Nije im važno kako taj nekad uposlen i zaposlen kraj prepun djece i mladih pretvoriti u Bajnovinu. Važno im je još jednom podijeliti pa vladati - Hrvate i Srbe, lijeve i desne, prokazati neprijatelja. Važno im je kaže li se Banovina ili Banija, makar hrvatski jezikoslovci tjednima govore da vrijedi i jedno i drugo, i iako bi u civiliziranom svijetu to trebala biti najnebitnija stvar. No daleko smo mi, politički, od civilizacije.
S vrha nam bacaju mrvice razdora i podjele, da se njima hranimo, jer hraniti nas uređenom državom ne znaju i neće. U njihovim glavama moraju postojati neki izmišljeni neprijatelji koji će služiti u dnevnopolitičke svrhe i tome da se prave probleme kamuflira. Mislili smo da od potresa na zemlji Nikad-Bajnovini neće biti nečeg goreg, kad eto ga - fali još samo taj šamar i niski udarac, prokazivanje neprijatelja koji toliko ruje iznutra, da je možda kriv i za one goleme rupe u sirotim Mečenčanima.
Tko se laća vlasti ako ni na kritiku nije spreman? Netko tko na vlasti onda ne bi trebao biti, tko nije kadar nositi se s problemima. Država nije kriva za potres, nitko nije, ali je kriva zato što, znajuć’ da živimo na trusnom području, u robnim zalihama nije pripremila sve što treba, što seizmolozi imaju 17 umjesto nekoliko desetaka seizmografa, što na vrijeme nije reagirala u mnogočemu... Pionir hrvatske seizmografije Andrija Mohorovičić je početkom 20. stoljeća, prije potresa 1909., pisao činovnicima monarhije u Beč i dobio sve što je želio - seizmografsku opremu kakvu je i sam Beč imao i koja raditi može još i danas. Štoviše, naša je na životu, njihova više nije. On je marljivo pisao i tražio, a jednako marljivi činovnici su mu zahtjeve odobravali pa je skupa oprema stizala od tad najmodernijih i najboljih proizvođača. A danas? Nema čega seizmolozima ne nedostaje - od ljudstva do aparata. Pišu i oni ćitabe, ubiše se od posla, ali odgovora, barem ne dobroga, nema.
I onda su svi koji državu prozivaju, iako državu istodobno hrane, njezini neprijatelji. Jer kažu Banija umjesto Banovina. Ima li neka ćitaba kojom je Banija preimenovana u Banovinu ili smo to propustili? Ima li država pametnijeg posla nego se time baviti, dok joj narod spava vani, uz porušene krovove i zidove, i otprije osiromašen do gole kože? Je li starcu Milanu, Stevi ili Tomislavu, odnosno Ivanu bitno živi li na Banovini ili Baniji, ako puste godine živi kao siromah, do kojeg nije ni cesta došla, a kamoli život dostojan njegovih godina i ruku išibanih teškim radom?
Narod na zemlji Nikad-Bajnovini toliko malo traži i treba, no sigurno ne treba još i jednu pljusku države maćehinskog pogleda. Ne treba, nakon rata, još jednu podjelu na “naše” i “vaše”, kad svi smo isti.
