Obavijesti

News

Komentari 97

Damira (19) je ranio hitac iz snajpera i više se nije vratio

Damira (19) je ranio hitac iz snajpera i više se nije vratio
13

IMAO JE SAMO 19: Damir Jambreković silno je želio braniti Hrvatsku. Nakon pada Vukovara ranjen je u parku gdje se igrao kao dječak. Tri je dana ležao tamo. Majka Marija još ga traži

VIDEO

Ne volim ovaj park. Svaki put kad kroz njega prođem, uhvati me jeza. Sjetim se najgoreg. Tu je završio moj sin. Ranjen, naslonjen na neko od ovih stabala. Nije bilo nikoga da mu pomogne. U njemu je odrastao i u njemu je nestao, kaže tužno Marija Jambreković (63) iz Čepina.

POGLEDAJTE VIDEO:


Damira traži već 26 godina, otkako je nestao u studenom 1991. nakon pada Ernestinova, sela u kojem je odrastao kao dijete. Imao je samo 19 godina.

Prijavio se u 106. brigadu

- Suprug Mirko, starija kći Danijela, Damir i ja živjeli smo u malome mjestu Koprivna kraj Osijeka. Kako u selu nismo imali ništa, u školu i vrtić išao je u Ernestinovo. Bio je jako dobro, mirno i drago dijete. Rat nas je zatekao, a ni pomislila nisam da će mi doći i reći: ‘Mama, ja bih išao braniti Hrvatsku’ - govori Marija, koju su sinove riječi šokirale. Odgovorila mu je da je premlad, da ne može biti vojnik jer pušku nikad nije ni vidio ni držao u rukama.



- Pokušavala sam ga odgovoriti od tog nauma. Ali nije se dao. Govorio mi je da svi njegovi kolege idu, pa ide i on. Nisam se složila. Ni suprugu nije bilo drago, ali rekao je da ne možemo ništa učiniti ako je on tako odlučio - prisjeća se Marija tog rujna i listopada 1991. godine. Bojala se za njega. Bio je naivan i mlad. I neiskusan. Činilo joj se kao da on zapravo ne razumije što znači ratovati. Njemu i prijateljima to je bio kao akcijski film. Bio je 15. listopada kad je otišao u Crvenu vojarnu u Osijeku i prijavio se u 106. brigadu.

- To mi je rekao tek nakon što se prijavio. Došao je kući s uniformom i puškom. Tad se već naveliko pucalo oko Osijeka i naših sela. Molila sam Boga da ga sačuva, da ostane živ - kaže tiho Marija, koja se tih mjeseci brinula i za teško ozlijeđenog supruga Mirka. On je nakon prometne nesreće ostao u invalidskim kolicima. Tad su već živjeli u obližnjem Čepinu, odakle su djeca putovala u srednju školu. Njezin Damir išao je u Elektrotehničku školu. Bio je odličan učenik.

Čim se prijavio u obranu grada, odmah je dobio položaj. Često je bio u Nemetinu, a kako su se jugovojska i četnici pomicali po rubnim dijelovima grada, tako su Damira i njegove suborce slali na druge položaje. A onda se, nažalost, dogodio Vukovar.

U bazi su šutjelio nestanku

- Došao je kući 18. studenog i rekao da idući dan opet mora u vojarnu. Kratko smo razgovarali, ne sjećam se više ni o čemu. U meni je stalno bio isti nemir, kad bih ga vidjela u uniformi. Idućeg jutra je otišao. Javio se telefonom iz vojarne i rekao da ide na položaj, ali ne zna gdje. U Osijeku i okolici bilo je napeto. Vukovar je pao, pa se strahovalo za svako selo. Nama su u Čepinu naredili evakuaciju. Svi smo morali otići. Ja nisam htjela ostaviti mojeg Damira. Ali tjerali su nas. Rekli su mi da imam muža u kolicima i da neću moći o njemu brinuti ako četnici uđu u Čepin. S mužem, kćeri, sestrom i nećakinjom plačući sam sjela u auto i krenula za Zagreb. Nismo imali pojma gdje idemo. Kao u polusnu, u Zagrebu sam izašla iz auta i opet počela plakati. Ostavila sam dijete - prisjeća se Marija dodajući kako je od tada svaki dan po nekoliko puta zvala Crvenu vojarnu u Osijeku i tražila Damira. I svaki put su joj rekli da je na položaju.

- Znali su da je nestao, ali mi nisu to htjeli reći dok nisam osobno došla u vojarnu. Bili su netaktični. Općenito su govorili da je Damir nestao s još nekim dečkima. Pričali su da će oni organizirati pokop. Bila sam šokirana. Pa moje dijete nije mrtvo, nestao je, kakav pokop kad njega nema? Željela sam svoje dijete, živog sina - iskreno priznaje Marija gutajući suze. Od toga dana započinje njezina velika potraga za sinom. Velika nada bila joj je razmjena zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine, kad je nekoliko autobusa stizalo iz Srbije.



