Bodrožić: 'Nikad nisam mogla shvatiti zašto je nenormalno voljeti osobu istog spola'

Novi roman Ivane Bodrožić “Sinovi, kćeri” u izdanju nakladnika Corto Literary upravo je objavljen. Prepisujemo s korica knjige: “Roman donosi priču o zaključanosti: onoj društvenoj, obiteljskoj i intimnoj kroz tri perspektive”. Tri pripovjedna glasa: kći koja nakon prometne nesreće ostaje nepokretna i bez mogućnosti govora, sin koji je zarobljen u tijelu koje ne osjeća svojim i majka koja je “izobličena nasilnim patrijarhatom” svjesni su zajedničkih, preliminarnih, snažnih ograničenja. Svatko zna kakva su ta ograničenja, ali kakvu je motivaciju, koji trenutak, na koji način Bodrožić progovorila o tim, duboko intimnim i u svakom smislu tabuiziranih, neugodnih tema, razgovaramo ovom prilikom.

Express: U okolnostima naslijeđenih pravila igre, protagonisti vašeg romana pronalaze ubojito oružje: nude nam vlastitu žudnju kao ranjivost bez razrješenja, bez iluzije u ‘emancipaciju različitih glasova’, bez ikakvog borbenog cilja? I to nije depresivna, nego ohrabrujuća situacija: suočavanje sa strahovima, u tome je stvar? Prihvaćanje samoće kao jedine kvalitete života?

Da, na prvi pogled može se činiti tako, ili možda na prvo čitanje. Mene je zanimalo što od nas ljudi ostaje kad nam bude oduzeto ono što je većini samorazumljivo, za što smo zaista sposobni ‘poslije’? U toj situaciji nalazimo sva tri lika romana: nakon što nam netko oduzme mogućnost govora, kretanja, donošenja vlastitih odluka, nakon što izgubimo pravo raspolaganja vlastitim tijelom, nakon što shvatimo da drugi imaju kontrolu nad nama, nakon što nas roditelji i društvo prezru i odbace ili nakon što nas naša djeca zauvijek ostave, a bila su jedina iluzija kontrole nad našim životom, može nam se činiti da je to situacija ravna smrti, da su nam oduzete sve osobine i da više ničega nema. Međutim, vjerujem da kad svatko od nas prijeđe tu granicu koje se užasava, tek tad postajemo sposobni za iskrenu, unutarnju promjenu koja preobražava nas same, a onda i društvo u kojem živimo. Tek kad se odreknemo identiteta kojeg smo se grčevito i pod svaku cijenu držali ne bismo li sačuvali mjesto unutar disfunkcionalnog društva ili obitelji, pokaže se da imamo neku vlastitu snagu kojoj smo pretpostavili onu lažnu, a koja dolazi od potvrde drugih.

Express: U kakvom ste trenutku vlastitog života odlučili napisati ovaj roman? Djeluje kao zaustavljeni trenutak burne, intimne dijalektike, kao supstrat različitih emotivnih, socijalnih, banalnih i posve bizarnih situacija koje su kulminirale?

