Dnevnik Hrvatice: 'Brat mi je rekao da je pozitivan na virus'

Brat priča s nekim, čujem ga iz kupaonice, glas mu je čudan. Iz sobe mi govori: 'Sestra i ja smo pozitivni'. Čekala sam da mi kaže da se šali. Nije bila šala. Ovo su riječi iz dnevnika kojeg je ispisivala djevojka (20) u karanteni na zagrebačkom Sljemenu. 

Nadnevak na gornjem upisu je 15. ožujka. Dva dana ranije, ona, njen brat i sestra, pobjegli su iz austrijskog Ischgla. Ovo popularno zimovalište uskoro će odjeknuti u svjetskim medijima zbog povezanosti sa stotinama slučajeva zaraze koronavirusom u Austriji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Pod istragom je nakon što su se pojavile sumnje da su skijaške staze i barovi ostali otvoreni tjednima, dok se epidemija već razbuktala.

EKSKLUZIVNO: DNEVNIK HRVATICE Bijeg iz legla zaraze: 'Molili smo Boga da nas ne zaustave'

Troje mladih, preplašenih ljudi putovalo je vlakom cijelu noć. Nekako su se uspjeli dokopati hrvatske granice, a nakon cjelodnevnog čekanja i noćnog pregleda u Franu Mihaljeviću, naša sugovornica odvedena je s bratom na Sljeme, u Tomislavov dom. Taj nekadašnji hotel sada je pretvoren u karantenu. Sestru su joj odmah zadržali u bolnici jer je pokazivala simptome. 

Djevojka iz zapadne Hrvatske ustupila nam je dijelove svog dnevnika iz karantene. Ispisan je neposrednim izrazom, bez uljepšavanja. Nećemo ga prenositi cijelog jer je preopširan, ali objavit ćemo fragmente, kako biste iz prvog lica imali uvid u zagrebačku izolaciju. Obični dnevnik u neobičnoj situaciji.

Vratimo se na početak članka, u kojemu smo prenijeli upis iz prvog jutra na Sljemenu, i to onog trenutka kad je saznala da su joj brat i sestra pozitivni na koronavirus.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Izašla sam iz kupaonice, nakon desetak minuta su zvali s recepcije i rekli da se preselim u drugu sobu, broj 106. Brat nije imao simptome. Uzeo je posteljinu, jastuk i svoje stvari i stavio ih u vreće. Isto je napravio s mojom posteljinom. Osoblje karantene je sve to uzelo i dezinficiralo sobu. U posebnu vreću je stavio neku robu koju će ponijeti u bolnicu. Dala sam mu i neke sestrine stvari jer ide u istu zgradu u kojoj je i ona. Mislila sam da će brzo doći po njega, ali to se odužilo. Oko 13 sati su donijeli ručak ispred vrata. Otvaram i vidim da je vrećica s hranom i ispred bratove sobe... Znači da je još ovdje... Hrana je bila jako fina, piletina s mladim krumpirom i salatom, gusta juha od gljiva, puding od vanilije i još kruh sa strane - piše djevojka.

- Sestra Martina me zove i pitala me ako mi treba nešto, zamolila sam ju četkicu za zube i pastu jer sam svoje ostavila u drugom koferu. Rekla je da će srediti nešto. Još uvijek sam u sobi, opet zvoni telefon. Jedan dečko s recepcije mi govori: 'Izađi van da ti mahnemo barem', da se ne osjećam samo. To je bilo brižno, smijali smo se oboje. Nakon par minuta izlazim vani, na kraju hodnika su staklena vrata i vidi se predvorje. Tamo su bili jedan stariji muškarac, mislim da je to bio zaštitar. Jedan mlađi muškarac, on bi mogao biti recepcioner. I jedna žena, ona je ili sestra ili recepcionerka, nisam sigurna. Mašem im i smijemo se jedni durgima. Razveselili su me - upisuje djevojka.