- Dočekala sam svaki autobus, trčala od jednog do drugog, pokazivala tim jadnim ljudima sliku svojeg sina, pitala ih jesu li ga vidjeli. U predzadnjem autobusu jedan je dečko rekao da ga zna, da je u sljedećem autobusu. Srce mi je skoro iskočilo. Nas više roditelja čekalo je taj autobus. Prošla je i ponoć, ali autobus nije došao. Nikad nisam saznala je li taj autobus uopće i postojao. Imam osjećaj da sam taj dan umrla - povjerila nam je Marija koja već godinama živi sama. Suprug joj je umro od karcinoma mjehura. Patnja i bol za nestalim sinom okončala je i njegov život.

Premiještali zakopana tijela

Dugo Marija nije gubila nadu, vjerovala da će se dogoditi čudo i da će se odnekud pojaviti. Razni ljudi davali su joj razne informacije. Najvjerodostojnija je bila ona da je njezin Damir, s još nekolicinom poginulih dečki, tri dana ležao u tom parku koji je toliko volio, jer ih nisu uspjeli pokopati zbog silnih kiša koje su padale.



- Čula sam da su ih na kraju odvezli traktorom u polje i tamo zakopali. Našla sam i čovjeka koji ih je vozio. Rekao mi je da on nije ništa kriv, da su ga samo probudili jedno jutro i rekli da odveze tijela u polje i ostavi ih tamo. Čak me je pristao i odvesti na to mjesto. Prijavila sam to nadležnim službama, radili su probna iskapanja, ali ništa nisu pronašli. U Ernestinovu je bilo nekoliko masovnih grobnica, ali i dosta onih praznih iz kojih su tijela naknadno odnijeli kako bi im se teže ušlo u trag. Do danas nisam uspjela saznati ništa više o nestanku mojeg Damira.

Ranjen kraj drveta

A vjerujem da ljudi koji tu i danas žive da znaju gdje je, jer njega su svi poznavali. Kako me ljudi mogu gledati u oči i šutjeti o tome - pita se Marija apelirajući na sve koji možda imaju informaciju o tome gdje da traži svojeg Damira da joj se jave, makar i anonimno. A tog kobnog četvrtka, kad je nestao, on i nekolicina suboraca upućeni su u proboj iz Ivanovca prema Ernestinovu. Hodali su noću i pred jutro stigli u Ernestinovo. Nisu znali da je već pola sela bilo okupirano te da se mnogo četnika i arkanovaca nalazi na raznim položajima u selu. Jedan od njih bio je i u zgradi škole. Snajperom je gađao sve što se miče. Damir i dečki došli su do parka. On je krenuo postavljati protutenkovsku minu na cesti pored crkve, no nije uspio dovršiti posao. Četnik ga je pogodio i odjednom je nastala pucnjava u cijelom selu. Samo jedan iz Damirove grupe je preživio tu kanonadu. Kasnije je rekao Mariji da je vidio Damira kako ranjen sjedi naslonjen na jedno drvo. Nije mu mogao prići od kiše metaka. Pobjegao je. Tog dana nestalo je još nekoliko mladića. Trojica su pronađena godinama kasnije u masovnim grobnicama. Za Damirom i još dvojicom se traga.
- Molila sam Boga samo da nije patio. Samo da mi ga je naći- tiho kaže Marija.

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 97

VIDEO

FOTO Dvor pogodilo nevrijeme: 'Led je stukao sve što je stigao, nosilo je i trgalo nam krovove!'
LED VELIČINE ORAHA

FOTO Dvor pogodilo nevrijeme: 'Led je stukao sve što je stigao, nosilo je i trgalo nam krovove!'

Čitatelj nam je poslao fotografije nevremena koje je pogodilo Unčane u općini Dvor u ponedjeljak poslijepodne. DHMZ je poslao posebno upozorenje za dvije regije u utorak

Kamionom usmrtio djevojčicu u Dugom Selu. Susjeda: 'Išla je u školu. Čuli smo strašan udarac'
TRAGEDIJA KRAJ ZAGREBA

Kamionom usmrtio djevojčicu u Dugom Selu. Susjeda: 'Išla je u školu. Čuli smo strašan udarac'

Oko 12 sati u Rugvičkoj ulici dijete je smrtno stradalo u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao kamion. U tijeku je očevid, kratko je objavila zagrebačka policija. Neslužbeno doznajemo da se radi o curici
Tragedija kod Varaždina: Sin je ubio svog oca pa ranio i majku?
POLICIJA GA JE UHITILA

Tragedija kod Varaždina: Sin je ubio svog oca pa ranio i majku?

Nakon pružanja hitne medicinske pomoći, ozlijeđeni muškarac je preminuo na mjestu događaja