Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
239 komentara

Blagdani pod granatama: Kako su branitelji slavili Božić '91.?

Trojica hrvatskih branitelja prisjetila su se Božića od prije 25 godina. Oni ga nisu proveli u krugu obitelji nego su bili na položajima u društvu svojih suboraca..

Foto: Privatna arhiva
239 komentara

Osječki branitelj Damir Radić zauvijek će pamtiti Božić 1991. godine. Kaže da se nikad nije tako usrdno molio Bogu kao tada. On je, naime, proveo Božić prije 25 godina na položaju.Tada 24 - godišnji mladić Damir bio je na prvoj crti bojišnice. Bilo je, kaže, strašno hladno. Ciča zima, temperature - 15 stupnjeva Celzijevih. Sve smrznuto. No, tog Božića 1991. manje su razmišljali o hladnoći a više o tome kako sačuvati živu glavu. To je bilo njegov jedini cilj, jedina želja, jedina stvar koju je htio za taj Božić. Ništa više od toga.

Što se bližila ponoć samo su jače 'tukli'

- Božić te 1991. je bio pravi pakao. Doslovno. Nikad, ni prije ni poslije ni palo toliko granata na položaje. Tukli su nas, nisu stajali..Iako je bilo primirje, oni su ga kao i uvijek kršili. Bili su pijani i htjeli su nam upropastiti Božić, a što se bližila ponoć samo su pojačavali, sve jače i jače i tako negdje do 2, 3 sata ujutro. Toliko su nas granatirali da smo mislili da će sve što imaju potrošiti. Naravno, nisu, imali su oni beskonačne rezerve tada - prisjetio se Radić kojemu je teško bilo jer su i po njegovom rodnom Osijeku neprestano padale granate. Ni građani Osijeka nisu imali mira nego su uz bezbrojne detonacije Božić proveli u vlažnim skloništima. A osim za sebe Radić je strahovao i za svoje najmilije.

Foto: Privatna arhiva/pixsell Damir Radić (prvi s desna)

- Grad u to vrijeme već bio dosta ispražnjen jer ljudi su izbjegli tako da je po najoptimističnijim procjenama u gradu tada zajedno građana i branitelja bilo oko 35 tisuća. Od 110 tisuća koliko je Osijek inače imao ljudi. Oni hrabri koji su se usudili ostati također se vjerujem vrlo dobro sjećaju tog Božića 1991. To je bio horor!

Na božićno jutro pekli odojka

Saša Barčan, ratnog nadimka "Mali medo", koji je u obrani Lipika i Pakraca sudjelovao više od 4 godine dobro se sjeća Božića 1991. godine jer ga je dočekao u oslobođenom Lipiku. To je, naime, bio prvi oslobođeni grad u Domovinskom ratu. Lipičani su u svom gradu “slomili zube” vojnicima zloglasnog Banjalučkog korpusa koji su dio Lipika zauzeli 12. listopada 1991., a u drugom valu napada 28. studenog osvojili su skoro cijeli grad. Oslobodili su ga 6. 12. i dočekali Božič u svom oslobođenom gradu

Foto: Privatna arhiva/pixsell Saša Barčan - Mali medo (prvi s lijeva s naočalama)

 - Nakon oslobođenja Lipika smo radili uz standardne poslove  - straže, patrole, izviđanja, čišćenje ulica i dvorišta od stradalih životinja. Naša sreća je u tome što su temperature stalno bile ispod nula stupnjeva pa nije došlo do zaraze.U nekoliko brzinski obnovljenih svinjaca smo uspjeli uloviti nekoliko živih svinja koje su slobodno lutale gradom. One su nam kasnije služile kao dodatni izvor hrane - prisjeća se "Mali Medo" tog prosinca 1991.
Neprijatelj je tada već dosta dugo bio relativno miran, samo bi ponekad neka granata doletjela pa su i dalje bili na oprezu. no nije bilo opuštanja. Ipak, za Božić su odlučili počastiti..

Ispekli odojka i juhu kuhali na punktu

Foto: Privatna arhiva/pixsell Barčan (prvi s desna) sa suborcima

- To božićno jutro mi smo odlučili ispeći odojka kako bi bar malo dočarali Božić koji nećemo proslaviti sa svojim obiteljima. U nama su se miješali tuga zbog poginulih suboraca, ali i ponos što smo uspjeli osloboditi naš grad. Hodajući gradom koji je razrušen više od 90 posto sa sjetom sam se prisjećao prijeratnih Božića. Tako se nas desetak za ručak gostilo odojkom, juhom koju smo skuhali na punktu i kolačima koje su nam poslali iz zapovjedništva. Uz pjesmu i veselje, ali i stalni oprez čekali smo daljnje zapovjedi uz nadu da je to ovakva prva i posljednja proslava Božića - kaže nam Barčan te ističe kako je to bilo vrijeme zajedništva i jedinstva, jer su svi  na neki način bili potpuno svjesni što je život i kako ga je lako izgubiti. Zato su se i brinuli jedni za druge. 