- Oko 17 je brat stigao u svoju sobu u Zaraznoj. Temperaturu sam izmjerila oko 18:30. Dobro je, nemam je. Večera je došla oko 19 sati. Previše je ovo hrane, tri velika obroka na dan mi je puno pa sam odlučila javiti da mi ne nose više večeru. Puno je to za nekoga tko je samo u sobi i nemam nikakvih fizičkih aktivnosti. Recepcioner je bio u šoku kad je čuo - završava djevojka svoj dnevnik iz 15. ožujka. 

Treći dan, 16.3.

- Još sam jedina u hotelu, odnosno jedina koja je smještena u izolaciji. Nazvala sam recepciju jer sam bila znatiželjna koliko je tamo osoblja i što rade po cijele dane. Dečko s recepcije, zaboravila sam mu ime, mi je rekao da su tu zaštitari, policija, sestre, on, kuhari i konobari. Bio je jako ljubazan, pitamo me kako sam, i ako mi treba što, samo trebam reći, pa čak i da samo pričamo. Isto su mi svi ponovili, sve sestre koje su bile, i epidemiologinja Tesić kojoj sestre prenose evidencije temperature i slično. Moram raditi nešto pa stalno malo vježbam. Navečer sam odradila desetominutni trening. 

Mama i tata se brinu, sada još češće zovu i pitaju kako smo... Ali ne znaju da su brat i sestra u bolnici, da su pozitivni... Boli me kad moram lagati, ali mislimo da je to bolje zbog njih, zbog mame i tate. Ionako se brinu dovoljno. Ali opet, teško mi je skrivati to. Nadam se da će to brzo prebroditi - piše zabrinuta djevojka. 

- Predvečer čujem glasove. Još je netko došao u izolaciju, sada više nisam jedina. Čula sam da pričaju engleski. Neki stranci? Umorna sam, film Titanic je završio, vrijeme je za spavanje - upisuje u dnevnik.

Četvrti dan, 17.3.

- Telefon me budi u 7:35, muškarac je na telefonu i javlja da je doručak ispred vrata, ali i da ću dobiti britvicu za brijanje. Jao kako mi je bilo neugodno. Večer prije sam zamolila sestru za britvicu i mislila sam, okej, žena je, bit će to dobro. Ali ne, baš tada su bili muški. Na kraju nije bilo britvice nego samo ulošci. Hahaha. Nema veze - opisuje jutarnji nesprazum.

Peti dan, 18.3.

- Sestra Monika zove i pita me ako mi treba išta. Zamolila sam samo britvicu i dezodorans te bocu vode. Oko 8:30 zove i javlja za doručak. Osim toga, sa strane je bila još jedna vrećica. Donijeli su još dvije knjige, dvije boce vode, jednu vrećicu u kojoj su čokolada, par britvica, mali losioni za tijelo, mala krema za lice, balzam za usne, sapun te maska za lice. Izmamili su mi osmijeh, samo sam dvije male stvari zamolila, a oni su se potrudili. Odradila sam kratki trening, kondicija mi je užasna, moram se pokrenuti. Ako ne dok sam ovdje, onda kad odem doma. 

Zvala sam sestru na videopoziv, brat se nije mogao javiti jer ima cimera u sobi. Malo smo popričale, nema temperaturu ni ostale znakove virusa. Tko bi rekao da će nam se to dogoditi, rekla je. Pojela sam dva kivija i naranču. Jabuku sam ostavila sa strane, a nju sam pojela kad sam pričala s dečkom preko videopoziva. On jede krušku, ja jabuku, simpatično - opisuje djevojka iz izolacije.

Sedmi dan, 20.3.

