Danijel Dragojević: 90 godina misterioznog samotnjaka i najvećeg hrvatskog pjesnika

Danijel Dragojević preminuo je u ponedjeljak, 19. veljače. Tim povodom objavljujemo tekst ranije objavljen u magazinu BestBook povodom njegovog 90. rođendana.

Prije 90 godina, 28. siječnja 1934., rođen je u Veloj Luci Danijel Dragojević, prema mišljenju mnogih jedan od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Dragojević je u Dubrovniku završio gimnaziju, a povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Od 1959. pa do 1967. živio je u Splitu kao profesionalni književnik, a potom se u Zagrebu zapošljava na Trećem programu Hrvatskog radija, na kojem ostaje do preuranjene mirovine 2000. godine. Usprkos tome, Dragojević je ostao na Hrvatskom radiju sve do 2009. godine, kad su ugašene dvije emisije koje je desetljećima uređivao, što je u javnosti dočekano s negodovanjem. Pjesme je počeo objavljivati 1956. godine, s generacijom razlogovaca, okupljenih oko časopisa Razlog, a prvu zbirku, "Kornjača i drugi predjeli", objavio je 1961. godine u Splitu. Od tada do danas objavio je dvadesetak knjiga. Dragojevićev brat blizanac Ivan također je bio književnik, koji je u romanu "R2", koji je objavio 1973. godine, opisao partizanske zločine u Dubrovniku 1944., zbog čega je uhićen i osuđen na godinu i pol zatvora. Umro je 1999. godine. Branimir Donat priredio je 1993. godine knjigu "Crni dossier - O zabranama u hrvatskoj književnosti". Jedan od pisaca kojima se bavio u knjizi bio je i Ivan Dragojević.

Dosljedan jedino sebi i vlastitim poetskim preokupacijama, Danijel Dragojević, o čemu se danas ponajviše piše kad se povede riječ o ovom piscu, od 1990-ih, kad se povukao iz javnog života, podignuo je između sebe i javnosti visoki zid šutnje, pretvorivši se tim nesvakidašnjim činom u živi mit, i to u jedan od najživljih i najosebujnijih hrvatskih književnih mitova uopće. Ključna riječ koja opisuje ovog pjesnika je "nepripadanje". Nije član nijednoga književnog udruženja, odbija književne nagrade, i to još od 1992. godine, kad je primio Goranov vijenac. Tako je 2018. godine odbio primiti Nagradu "Vladimir Nazor" za književno djelo. Također, Dragojević ne dopušta druga izdanja svojih knjiga. "Vjerojatno nema nijednog čitatelja i bibliofila, nema nijedne biblioteke, a da ima baš svaku knjigu Danijela Dragojevića. Knjige koje nedostaju i dalje će nedostajati. Nema sabranih ni izabranih pjesama, nema svečanih ni popularnih izdanja. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Svaka Dragojevićeva knjiga imala je svoje vrijeme", napisao je svojedobno Miljenko Jergović. Zbog toga su davno pročitane Dragojevićeve zbirke izblijedjele iz moje memorije, jer živim u zemlji bez knjižnica, upućen isključivo na vlastitu, u kojoj je tek jedna Dragojevićeva zbirka, kojoj se u svakom trenutku mogu vratiti. Riječ je o zbirci "Kasno ljeto", koju je objavila Fraktura 2017. godine.

