'Da nisam došao u Zagorje ne bih mogao sam ni jesti ni piti'

Da nisam došao u Krapinske Toplice, danas ne bih mogao ni jesti ni piti. A vidi me sad, ja sam novi čovjek, priča nam polako Ivan Zucalo (21).

Mladić boluje od celebralne paralize, a živi samo s bakom Jelom (70) u iznajmljenim stanu kako bi mogao ići na terapije. Ivanova baka mnogo se žrtvovala za svog unuka, što on zaista zna cijeniti.

POGLEDAJTE VIDEO

Pokretanje videa...

07:09

Video: Goran Stanzl/PIXSELL, ilustracija

- Kada je bila trudna s njim sedam mjeseci, prepričava baka Jele, Ivanova majka imala je prometnu nesreću. Porodili su ga dva mjeseca kasnije carskim rezom.

- Imao je samo pet posto mozga, sve je ostalo bila voda u glavi. Nije mu trebala operacija, ali rekli su nam da budemo sretni ako uopće bude mogao pomicati noge - prisjeća se baka, koja sama brine o Ivanu.

Ivanova majka nekoliko godina nakon njegova rođenja rastala se od njegova oca. O Ivanu su tada skrbili baka i djed, no i on ih je nažalost, zbog starosti, napustio. Ostali su sami živjeti u Župi Dubrovačkoj. Baka je Ivana vodila na razne pretrage i vježbe, kod raznih doktora, fizioterapeuta, no pravi pomak doživio je tek nakon što su došli u Krapinske Toplice. 

- Sunce moje, kako on meni danas sve može - tepa Jele svom unuku. Probudio ju je neki dan, prisjeća se, da joj pokaže kako je sam uspio sjesti na krevet. Zagrlila ga je tada, kaže, ne sjećajući se je li ikada u životu bila tako sretna.

- Prije se nije mogao ni okrenuti u krevetu, a danas sam jede i pije, vozi električna kolica i ide svojoj baki u dućan i po lijekove - hvali ga baka Jele.

A Ivanu je, ne samo jer se može kretati, u Krapisnkim Toplicama izvrsno.

- Nikad se ne bih vratio u Dubrovnik. Tu sam našao prijatelje. Svi me prihvaćaju ovakvog kakav jesam, a tamo su me svi sažaljevali - priča nam Ivan - teško, ali razumljivo. Kad smo dolazili do kuće koju iznajmljuju, pitali smo ga 'Ivane, kako si?', na što je Ivek, kako ga u Zagorju od milja nazivaju, spremno odgovorio 'K'o bog'.

No Ivanove terapije i najam stana zahtijevaju veliku količinu novca, koju si od bakine mirovine i Ivanove socijalne pomoći obitelj ne može priuštiti. Organizirali su mu zato novi susjedi prošlog tjedna u mjesnom Domu kulture i humanitarni koncert za prikupljanje pomoći, koji je posebno dirnuo baku Jele.

Kad su je organizatori iz Dramske sekcija ŠKD-a sv. Petar Brezno pozvali na pozornicu, noge su joj se odsjekle.

- Kad sam vidjela te ljude koji su svi došli zbog nas rasplakala sam se jer nisam mogla vjerovati - priča Jele sa suzama u očima.

Kako i ne bi plakala, kad Ivanove terapije koštaju preko šest tisuća kuna mjesečno, a ni najam stana ni režije nisu male. A bez terapija i redovitih tretmana botoksom, koji mu učvršćuje mišiće, Ivan bi opet mogao postati nemoćan.

- Sad mogu čak i ustati - hvali se te nam uz bakinu pomoć to i demonstrira.

- Brine me moja budućnost - priznaje Ivan, dodajući da je baka već stara. No brzo mu se vraća vedrina, kojom ovaj mladić uistinu zrači, te nam otkriva kako se uskoro planira oženiti.

- Imaš li curu? - pitamo ga, a on sa podmuklim smiješkom, koji ne krije dozu ponosa, odgovara kako ima nekoliko kandidatkinja.

- Želim ostati tu, u Krapinskim Toplicama. Tu me svi vole, od doktora, sestri, fizioterapeuta do teta u dućanu i kafiću - zaključuje Ivan, koji naglašava da je postao Zagorec pa zato voli kad ga zovu Ivek.

Iveka u Krapsinkim Toplicama svi znaju - i obožavaju. Vole kad električnim kolicima dođe na kavu u obližnji kafić, s njim razgovaraju, druže se i, što je najvažnije, ne gledaju ga kao invalida, već kao čovjeka. U njemu su pronašli prijatelja te bi voljeli da Ivan i baka Jele zauvijek ostanu živjeti u Zagorju.

Ovoj prekrasnoj obitelji možete pomoći uplatom na račun HR8223900013213311866.