu dati krv, znam da je to neprocjenjivo. Svaki put kad netko daje krv, imam osjećaj kao da je moja krv. Već sutradan krvi imaš dovoljno, a znati da netko treba krv i da ćeš možda baš ti spasiti svojom krvlju nečiji život je neprocjenjivo. Zato bih željela da se što više osoba, ne samo u mojem Lovreću, odazove pozivu i daruje krv. Ni na čijoj vrećici ne piše broj mobitela, ne piše ime i prezime... Unutra je spasonosna crvena tekućina i nitko ne bi trebao dvojiti. Puni su nam kafići mladih koji sjede satima, a za darivanje je potrebno nekoliko minuta. Na kraju krajeva, to je dobro i za osobno zdravlje - poručuje Anđela.

Prepoznavši ljepšu stranu Anđeline priče, njezini su je Lovrećani iz godine u godinu počeli sve više podupirati u ovom samozatajnom radu. Dođe ih uvijek mnogo, a brojka onih koji daju krv iz godine u godinu prelazi tridesetak. Žene donesu kolače, sokove i sendviče, sve sami organiziraju, tako da medicinsko osoblje može nesmetano i u opuštenoj atmosferi uzeti krv.

Nova akcija oko Božića

- Toliko čovjeku u životu malo treba. Sama ne mogu ništa, ali kad iza sebe imaš nekoliko prijatelja i sumještana, onda je sve lakše. Ja sam bez njih ništa - uporno će Anđela ne želeći sebe isticati.

Upornost je ipak ono što Anđela ističe u životu, jer da nije uporna, odavno bi pokleknula.

- Ljudi prije odustanu nego što se za nešto počnu boriti. Ne treba se ništa spektakularno dogoditi, ali trebamo uvijek znati da zajedno možemo puno uraditi. Ne treba odustati i pokleknuti na prvu - poručuje Anđela, koja želi da i ovaj tekst ne bude njezina osobna promocija, nego poziv ljudima i u drugim sredinama.

- Znam da je teško pokušati, a kamoli nešto organizirati, poglavito u malim sredinama, ali isto tako znam da smo zajedno u svemu jači i snažniji. Pojedinac ne može ništa, ali svi zajedno, bez zavisti i ljubomore jedni na druge, možemo jako puno - kaže Anđela, sigurna da će se još dugo u Lovreću prikupljati spasonosna crvena tekućina i da će njezin poziv čuti što više ljudi kako bi već ovoga Božića iz Lovreća u Transfuzijski centar Split otišli najljepši darovi onima koji će trebati zlatne kapi koje život znače.