Ravnodušan prema obljetnicama, kao i prema svim uvriježenim ljudskim skalama i mjerilima, pa pretpostavljam i prema svojih 90 godina života, u svojoj pjesmi "Praznik", iz zbirke "Kasno ljeto", Dragojević obljetnice i praznike uspoređuje s torbom "koja nije ni puna ni prazna, ni malo puna ni malo prazna": "Praznik je najprazniji dan,/Praznik je ni došlo ni prošlo./Praznik je nemogući životopis." Pisati o Danijelu Dragojeviću moguće je isključivo preko njegove poezije, tako da je svaki pokušaj ispisivanja životopisa ovog jedinstvenog pisca unaprijed osuđen na neuspjeh. To je taj, čini mi se, "nemogući životopis" iz njegovih stihova. Čak je i njegova poezija, pa i kraći prozni poetski zapisi, koji podsjećaju na mini eseje, po svemu apartna, isključena iz svih tokova, i vremenskih i generacijskih, bezvremena po svojoj jednostavnosti i banalnosti motiva kojima daje neko više, tajanstveno značenje lišeno bilo kakve simbolike. Površno gledajući, Dragojević je pisac banalnog, svakidašnjeg. Ona zavodljiva Kunderina teza iz njegova eseja "Umjetnost romana", kako pisci trebaju pisati o onom poznatom, svakidašnjem, onom što nas okružuje, ali na potpuno nov način, primjenjiva je i na Danijela Dragojevića. Dobar primjer onoga što želim reći je pjesma "Rečenica", u kojoj Dragojević, suprotstavljajući dva arhetipska otočna motiva - maslinu i pogled prema otvorenoj pučini mora - govori na neuobičajen način te s blagim humorom i o nostalgiji: "Moj znanac, otočanin, koji mi daruje/bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje/od masline koja gleda more. (...) Lijepa rečenica, ni istinita ni/neistinita, osvaja svoj prostor." Tu je i pjesma "Bookmark", u kojoj Dragojević, nakon što je u jednoj knjizi pronašao novčanicu od deset njemačkih maraka, koja mu je svojedobno poslužila kao oznaka prilikom čitanja, stupa u "dijalog" s njemačkim matematičarom Carlom Friedrichom Gaussom, čiji se lik nalazi na toj novčanici. A tu je i njegova potpuna ravnodušnost prema materijalnom. U pjesmi "Radost" piše: "Ukrast ću ovu knjigu,/drhte mi ruke od radosti, ukrast ću je./U džepu imam novce koji mi/gotovo ničemu ne služe..."

"Krleža je u jednoj svojoj marginaliji o suvremenoj umjetnosti rekao da su topovi sa Aurore izbacili pred umjetničko čulo našeg vremena nove fenomene i da tu istinu nimalo ne umanjuje mjera dosadašnjih njihovih umjetničkih sedimentacija", piše Skender Kulenović u predgovoru Ćopićeva "Gluvog baruta". Oktobarska revolucija, po Krleži, promijenila je lice umjetnosti, pa i književnosti, sam njezin pogled na povijesne fenomene, odnosno književno-povijesne sedimentacije, gurajući ideološko u prvi plan. Dragojević je sam sebe izdvojio i iz ovoga, po čemu je također možda jedinstvena pojava u hrvatskoj književnosti, gdje je ideološka samoidentifikacija pojedinih pisaca često bila od presudne važnosti prilikom vrednovanja njihovih književnih djela, što je danas, čini mi se, naglašenije više nego ikad. Nasuprot tome, mi ne znamo Dragojevićeve ideološke i svjetonazorske stavove, kojima su mnogi pisci mahali, a mašu i danas, kao zastavama, dok njihova književnost ostaje duboko u drugom planu, što podjednako vrijedi i za "lijeve" i za "desne", i tu se, prema mojemu mišljenju, sve svodi na pitanje prioriteta. U pjesmi "Malo stariji" iz zbirke "Kasno ljeto", posljednjoj objavljenoj Dragojevićevoj knjizi, postoje stihovi koji kao da govore o tom

Dragojevićevu upornom "nesvrstavanju": "Ne igraju se i ne laju stari psi. (...) Stjeran u nešto, ne znam u što,/u neki feudalni kutak: smrt feudalnu,/provociram nekorektni raspored,/nespreman za bilo kakvu svjetonazorsku gužvu."

Dragojevićeva izdvojenost iz kulturnog i javnog života, njegova potpuna nezainteresiranost za svjetovne pohvale i časti, otvara svakim svojim detaljem ono vječito pitanje o smislu pisanja. U njegovu slučaju bez ikakve zadrške mogli bismo upotrijebiti onu Krležinu sintagmu "pisanje pisanja radi". Bilo bi zanimljivo znati koliko bi se danas pisalo o poeziji Danijela Dragojevića da nije tog njegova dobrovoljnog i samonametnutog izgnanstva. Ovako, Dragojević je još za života postao neka vrsta književnog mita, u kojem se njegov životopis pretvorio u jedinstvenu i neponovljivu legendu o Pjesniku, u kojoj je, nažalost, poezija gotovo po pravilu u drugom planu.