'Crno zlato': Splićanin Antun Lukić je 'otac' naftne bušotine

Kad je s izvora Splindletop pored Big Hilla u Teksasu šiknula nafta 60 metara u visinu, svijet je mogao odahnuti, sve veće potrebe za “crnim zlatom”, koje se do tada gotovo isključivo crpilo s površinskih izvora, napokon su bile podmirene. U povijesnim knjigama zapisano kako je tog 10. siječnja 1901., prije 114 godina, na do tada nepoznat način naftu iz dubine zemlje izvukao Anthony Francis Lucas. Rijetki pišu da je iza tog imena rođeni Splićanin čija je obitelj podrijetlom s Hvara i da mu je pravo hrvatsko ime Antun Lukić.

Dugogodišnjim pretraživanjem povijesnih knjiga, hvarski povjesničar i arhivar Joško Kovačić došao je do saznanja kako slavni Anthony F. Lucas ipak nije Antun Lučić, kako se pogrešno vjerovalo i tumačilo, nego Lukić, a korijen povijesne neistine leži u krivom prijevodu crkvenih knjiga koje su tada vođene na talijanskom jeziku. Tako su Lukićevi daljnji preci popisivani kao “Luchich”, a to je poslije krivo prevedeno kao Lučić.

Kovačić je pratio rodoslovlje Lukićevih sve do sredine 18. štoljeća, do Antunova šukundjeda Juraja, koji je živio u crnogorskom Baru (tada je to bio dio Dalmacije). Notirao je i Antunova pradjeda Stjepana, djeda Franu, po kome je poznati naftaš poslije i dodao ono “F” između imena i prezimena, te na kraju i oca Stjepana, kapetana, brodograditelja i brodovlasnika, koji se 2. veljače 1850. godine u Splitu oženio Ivanom Giovanizzio, iz starog splitskog plemena Dijanišević.

Mali Antun rodio im se 9. rujna 1855., u 11 sati, kao 100. po redu dijete u splitskoj župi Grad. U knjige je upisan kao Antonio Francesco Vicenco Luchich, kršten osam dana poslije u istoj župi, pred svjedocima, splitskim obrtnicima Filippom Pasinovićem i Antoniom Nutriciom.

24sata

Studentske klupe dijelio s Nikolom Teslom

I tu počinje priča o mladom Antunu Lukiću, pustolovu iz bogate obitelji oca pomorca i majke kućanice, koji je nakon završene srednje škole u Splitu otišao na daljnje školovanje u Graz, gdje kao dvadesetogodišnjak na Politehničkom fakultetu stječe diplomu inženjera strojarstva. Zanimljivo, studentske klupe dijelio je s još jednim velikanom koji je zadužio svjetsku znanost i povijest - Nikolom Teslom. On je, naime, od Antuna mlađi tek deset mjeseci.

Nakon studija u Grazu završava i vojno-pomorsku akademiju u Puli i Rijeci te postaje poručnik Austro-ugarske mornarice.

Početkom 1879. godine Antun nenadano uzima šestomjesečni dopust kako bi otputovao u posjet ujaku, koji je živio u Saginawu, u američkoj saveznoj državi Michigan.

No život u novom svijetu Lukiću se svidio pa odlučuje ostati u Americi te amerikanizira svoje ime i prezime te postaje Anthony F. Lucas. U nekim knjigama se zbog časničke titule vodi i kao austrijski kapetan Anthony F. Lucas jer je Split tada bio dio Austro-Ugarske monarhije.

U knjigu američkih državljana Lukić je upisan u Norfolku (Virginia) 9. svibnja 1885. godine.

Dvije godine potom ženi se Amerikankom Caroline Weed Fitzgerald i sele se u glavni grad Washington, gdje im se 1892. godine rađa sin. Po tamošnjim običajima, uz odabrano ime, nazvali su ga svojim prezimenima - Anthony Fitzgerald Lucas.

No Lukić se ne može dugo skrasiti na jednome mjestu. Vrlo brzo pronalazi posao u drvnoj industriji u Coloradu, gdje je briljirao s brojnim tehničkim inovacijama. Njegovi izumi ne prolaze nezapaženo, pa ubrzo dobiva unosnije ponude da kao vrstan inženjer pomogne u potrazi za zlatom i kamenom soli. Lukić brzo napreduje, već 1893. godine postaje direktor rudnika soli, no ni tu se nije smirio. Kako se u istraživanjima i bušenju rudnika kamene soli sretao s tragovima nafte, to ga je zaintrigiralo jer se smatralo kako na tim mjestima uopće nema nafte.

No njegova teorija o nakupljanju nafte u velikim prostorima na rubovima nalazišta kamene soli pokazala se ispravnom, pa je kao vrstan poznavatelj geologije i tehnika bušenja ubrzo postao vodeći ekspert za istraživanje nafte.

Već 1899. godine Lukić se osamostaljuje, kupuje zemljište na padinama Big Hilla od izvjesnog Pattilla Hingginsa, koji nije uspijevao pronaći naftu, te sredinom 1900. godine samostalno kreće u potragu za “crnim zlatom”, novom tehnikom hidrauličkih rotacijskih bušilica koje je sam izmislio. 