To je bio trenutak u kojem sam shvatila da sam na pola puta između majke i kćeri. Da sam dovoljno odrasla da s vlastitom kćeri već imam odnos koji je zacrtan, koji je u njoj posadio sjeme svih budućih odnosa, što me istodobno raduje i čini prestravljenom, a da sam još kći svojoj majci, naoko posve realizirana odrasla osoba, ali i dalje kći kojoj je jednako stalo do majčine podrške, potvrde iako se ponekad ne slažemo, zapravo, ne razumijemo. Negdje u to vrijeme u novinama sam pročitala tekst o sindromu zaključane osobe i pomislila kako je to strašna sudbina, a ujedno i strašna metafora čiji djelić zapravo živimo svi mi. Ne moramo biti fizički nepokretni da bismo živjeli ukočenost veći dio života, da bismo bili zaključani prema najbližima i vrlo često nikad im se ne razotkrili. Vjerujem da takav odnos prema samima sebi i životu postupno isključuje jedan po jedan naš pokretni i živi dio, i malo pomalo dovodi nas u stanje duboke nepokretnosti i neosjetljivosti. Činilo mi se tad da takvo radikalno povlačenje paralela, ako se dobro i vješto napiše, s poštenim uranjanjem u moje, vlastite zakočenosti i zaključanosti, može iznjedriti roman. I na kraju, također, u to isto vrijeme, u našem društvu je eskaliralo stravično nasilje. U periodu donošenja Istanbulske konvencije, određene grupacije, političari, udruge, vršili su nezapamćeno zlostavljanje jedne manjine u društvu koja je toliko mala, toliko oštećena, unutar koje ljudi trpe od najranijeg djetinjstva, i nisam mogla vjerovati odakle dolazi toliko iživljavanje i agresija. Zarobljenost u vlastitom tijelu u takvom slučaju vrlo je često okidač za društveno usuglašeno iživljavanje bez imalo razumijevanja, znanja ili bilo kakvog povoda, a posebno posljedica. To se, dakako, može proširiti na cijelu LGBTQ zajednicu. Povezano s tim, nikad nisam mogla shvatiti zašto je nenormalno voljeti osobu istog spola ili biti toliko nerazuman i nepristojan da ulaziš u nečije intimno osjećanje rodnog identiteta, odakle si ljudi uzimaju to pravo. Ono što mi je oduvijek bilo nenormalno jest da se roditelj zbog toga može okrenuti i prezreti vlastito dijete. To su bile okolnosti i važni trenuci nastanka ovoga romana.

Express: Lik mlade žene koja se nakon prometne nesreće nalazi u bolnici za ‘produženo liječenje i palijativnu skrb’ zdravog je duha unatoč strašnoj fizičkoj sudbini. Ostatku svijeta ‘mumija’, vaša se protagonistica pokazuje kao figura oštrog, ironičnog profila prema ‘normalnosti’ okoline. ‘Mumija’ postaje kolosalni negativ društva. Shvaćamo, tijelo je metafora ograničenja - i mora doći do nečega fatalnog da bi se otključale traume? Da, tijelo je i poligon tuđih trauma - uvijek je reverzibilna ta komunikacija?

Tijelo je granica našeg postojanja na ovom svijetu, naša prva iskustva u životu su tjelesna, mi isprva tijelom prihvaćamo prve tople dodire ili hladna, gruba postupanja, a ta iskustva duboko i trajno oblikuju naše duše. Odnos bližnjih prema našoj pojavnosti, podrška i pohvala ili s druge strane pokušaj kontrole i ponižavanje u najranijem djetinjstvu najčešće se mainfestiraju u odnosu prema tijelu. Od milovanja do batina preko uzimanja prava, kontrole i posramljivanja. Od prvih iskustava mi smo s našim tijelom poistovjećeni, na ovaj ili onaj način. I iskustvo partnerske ljubavi kasnije obilježeno je prihvaćanjem i puštanjem nekoga u intimnu našega tijela. Također, tu je važan odnos obitelji i društva prema muškim, ženskim ili nenormativnim tijelima. Način na koji roditelji vrlo često tretitiraju tijelo djevojčice i dječaka koji ulaze u pubertet bitno se razlikuje. Od ”skupi noge dok sjediš, spremi uložak u vrećicu, primjereno se obuci...” uči nas da nešto s našim tijelom nije u redu, da ono šalje neke signale kojih same nismo ni svjesne, a nitko nam ne govori da društvo nije u redu i da zbog poremećenog sustava mi moramo skrivati manifestacije odrastanja, sazrijevanja, želja koje se bude. Iskustvo trudnoće, porođaja, trudnoće koju možda ne želimo tek usložnjava ”ženskost” i proširuje krug onih koji pretendiraju i posežu za našim tijelima. Zrelost i starost opet potvrđuju isto. Situacija postaje još tragičnija kad su u pitanju tijela koja ne spadaju u normu koju je odredio patrijarhat, ona su nešto nad čim se svatko može iščuđavati, s njima se može postupati kako god tko iz većine želi, drugačiji nisu u tom kodu prepoznati kao jednako vrijedni. Naravno, trauma na duši je moguća i bez traume tijela, ali traumatizirano tijelo neće ostaviti dušu čitavom. Mene je taj odnos zanimao.

Cijeli intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 16. listopada