News

Komentari 16

'Diplomirao sam ojkanje': Ivi je folklor život, ima dva doktorata

'Diplomirao sam ojkanje': Ivi je folklor život, ima dva doktorata

Ivo Brkić diplomirao je i magistrirao na Glazbenoj akademiji u Sarajevu. Svira klasične i narodne instrumente te pleše folklor

Ivo Brkić (74), kojeg od milja zovu Ivanom ili Ivicom, čuvar je tradicije orzalice, načina pjevanja koji spada u zaštićenu nematerijalnu baštinu UNESCO-a.

Svira brojne klasične, ali i narodne instrumente, poput cvitara, drombulja, gusala, te pleše folklor. A obranio je i doktorat.

- Imam dva doktorata, glazbeni i plesni. To je bio jedinstveni rad kakav još nitko u Hrvatskoj nije napravio, o korelaciji etnomuzikologije i etnokoreologije - kaže nam ovaj vedar čovjek koji je diplomirao i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu jer u Zagrebu nije bilo programa. Mentor mu je rekao da kad već skuplja materijale za magisterij, može i za doktorat. Dodao je i “plesni dio”, a 512 notnih zapisa koje je prikupio sveo je na četvrtinu te na kraju sve prilagodio “Bolonji”. Doktorirao je u Splitu, a doktorat obranio ovog rujna.

- Rekao sam da ne mogu obraniti doktorat bez demonstratora i doveo 13 ljudi, među kojima su bila i tri brata Matića iz Matića kraj Čavoglava u narodnim nošnjama. Oni zaurlaše, zapjevaše, a ja im onda još bacim pregršt notnih bisera! Dobio sam gromoglasan aplauz i jednoglasno su zaključili da sam napravio jedinstven i svake hvale vrijedan rad. Bio sam, naravno, najstariji student - smije se Ivo. A sve je počelo kad je kao dječak od oca dobio prvu tamburu šargiju cigenušu, napravljenu od vrbe kako ne bi dirao njegovu.

Svira gitaru i bubnjeve

- Orzati sam počeo s mamom i tatom te braćom, natjecali smo se po kući. Bio sam osmo dijete, najmlađi. U drugom razredu osnovne škole dojmila me se učiteljica Elizabeta, k’o vila riđe kose, kad ta zaigra bukovačko kolo, sve se trese. Prvi zapis, šest pjesama, napravio sam na njezin nagovor za proslave Jurjeva 1963., kad mi je cijela klasa došla kući u Tuzlu. Pokazao sam zapis direktoru muzičke škole pa mi je rekao: ‘Sad to pripremi za zbor!. Svirao sam s Ciganima gitaru i bubnjeve. Imao sam dugu valovitu kosu, a supruga, likovnjak i glazbenica, isto je imala dugu kosu do pola bedara, ali plavu kao slama. Takvi smo došli 1974. raditi u Zadar kao profesori - prisjeća se Ivo. Razgovaramo s njim u Zadru u unutrašnjem dvorištu zgrade na Poluotoku, “jer je jako akustično”. Doveo je i djevojke iz grupe Kantalice da malo ožive umirući način pjevanja Bukovice koji, dodaje, nestaje kao i ženska orzalica. Vadi ćurliku zapasanu za pojas, sačinjenu od javora koju je izrezbario 1975. godine i svira. Pa nastavlja: “Led sam probio 1980. u Omišu s klapom Zadranke. Bili smo apsolutni pobjednici u oštroj konkurenciji svih muških i ženskih klapa jer to još nije bilo razdvojeno. Pljesak nam je trajao 17 i pol minuta, što su mi rekli da Omiš nije doživio takav aplauz, a stare žene u crnini su plakale. Osvojili smo tad tri zlata, Grada Omiša, stručnog žirija i publike”.

Folklor mu je život

Njemu i dirigiranje izvrsno ide. Tri godine vodio je i tečaj kuhanja te otvorio prvu privatnu muzičku školu 1979. Pitamo ga što mu folklor znači u životu.

- Znači mi život, a činim to iz tri razloga. Prvi je zbog didova naših, jer sam se jedini vratio u Dalmaciju. Drugi je taj što sam na tom polju najjači, imam dobar sluh te bez problema skidam i zapisujem pjesme. A treći i najbolji razlog je zbog zavidnih dušmana - kaže Ivo.

Najčitaniji članci