- 18:55 je i sestra me podsjeća za temperaturu. Nakon skoro 9 minuta, mičem toplomjer s pazuha. Izmjerio je 37. Okej, nije mi svejedno, uhvatila me panika. Javljam sestri, ona je mirna, ispituje me kako se osjećam. Odgovor je kao uvijek, dobro. Nakon što smo poklopile, počinjem shvaćati da mi i nos malo curi, ali ne onako kao inače. Javljam sestri, smiruje me i govori da pratim svoje stanje i da za par sati ponovno izmjerim temperaturu i javim sestrama. Uvijek zračim sobu, najmanje tri puta na dan otvorim prozore, takav je uvjet. Možda me samo propuh uhvatio. Oko 21 ponovno mjerim temperaturu, pala je na 36,3. Ne curi mi nos, nije mi toplo, sad sam puno bolje - piše preplašena djevojka.

Deveti dan, 22.3.

- Probudio me jak potres. Sve se treslo, krevet, ja, cijela zgrada. Čujem kako u kupaonici padaju stvari, jako sam se uplašila. Kad je stao potres, pogledala sam na sat, 6:24. Pišem sestri, javila se brzo. Otuširala sam se na brzinu, zove me tata, zabrinuo se, čuo je na radiju što se desilo. Nakon nekoliko minuta zove i mama, isto zabrinuta, vidim joj suze na očima, pokušavam ju smiriti i brzo je prekinula. Prije nego su zvali mama i tata, u 7:01 bio je još jedan potres, kraći, ali jednako jak kao i prvi. Strah me, zovem sestru jer mi još nije odgovorila, govori mi da su ih evakuirali. Ispred zgrade su, imaju maske i deke. Gledali su kako vojnici prave šatore, ali kasnije su se svi vratili u zaraznu. Tijekom dana su još bili slabiji potresi, ali mi smo bili dobro. Koliko sam vidjela, puno je zgrada i kuća nastradalo zbog potresa. Nadam se da će se ljudi čim prije vratiti sigurnim kućama - piše djevojka.

15. dan, 28.3.

- Već je prošlo dva tjedna. U 7:30 sam se probudila, spremam se jer u 8:10 krećem na testiranje, da se potvrdi da sam negativna na koronu. Još ne znam kako ću doma, medicinska sestra je rekla da me ona može voziti. Već sam spremila stvari, sad samo čekam rezultate. Oko 15 me zove sestra i kaže da su negativni. Uzbuđena sve spremam, kofer motam u crne vreće i lijepim selotejpom. Došli su po mene, idem kroz recepciju, zahvalila sam se svima što su bili tamo. Stvarno su bili ljubazni i uljepšali su mi boravak. Imala sam masku, da budemo sigurni. Prolazimo Zagrebom, vidim posljedice potresa, praznije ulice nego inače, policija po cestama... Izgleda kao početak kraja... - opisuje svoj zadnji dan karantene.

- Prolazimo naplatne kućice, nema problema, ceste su puste. Prvi put nas zaustavljaju kod Zagreb-Lučko, pokazujemo propusnice i ostale papire. Dobro je, nastavljamo. ovom putovanju pomalo dolazi kraj, napokon ću biti doma. Vraćam se nakon četiri mjeseca posla u Austriji, plus izolacija u Zagrebu. To nije puno, ali meni izgleda previše, samo sam htjela doć dom - piše naša sugovornica. 

Na jednom dijelu puta oprostila se s medicinskom sestrom i nastavila putovanje sa svojom prijateljicom.  

- Još uvijek ne mogu vjerovati da idem doma. Bila sam na stepenicama uz cestu. Kofer stavljam vani malo na zrak. Napokon sam doma s mojima. Stavila sam jaknu i prljavu robu prati, a nakon tuširanja sam se opustila i počela grliti obitelj. Sad samo čekam da brat i sestra ozdrave i da se i oni vrate iz Zagreba - završava svoj dnevnik djevojka koja je u nešto više od dva tjedna prošla pravu malu odiseju.

Njena priča, srećom, završila je dobro. U sutrašnjem izdanju 24sata objavit ćemo ekskluzivna svjedočenja medicinske sestre i fotografije iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" o borbi protiv korona virusa.