'Brinem o teško pokretnoj ženi, od mirovine plaćam i najam kuće, a sad su nas i pokrali'

Sjedili smo gdje sjedite vas dvoje, ona je ostala iza mene sjedeći, a ja sam otišao da donesem drva kako bih naložio vatru. Dok sam bio vani, dvojica su ušla u kuću, nju su napali, sve su ispreturali, htjeli su uzeti i televizor, ali su rekli da ga ne mogu prodati i odmah unovčiti pa su ga ostavili. Dok sam došao do vrata, već su bili na dvorišnim vratima, jedan od njih se okrenuo, maskiran je bio i rekao: 'Bok, nemoj nikome ništa pričati jer ćemo se vratiti', ispričao je Hasan Husejnović (80) o krađi čija je žrtva bio.

On i teško pokretna supruga Zumra (83) o kojoj skrbi žive u prigradskom naselju na samom rubu Grada Zagreba u drvenoj kućici, koja nije njihova, nego su podstanari. U kući nema vode, nego imaju pumpu u dvorištu, nemaju kupaonicu ni WC, a Hasan i svu njihovu robu pere ne ruke. Preživljavaju od njegove mirovine, koja je, kaže, oko 160 eura. Supruga nema prihoda, a 5. prosinca oko 13.30 sati bili su žrtve dvojice provalnika.

- S nje su počupali zlatninu, možda je i bolje da nisam bio unutra, ubili bi me vjerojatno jer su jači i mlađi, ne bih se mogao od dvojice braniti. Tražili su pare, ja pare ne držim, imao sam samo negdje 100-120 eura, koje sam počeo skupljati za drva. Prodajem boce, skupljam ih i to stavljam sa strane. Živimo od moje mirovine, ona nema nikakve pomoći, gdje sam god tražio rekli su da nema pravo, jer kad sam joj sređivao papire da dobije državljanstvo, morao sam potpisati da neće biti na teret države, nego na moj. Nije to meni problem, u braku smo 62 godine, više od 40 godina sam radio, živjeli smo od svojih ruku, a sad kad nam treba, nema pomoći ni od koga - jada se Hasan.

- Kad ti nekome duguješ, odmah se namire. Tako sam tijekom korone ostao dužan za TV pretplatu. Uvijek sam dotad redovito plaćao, ali tad više nisam mogao. Odmah su stisnuli ovrhu i prisilno se naplatili - priča Hasan.

Od provale se, kaže, tamo više ne osjeća sigurnim.

- Provala je bila usred bijela dana. Mi ovdje više nismo sigurni, moram stalno zaključavati vrata. Da oprostite, kad idem na WC, moram suprugu zaključati da ne bi netko ušao i napao je. Teško je tako živjeti - govori Hasan.

Iz straha od odmazde provalu nije ni prijavio, a najveća mu je želja naći neki drugi smještaj u kojemu bi on i supruga mogli dostojno živjeti. Djece ni bliže rodbine koja bi im eventualno mogla pomoći Husejnovići nemaju, nego se nadaju pomoći dobrih ljudi.