Anamarija (20) donirala sestri (43) matične stanice i spasila je od leukemije: 'Dar je od Boga!'

Život piše najrazličitije priče, a nema ništa ljepše kada te priče imaju sretan kraj. Tome svjedoče i obitelji Raspasović i Tomas iz okolice Slavonskog Broda koje su posljednjih osam mjeseci proživljavale intimnu dramu. No, da bismo tu priču ispričali kako treba, potrebno je otići u prošlost, u dom Ankice i Mate Raspasović u Korduševce, selo nedaleko Slavonskog Broda.

- Imala sam 23 godine, a seka Valentina 15, kada smo primjetile da se mama čudno ponaša. Kao da se skrivala od nas, bila sva tajnovita. Tata je radio po terenima pa ga često nije bilo. Mama se brinula o nama. Bojala sam se da od nas skriva neku bolest, da će nam samo jedan dan priopćiti ružne vijesti. Bila sam uplašena. Znala sam da mama često ide kod tetke koja živi blizu nas i da joj se povjerava. Jedan dan otišla sam i ja. Tetka me upitala kako je mama, ja sam briznula u plač. Pitala sam ju što je s mamom, da li je teško bolesna, a tetka se nasmijala i rekla da nije bolesna, nego je trudna sedam mjeseci i roditi će djevojčicu. Mama se čudno ponašala jer nije znala kako da nam to priopći smatrajući da je prestara za još jedno dijete. Pao mi je kamen sa srca. Došla sam kući i rekla mami da znam za njenu trudnoću i neka ne brine jer se ta djevojčica sigurno rađa s razlogom, da postoji nešto zbog čega nam je Bog šalje - prisjeća se vremena prije 20-tak godina Martina Tomas (43), jedna od kćeri bračnog para Raspasović. Ta njena proročanska rečenica o nadolazećoj seki Anamariji pokazala se u potpunosti istinitom, na žalost, ili na sreću.

Malena Anamarija bila je doista dar s neba; dobra, draga, skromna djevojčica koju su svi u obitelji tretirali kao malu prinezu. Uživala je pažnji svih, a ponajviše svoje najstarije seke Martine.

- Anamarija je baš posebno dijete. Otkako se rodila bila mi je velika ljubav. Voljela sam brinuti o njoj. Kada je malo 'otfrknula', imala 2-3 godine, nikamo nisam išla bez nje. Ljudi koji nas ne poznaju mislili su da je moje dijete. Otkako je bila mala, imala je potrebu pomagati ljudima. Valjda je zato završila medicinsku školu, sada je i upisala fakultet. Često kažem da je ona najpametnija od svih nas u kući - priča dalje Martina sa osmjehom na usnama. Glava joj je ćelava, obavijena svilenom maramom u bojama.

Prije osam mjeseci Martina je završila u KBC Dubrava. Otkrili su da ima leukemiju, da mora na kemoterapije, a potom i na transplantaciju matičnih stanica.

- Otišli smo na more i tamo sam napipala par bolnih kvrga na vratu. Nisam htjela dizati paniku pa smo završili ljetovanje i kod liječnika sam otišla kada smo došli kući. Već je krvna slika pokazivala sumnju na leukemiju. Sjećam se da sam hodala po bolnici u nevjerici kada sam naletila baš na seku Anamariju. Sva je problijedila kada sam joj rekla da se čini da imam leukemiju. Ona je prva saznala - govori Martina.

Radi se o akutnoj mijeloičnoj lekemiji koja se brzo razvija i širi. Doktori su joj predložili najagresivniji način liječenja na što je ona i pristala. To je značilo puno najjačih kemoterapija, što je bilo jako izazovno za izdržati.

- Tek sam se nekako psihički oporavila od karcinoma maternice kojega sam imala 2022. godine no, nisam se htjela prepustiti očaju ni crnim mislima. U bolnici su rekli da ću trebati transplantaciju matičnih stanica i pitali me imam li brata ili sestru. Rekla sam im da imam dvije sestre, ali sam odmah znala da će Anamarija biti moj donor - kaže Martina.

