'Borit ćemo se na maratonu, spremni smo pokoriti Neretvu'

Sparina. Nema ni vjetra. Samo žabe, provokatori, krekeću u zaštiti trave i lopoča. Ulazim u lađu predzadnji dok se ona ljulja na mirnom Jarunu. Daju mi sjedalicu, guram tenisicu pod drveno rebro i daju mi veslo u ruke.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:54

Video: Davor Puklavec/PIXSELL/Luka Stanzl

- Ajmo, okret - zaderao se kraj mene Josip Kaurin, trener kajakaša i kanuista, a u ovom slučaju prvog zagrebačkog tima lađara koji će ove godine debitirati na maratonu lađa na Neretvi.

Momci spremno udaraju u jezero, voda šprica, žabe bježe i za tren oka lađa kreće naprijed. Nema ljuljanja. Ispred mene, na desnom boku, četvorica veslača identično veslaju kao da su Korejci. Sinkronizirani su, što zbog kamere mojega kolege, što zbog činjenice da treneru moraju pokazati kako su ovladali tehnikom. Veslam i ja. Desnom rukom zabadam veslo u vodu. Guram je u stranu, a lijevom rukom, dizalicom, povlačim veslo u vis.

U teoriji to zvuči možda i jednostavno, no da biste postali maratonac, treba to izvesti 9000 puta u utrci. Samo dvjesto metara dalje skliže mi jastučić na kojemu sjedim, noga drhti dok pokušavam održati ravnotežu, a sunce i dalje nemilosrdno piči. Nisam ni stigao osvijestiti koliko to umara, a ove momke tek čeka pakao na valovima Neretve.

- Veći dio ekipe dolazi iz doline Neretve. Veslali smo prvo zajedno u ekipi Zavoda za transfuzijsku medicinu, no željeli smo to dići na viši nivo. Okupili smo veslače, dali si ime Udruga lađara Zagreb i spremni smo biti među prvih 10 na maratonu lađa.

Rekao mi je to Ivan Obad (27), kapetan ekipe Pirata s Jaruna dok smo čekali žestoki trening.

Život ga je iz Metkovića preselio u Zagreb, u kojemu radi kao građevinar. Trenirao je, kaže, u mladosti rukomet, no kasnije ga je pod svoje skute uzela lađa. Povezao se s drugim ljubiteljima veslanja, prijateljima, a brzo su, uz obećanje da će im biti lijepo, došli i drugi veslači.

Ivan mi priznaje da im je u stvaranju ekipe u Zagrebu bilo sve osim jednostavno i lako.

- Dečke smo okupili u zimi. Nismo mogli veslati pa smo radili na snazi i kondiciji. Trening bi nam počeo u 21 sat, kad smo trčali 10 kilometara po nasipu. Nismo imali novca za dvoranu, no nekako smo skupili za termin u 22 sata, kad svi ostali idu kućama spavati - priča mi Ivan, dok mi u glavi lete slike filma “Rocky 3”.

Zbog velike želje i malo novca bili su prepušteni sebi i mašti. Skupili su utege, posudili naprave od prijatelja i doslovno si sami varili nove utege. Na Jarun su prvi put došli u ožujku. Prognoza je najavljivala proljeće, a oni su stajali u jaknama. Nisu imali ni svlačionicu, a nigdje nisu mogli odložiti ni stvari.

Na kraju su unajmili hrđavo-bijeli kontejner u kojem opremu čuvaju članovi Kajak kanu kluba “Matija Ljubek”. Njega nije jednostavno ni primijetiti jer se nalazi iza žute zgrade u kojoj su ostali veslački klubovi.

Dečki, ohrabreni činjenicom da imaju barem njega, spremno se presvlače i zagrijavaju na travi.

Ne mare što su im bliže traktori službe koja održava park nego kanui i vesla ostalih sportaša. Kad si debitant, dobiješ i staru lađu, a ne onu dobru. Za nju se tek moraju izboriti.

- Ma na tim lađama na Neretvi se nekad rađalo i umiralo. Prevozili su mandarine, lubenice, ma sve - priča jedan od veslača Petar Brljević (30), agronom po struci.

Kaže mi kako je do sada 16 godina veslao na maratonima, i to za ekipu Škrapa iz mjesta Momići. Za njih danas vesla njegov mlađi brat, a tijekom maratona atmosfera će biti kao da se i ne poznaju.

- Ma nema tu braće i prijatelja kad puknu kubure i kad se krene u sprint prvih 500 metara. Svi gledaju kako da zauzmu što bolje startne pozicije, jer nakon prve ravnije dionice dolazi prvi zavoj. Uz snagu, puno je tu i taktike - priznaje Petar.

Na pitanje o čemu razmišlja i hvata li ga kriza zbog umora, odmahnuo mi je rukom.

- Ma prva kriza, kod svih, nastaje već nakon prvog kilometra. S jedne strane smo mi lađari i borimo se da se ne sudarimo. S druge strane su drugi brodovi s gledateljima i stvaraju valove. Ruka mi je u jednom trenutku pod vodom, a u drugom veslo ne može do vode - opisuje Petar meni, ali i kolegama svoje iskustvo.

Kaže kako razmišlja o tome da izdrži, o ženi i djetetu, no u najvećoj krizi, kaže, samo bi se bacio s lađe u Neretvu. Iskustva imaju i drugi veslači pa je tako njih osam od deset prije veslalo.

No u kolovozu će im biti prvi put da će nastupiti zajedno.

I dok su kao jedan veslali, trener mi je otkrio jedinu prednost:

- Oni su debitanti, ali su srčani momci i vjerujte mi da će dati sve od sebe. Protiv njih je sve. Jarun je umjetno jezero, a Neretva divlja rijeka. Domaći vježbaju na njoj i žive uz nju. Ne trebaju putovati svaki put sat vremena, kao moji, da bi trenirali.

Zbog financija ne bi imali ni ovu lađu, no dijele je, nasreću, sa ženskim timom Nereida iz Bjelovara. Predzadnji cilj im je naći sponzore, a zadnji veslati uz najbolje.