News

Komentari 127

"Bio sam vojnik, sad sam 'teta' u vrtiću, svi su me u Kaštelima dobro prihvatili, a i ja njih!"

"Bio sam vojnik, sad sam 'teta' u vrtiću, svi su me u Kaštelima dobro prihvatili, a  i ja njih!"

Petar Novak (27) već tri godine živi u Kaštel Novom. Doselio se iz rodnog Belišća. Napustio je vojsku i zaposlio se kao odgojitelj u dječjem vrtiću, a još se privikava na novo podneblje i mentalitet...

Dok je “škura” bura nosila tmaste, tamnosive oblake, a prve kapljice kiše (gotovo susnježice) počele padati u portu u Kaštel Novom, dok je kolega fotoreporter tražio idealnu lokaciju, naš sugovornik bio je zadovoljan tim opjevano najlošijim vremenskim uvjetima uz našu obalu.

POGLEDAJTE VIDEO: Napustio je vojsku i zaposlio se u dječjem vrtiću

- Neka, manje je ljudi - kratko je kazao Petar Novak (27). U Kaštel Novi doselio se iz rodnog Belišća. Napustio je vojsku i zaposlio se kao odgojitelj u dječjem vrtiću, a još se privikava na novo podneblje i mentalitet.

Još se nije potpuno priviknuo na drukčiji mentalitet, koji mu je simpatičan i zanimljiv. Na uobičajenim svakodnevnim kavama ili dok prolazi ulicom, čuje hrpu tuđih problema, briga, ali i veselja, pošalica kojima se drugi brzo ubace u razgovor iako uopće nisu povezani. Već i to što je još kao dječak čvrsto odlučio živjeti u Dalmaciji, otići iz rodnog Belišća, dovoljno je interesantna.

Iz vojske u udrugu

A kad se zna da je Petar karijeru počeo kao profesionalni vojnik te da posljednje tri godine radi kao odgojitelj u vrtiću Čarobni pianino, već se značajno mijenjaju stvari.

Prije malo više od mjesec dana Petar je izdao i svoju prvu slikovnicu, “Neobična priča o medi Dini”. Počeo ju je još na studiju ranog predškolskog odgoja na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Osijek.

- Do izdavanja slikovnice došlo je slučajno, bez ikakvog plana. Priču sam napravio za dramski odgoj i ostala mi je u kompjutoru. A kako u vrtiću svakodnevno nešto crtam s djecom, neke primjere, ili me pitaju da im nešto nacrtam, krenuo sam raditi ilustracije za priču. Napravio sam skraćenu verziju teksta i onda malo razgovarao s kolegicama. Svima se svidjelo, pa sam odlučio izdati slikovnicu. U Belišću je tiskana, ondje imam prijatelje s kojima sam se lako dogovorio, a Slavonija je znatno jeftinija od Dalmacije i što se tiče tiskanja. Nisu profesionalni crteži, ali za dječju razinu je, nadam se, u redu. U vrtiću već nekako prepoznaju moj stil crtanja, pa su odmah povezali, iako im je još malo smiješno što je njihov odgojitelj napravio ‘knjigu’ - skromno govori autor o slikovnici u kojoj je riječ o polarnome medvjedu koji se izgubio u snježnoj oluji, završivši u šumi, gdje su ga ostale životinje ismijavale jer nisu naviknule na bijelog medvjeda, jer je drukčiji. Na kraju je Dino postao junak šume spasivši životinje od velikog požara...

Nije bilo predrasuda

Nas je zanimalo zašto je vojsku zamijenio vrtićem i Belišće Kaštelima a ne Zagrebom.

- Još kao dvogodišnjak patio sam od strašnog bronhitisa, pa smo dvije godine zaredom velik dio godine proveli na Krku, a poslije smo nastavili odlaziti na klasična ljetovanja. Još od tog vremena obožavam ovu klimu, a posebno sam je zavolio kad sam bio u vojsci u Zadru. Tu sam zapečatio odluku da moram živjeti u Dalmaciji - niže ovaj svestrani mladi čovjek. Nakon Opće gimnazije u Valpovu nije želio studirati nego je odlučio okušati se u vojsci. Nakon nekoliko godina zaključio je da to ipak nije za njega.

- Ne, nije bilo problema niti se nešto loše dogodilo, jednostavno je došlo do prekida interesa. Dok sam razmišljao što ću dalje, odlučio sam volontirati. U Belišću super posao radi udruga Zvono, koja se bavi djecom s teškoćama u razvoju. Ondje sam postao osobni asistent, a kako su me djeca dobro prihvatila, kao i ja njih, pala je odluka na profesiju odgojitelja. Iako to nije jednostavan posao, mnogo je ugodniji, iskreniji i neviniji od bilo čega drugog. Nakon završetka studija htio sam otići još južnije od Zadra, tako da je izbor nekako logično pao na Split, odnosno Kaštela. Došao sam ovamo ‘na blef’, starim Fiat Puntom nakrcanim kutijama, našao podstanarski stan i tek onda krenuo tražiti posao. Iz Čarobnog pianina su me prvi kontaktirali, pozvali na razgovor, i to je bilo to - otvoreno govori Petar spremno odgovarajući na mnoštvo naših radoznalih pitanja. Zanimalo nas je kakve su reakcije kolegica i djece na njegovu pojavu u vrtiću te sve o društvenom životu Slavonca u Dalmaciji.

- Ponekad mi se čini da sam ovdje tri dana a ne tri godine. Temperament je potpuno drukčiji, pola vremena je sve opušteno, a pola sve ubrzano. Klima je fantastična, a kamo god da idete u krugu od sto kilometara, stalno se nešto novo može vidjeti, istraživati, uživati u pogledu. Ima toliko gradova, otoka, zabačenih mjesta, stalno idemo na izlete, uvijek naiđemo na nešto što očarava, neko uzbuđenje... Držim da su me ljudi prihvatili, ja njih pogotovo, a to se posebno odnosi na radnu sredinu, gdje kolegicama dobro dođe netko za malo ‘muških’, fizičkih poslova kad zatreba. Nije bilo nikakvih predrasuda, dali su mi šansu iako im je u početku bilo neobično imati odgojitelja - strpljivo objašnjava Petar.

Otvoreno govori i o svojim tetovažama

- A što se tiče tetovaža, bude ljudima zanimljivo iz prve, ali brzo prestanu biti fokus. Danas su i roditelji mlađi, većinom 30-ak godina, njima je to normalno. Djeci ponekad bude interesantno, manji ih uglavnom pokušavaju brisati, pitaju jesam li se to išarao, drugi komentiraju kako tetovaže imaju njihovi tata ili mama... Gdjekad stave one naljepnice iz slatkiša, ali uglavnom ih prođe ta faza. Tek kada doznaju da tetoviranje boli, redom rade grimase i govore: ‘Neću ja to!’ - smije se Petar.

Bivsi vojnik Petar Novak

Kad je tek došao u Kaštela, mnogo je više izlazio i otkrivao “što je i što nije”, no od kada je kupio stan u Kaštelima, s nekolicinom najbližih prijatelja intenzivnije se druži, što mu je sasvim dovoljno, a vjerojatno je “smirivanju” pridonijela jedna djevojka iz Solina...

Najčitaniji članci