Vatromet iz neprijateljskih topova

Pukovnik HV u mirovini Kruno Cavrić Božić te krvave 1991. godine nikad neće zaboraviti. Kao i mjesece koji su prethodili jednom od najtežih Božića u povijesti hrvatskog naroda.

Foto: Privatna arhiva/pixsell Kruno Cavrić (čuči u sredini u džemperu) sa suborcima

- Tada je u Sunji 3.satnija 2.gardijske brigade „GROM“ zaposjela prvu crtu obrane grada. To je bilo 28. kolovoza 1991. godine. Kronično nas je mučio nedostatak težeg naoružanja, a za ono malo topničkog i minobacačkog naoružanja nikad nije bilo dovoljno streljiva. Dovoljno streljiva nije bilo ni za strojnice pa čak povremeno niti za lako pješačko naoružanje. Srpski pobunjenici su nas uz potporu u ljudstvu i tehnici bivše Jugo armije i Srba iz Bosne i Srbije nemilice danonoćno zasipali tisućama razno raznih projektila uz učestale i žestoke pješačke napade. Cilj im je bio zauzeti njima bitne komunikacije koju smo mi držali - priča nam Cavrić teških mjeseci krajem 1991.

Nevjerojatna hrabrost tih mladih ljudi..

On je bio zapovjednik 3.pješačke satnije „Vilenjaci“, 2.pješačke bojne „Banijska oluja“, 2.gardijske brigade „Grom“ i najstariji među suborcima, a tek je krajem '91 napunio 25 godina. Oko njega su, kaže, sve bili golobradi mladići.
- Uz maksimalnu suradnju i koordinaciju na kojoj su inzistirali sami zapovjednici obrane Sunje te '91. godine a to su bili Slobodan Praljak, Žarko Peša i Dubravko Klarić između svih aktera obrane Sunjskog ratišta, ali i uz jednu izrazitu dozu domoljubnog zanosa i hrabrosti koju mi je sada nemoguće opisati, pripadnici moje satnije, su se toj sili koja je svakodnevno nadirala, odupirali s nekom jezivom lakoćom. Kao da nisu bili svjesni kakva to zvijer vreba s druge strane, koliko je snažna i ogromna i kakve su joj namjere - prisjeća se Cavrić čija je treća satnija nazvana "Vilenjaci". Naime, veliki hrvatski glumac i njihov pokojni ratni prijatelj Sven Lasta nazvao ih je tako u svojoj pjesmi.

Foto: Privatna arhiva/pixsell Kruno Cavrić ( u sredini)

Kako se bližio kraj '91 rastao je, ističe Cavrić, i intenzitet napada neprijatelja, ali su rasli i oni. Iskustveno, rastao je i inat u njima, a u isto vrijeme pristizalo im je svježe ljudstvo kao i naoružanje i streljivo.

Božić pun pozitivnog naboja i vjere

- Ti moji dečki su tada, u to najmračnije doba Domovinskog rata, uz kulminaciju srbo – četničkih nasrtaja, u mrak, dim, ruševine i zgarišta zavijenu Sunju, tu, na toj prvoj crti dočekali i Božić '91. godine. Znali smo da je Božić, ali nismo imali mogućnosti dočekati ga sa svojim obiteljima. Možda je netko bio tužan zbog toga, ali ja to nisam primijetio. Možda su svi razmišljali kao i ja tada: to je moja obitelj, to su moja braća, oni su mi sve i ne znam kako bih preživio bez njih. Pa ja sam sretan i ispunjen i na ovaj Božić jer sam živ, jer su moja obitelj i moja braća pored mene i neka nas sve zajedno sačuva dragi Bog i neka nam da snage da obranimo svoje. Božić 1991. godine na ratištu u Sunji vidim tako sada iz ove perspektive. Pun pozitivnog naboja i vjere, pun ljubavi za najbliže – svoje ratne prijatelje, pun mladosti i silne energije, pun hrabrosti i nade u bolje sutra, ispunjen međusobnim razumijevanjem, uvažavanjem i zajedništvom - kaže nam Cavrić.

- Nismo imali božićno drvce okićeno šarenim kuglicama i blještavim sijalicama. Možda je netko negdje i stavio kakvu grančicu bora i na nju objesio praznu puščanu čahuru ili nešto slično. Nismo imali bogatu blagdansku trapezu, ali bilo je konzervi koliko ti srce želi a našlo se i pokoje pivo „Lowenbrau“ u konzervi iz tajnih Praljkovih tavanskih zaliha..Vatrometa iz neprijateljskih topovskih cijevi je bilo i previše. Naravno da smo se pomolili Bogu jer tada smo se dragom Bogu obraćali svaki dan. Može li se poželjeti ljepši Božić? - zaključuje Cavrić.


 

 

Tema: Domovinski rat

Možda vas zanima i ovo:
Message