Lukićev patent vrlo brzo daje rezultate, u rekordnom roku stigao je do, u to vrijeme nezamislivih, 175 metara dubine, no nailazi na neprobojan sloj stijena, zbog čega mu treba dodatni novac. Pomoć je zatražio od vlasnika tada vodeće naftne kompanije Standard Oil - do danas svjetski poznate obitelji Rockefeller, no oni su ga ismijali i odbili, pa se udružio s bogatašima Johnom Galeyem i Jamesom Guffeyem te kao manjinski vlasnik s njima osnovao tvrtku Gulf Oil, koja poslije prerasta u jednu od najmoćnijih svjetskih naftnih kompanija - Texaco. Guffey je u Antunov izum uložio 6000 dolara.

24sata

Nastavlja s bušenjem na lokaciji Splindletop (vrh vretena, op.p.) početkom 1900. godine, da bi se 10. siječnja ujutro, s dubine od 370 metara, prolomila erupcija plina, a potom i nafte. Mlaz širok 20 cm i visok više od 60 metara nekontrolirano je šikljao punih devet dana, koliko je Lukiću trebalo da smisli način na koji može zapečatiti bušotinu i kontrolirano crpiti naftu. To je druga stvar koju je izmislio te na kojoj se i danas temelji cijeli naftni biznis. 

24sata

Nalazište su lokalni stanovnici nazvali “Lucasov gejzir”, koji je na dan izbacivao do tada nezamislivih 100.000 barela nafte, što je pokrenulo pravu najezdu poduzetnika i radnika u obližnji gradić Gladys City, koji je s 8000 u samo nekoliko mjeseci narastao na čak 50.000 stanovnika.

24sata

O radnome moralu tog Splićanina puno govori podatak da mu je već 1901. godine bilo nuđeno da prihvati ponudu da se njegovim imenom nazove nova kompanija “Lucas Oil Company“. Čim je shvatio da je cilj zarađivati na njegovu imenu bez nekog rada, zamolio je mešetare da smjesta napuste njegovu sobu. Kako su ponuđači bili i dalje uporni i nasrtljivi, iznimno snažan i odlučan Antun (visok oko 1,90 metara i težak oko 100 kilograma) ih je fizički izbacio iz sobe. 

Vrlo brzo je partnerima prodao svoj udio u tvrtki i krenuo dalje u potrazi za naftom. Navodno se na toj prodaji baš i nije obogatio. 

Kao savjetnik radi u Meksiku, Alžiru, Rusiji te u cijeloj Americi, da bi se na kraju umirovio kao doživotni počasni predsjednik Komiteta za naftu i plin američkog instituta rudarskih inženjera.

S obzirom na to da je Anthony F. Lucas još u vrijeme carske Rusije pozvan kao savjetnik u tu zemlju, sigurno je povezan i s počecima masovne proizvodnje nafte i u toj zemlji. Ruski arhivi sigurno čuvaju obavijesti o njegovu boravku u Rusiji.

Antun Lukić umro je 2. rujna 1921. godine u Washingtonu, gdje i danas počiva na gradskom groblju Rock Creek, a institut kojem je bio na čelu, njemu u spomen, od 1936. godine dodjeljuje nagradu “The Anthony F. Lucas Gold Medal” za iznimna dostignuća u naftnom rudarstvu. U spomen na pokojnog oca (umro je sa 66 godina 1921.), sin Anthony 1943. osniva karitativnu fundaciju koja nosi njegovo ime. Na mjestu Lukićeve prve bušotine na Big Hillu podignut je granitni obelisk na koji je uklesano: “Na ovome mjestu, u 10.30 sati, ujutro desetog dana 20. stoljeća, počela je nova era civilizacije”. U obližnjem Baumontu osnovna škola i ulica nose njegovo ime, kao i stadion u Indianapolisu. Standard Oil u njegovu čast sagradio je i brod s imenom “Captain Anthony F. Lucas”.

Osim u stručnim krugovima, u Hrvatskoj rijetki znaju da je pionir naftne industrije naš čovjek. Štoviše, donedavno mu se ni pravo ime nije znalo, baš kao što je nepoznato i ima li danas živih potomaka Antuna Lukića te žive li oni skromno ili bogato.

Prema nekim podacima sin mu je poginuo u 2. svjetskom ratu i nije imao potomaka, no to možda nije točno. Na Hvaru i u Splitu nismo pronašli žive rođake.

U svakom slučaju, Lukićevo ili Lučićevo otkriće promijenilo je život milijuna ljudi i potaknulo do tada nezamisliv zamah automobilske industrije te transporta. 1901., primjerice, američka vlada odlučuje da američka flota mora imati naftni pogon.

Nafta u Međimurju otkrivena 1855. godine

Inače, u Americi smatraju kako je nafta otkrivena 1859. godine, no malo je poznato kako se nafta eksploatirala u Peklenici u Međimurju četiri godine ranije. Prvo korištenje nafte u Peklenici zabilježeno je 1856. godine, a prva plitka bušotina proradila je 1886. godine. Peklenica je dobila naziv po “peklu”, kako je narod tada nazivao naftu, koja se koristila za podmazivanje osovina zaprežnih kola. Vađenje nafte prestalo je 1967. godine, a danas je tamo Muzej nafte i rudarstva koji čuva uspomenu na te dane.