'Da je cijelu kuću srušilo, da je sve odnijelo, ali da mi je on živ'

Opći napad na Zadar je trajao punih pet dana u listopadu 1991. Najgore je bilo 6. listopada. Taj dana se danas slavi kao Dan obrane grada Zadra. Tim povodom donosimo vam priče o Zadru te teške i kobne 1991. Druga priča govori o civilnoj žrtvi granatiranja Zadra, Ivanu Adžiću, ocu dvoje djece

U granatiranju Zadra 1991. godine poginuo je Ivan Adžić. Jedan od civila stradalih u obrani Zadra, nikad prežaljeni suprug i otac. Imao je 32 godine, baš kao i njegova supruga Mira. Oboje su iz Bukovice, iz sela Medviđa u zaleđu Zadra. Mladi se upoznali, vjenčali, dobili djecu.
Deset godina ranije preselili su se u kuću u zadarskoj četvrti Ploča. 

Tog dana Mira se sjeća kao da je bio danas. 

- Čuli smo da su počele padati granate i krenuli smo u podrum. Djeca i ja smo ušli i onda smo čuli da je grunulo jako blizu nas. Mene je nešto odmah presjeklo, kao da sam znala. Izašla sam vani vidjeti što je od Ive, a on je ležao mrtav. Samo jedan geler ga je pogodio. Samo jedan, sto puta sam pomislila što bi bilo da smo brže hodali, da je pogodilo malo dalje, da je... Ali sve je to uzaludno kada njega nema.

Od detonacije su se otvorili prozori u kući i popucala stakla. Smrtonosna granata pala je na rubni dio njihovog dvorišta. Za obitelj Adžić nakon toga više ništa nije bilo isto.

'Bili su djeca, ali se svega sjećaju'

Ljudi su se nadali da je rat završio, a on je tek počinjao. Miri i dvojici malih sinova tek je slijedila borba za život, za opstanak. Iz Zadra su najprije pobjegli u Rijeku pa u Crikvenicu, izbjeglički život protegnuo se na mjesece, a onda i na godine od kojih su posljednjih nekoliko proveli u Petrčanima. 

U svoju kuću sa mandarinom u vrtu vratili su se tek 1994. godine. Mira danas živi u njoj sa sinovima, danas odraslim muškarcima.

- Oni su pretrpjeli šok, strašan šok. Bili su djeca, ali se svega sjećaju - kaže Mira gledajući u prste.

Civilne žrtve u Hrvatskoj još uvijek nisu dobile status kakav bi trebale imati. Mira nije imala nikakvu pomoć, radila je različite poslove da bi prehranila djecu.

- Imali smo pomoć zahvaljujući donatorima, dobrim ljudima koji su nam pomogli. Držala sam piliće da bih prehranila obitelj. Srećom, djeca su knjige imala besplatno pa je bilo malo lakše i uspjeli su završiti školu - kaže Mira čija borba je bila duga i još uvijek traje.

- Ne daj Bože da se takvo zlo više ikad ponovi. Da je bar cijelu kuću rušilo, da nam je sve odnijelo, samo da je on ostao živ, da je bar...