I bila je u pravu. Anamarijine matične stanice podudarale su se 10/10 s Martininim. U studenom prošle godine obavljena je transplantacija. Najmlađa seka podarila je Martini novu priliku za život i novi rođendan darujući joj svoje matične stanice.

- Prije transplantacije bila sam u jako lošem stanju. Procedura ide tako da se kemoterapijama moraju uništiti svi moji leukociti. Istovremeno, Anamarija si je morala davati injekcije kako bi joj se povećao broj leukocita. Potom je, jadna, šest sati morala nepomično ležati dok joj nisu izvadili matične stanice. Za nju je to bilo bolno, povraćala je, nije joj bilo dobro, imala je glavobolje. Kada ih je uzeto dovoljno, dobila sam ih transfuzijom. Obje smo bile u bolnici, ali smo ležale u različitim sobama. Vidjele smo se netom prije transplantacije, a onda i odmah poslije. Poslale smo si puse jer se nismo smjele zagrliti ni biti zajedno - sa suzama u očima govori Martina koja se, kaže, rasplakala kada su joj pred bolničku postelju donijeli sestrine matične stanice na stalku za transfuziju.

- Svi naši zajednički trenutci, od njenog rođenja do danas, prošli su mi kroz glavu. Nemam načina na koji joj se mogu zahvaliti ili odužiti za to što je napravila, iako se ona ljuti kada to spomenem jer smatra da je apsolutno normalno to što je učinila. Kada su joj doktori objasnili kako izgleda uzimanje matičnih stanica, da može biti bolno za nju, da dugo traje, da će joj biti loše, da kasnije moraju injekcijama spuštati broj leukocita, i nakon toga je pitali da li je sigurna želi li to sve proći, jer, može i odustati, Anamarija im je rekla da su je to sada pitali ii više nikada - dodaje Martina i kaže kako ima potrebu grliti sestru svaki puta kada ju vidi. Njihova veza postala je još dublja.

Anamarija ju zove svaki dan da provjeri kako je. Transplantacija je prošla odlično. Sve sestrine stanice primile su se 100 posto i Martinino izliječenje započelo je odmah. Anamariji su uzeli i više matičnih stanica nego je bilo potrebno, kao i trombocite, pa su sve to zamrznuli, za slučaj da zatrebaju ponovo.

- Sve dođe s razlogom, baš kako sam i govorila mami. Seka je došla spasiti mene. Od prvog dana sam znala da će ona biti duša moje duše, moja čuvarica - kaže emotivna Martina koja cijelo vrijeme ima silnu podršku cijele obitelji, ponajviše supruga Josipa i sina Mihaela koji su, dakako, bili u strahu kako će sve to proći.

Kada je saznala da se Anamarijine matične stanice u potpunosti poklapaju, druga sestra Valentina bila je razočarana.

- Pitala me je - 'zar se moje ne poklapaju ni 2 posto?..' Ona je silno željela biti moj donor. Bila je uvjerena da će ona biti najbolji donor. Ali, iako nije, i ona mi je bila od velike pomoći u bolnici, danonoćno samnom - kaže Martina i dodaje kako u bolesti otkriješ tko su ti pravi prijatelji.

- Srećom imam nekoliko prijateljica iz djetinjstva koje su neprestano bile uz mene kao ogromna podrška, ali i cijeli radni kolektiv Slavonija drvne industrije u kojoj radim, a koji je doista puno učinio za mene, posebno moja direktorica Martina Ravlić Marijanović. Iako sam na bolovanju od svibnja, proglasili su me najradnikom 2025. godine. Zovu me svaki dan, pitaju da li mi je što potrebno. Koliko god su me neki ljudi koje sam smatrala prijateljima razočarali, oni koji su ostali uz mene pokazali su se još veći - kaže Martina dodajući kako ju život baš ne mazi, ali je do sada sve izdržala samo zahvaljući ljudima koji je okružuju, obitelji i vjeri od koje nije odustala ni kada joj je bilo najteže.