Dobra srca: Oni su svoj život posvetili pomaganju drugima

Dragane, nema zime kad mi ti dođeš, veselo je pozdravila Mira Macut (69) volontera Dragana, koji joj jedanput na tjedan u stan na treći kat zgrade donosi drva.

Umirovljenica živi sama s mnogim dijagnozama i u potpunoj je nemoći, zbog čega joj drva za ogrjev u stan donose volonteri karlovačkog Crvenoga križa. Mira pohvaljuje Dragana jer mu nije problem ni za vikend doći i donijeti joj drva ako ih ponestane, a uvijek je spreman i za “čašicu” razgovora.  

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:34

Video: ILUSTRACIJA - Ivo Cagalj/PIXSELL


- Najveće zadovoljstvo mi je kad nekog drugog usrećim. Upravo zbog toga volontiram i pomažem - govori nam Dragan Zinaja (60), dugogodišnji volonter karlovačkog Crvenoga križa. On je poznati dobrotvor koji godinama pomaže, ali i prikuplja novac za djecu kojoj roditelji ne mogu priuštiti maturalna putovanja, nabavlja im poklone za pod bor, bicikle, mobitele, igračke, odjeću...

Dragan volontira već 39 godina, sudjelovao u nebrojno mnogo akcija prikupljanja hrane, odjeće i ostalih potrepština, pomagao je i ljudima u vrijeme poplava, nosi drva, a kaže da obožava prikupljati stvari za djecu jer nema veće sreće nego kada djetetu daruješ igračku. 


- Učiteljice u školama, roditelji, većina ljudi u gradu zna za mene, znaju kome se mogu obratiti za pomoć, a ja ću učiniti sve da pomognem. Lani me kontaktirala učiteljica u rekla da ima djecu koja ne mogu na maturalac. Uz pomoć prijatelja tad obično u dva kafića postavimo kasice za pomoć djeci i tako prikupljamo novac. Ako nedostaje novca, dodam stotinjak, dvjestotinjak kuna i otiđem u agenciju uplatiti putovanje na ime djeteta. Jedini uvjet je da za to nitko ne zna, osim učiteljice i roditelja, čak niti dijete ne smije za to znati. Sad planiram prikupljati mobitele za djecu koja ih nemaju. Puno se ispravnih uređaja baca, pa ih planiram prikupljati i kupiti bon s brojem, a učiteljica ga djetetu mora dati potajno da nitko ne zna, govori Dragan dodajući da svi prijatelji i poznanici znaju čime se bavi, pa mu nerijetko daruju odjeću, igračke, bicikle, koje on uredi i popravi ako je potrebno te ih poklanja djeci i roditeljima.


- Prošle sam godine za Božić za jednu djevojčicu nabavio potpuno novi bicikl, majka se rasplakala od sreće jer je imala poklon za svoju djevojčicu za pod bor. Rasplakao sam se i ja - govori dodajući da zbog toga to i radi, kako bi usrećio što više ljudi, pogotovo djecu. Ideja za dobrotvorni rad mu ne nedostaje i želja mu je u Crvenom križu okupiti grupu ljudi koja bi starim ljudima oličila stanove. Kaže da danas, nažalost, ima sve više ljudi kojima je pomoć potrebna, ali se ljudi srame tražiti, osobno zna vrlo mnogo takvih ljudi i njih mu je najviše žao. Kaže da bi volio da se mladi danas više uključe u dobrotvorni rad, a za sada su ostvarili dobru suradnju s jednom karlovačkom osnovnom školom, čiji su se učenici uključili u rad i pomažu nositi drva starijima i nemoćnima.

Dragan je inače radio u MUP-u, dva puta je ranjen u ratu, a nakon umirovljenja, posljednjih 18 godina, radi i kao turistički vodič te vodi grupe djece na maturalna putovanja.


- To je najbolji posao na svijetu jer sam okružen ekipom mladih neiskvarenih ljudi, zajedno putujemo i istražujemo nove gradove, vodim ih u disko, puštam im glazbu koju vole i zabavljamo se. 

Problematično područje 

Za rijetko koga se može reći da i slobodno i profesionalno vrijeme provodi spašavajući ljudske živote. No Benjamin Osmančević (24) iz Umaga upravo to čini svakog dana.

Kad nije na poslu u Hitnoj pomoći Umag, gdje radi kao tehničar, Benjamin je član Crvenoga križa koji educira mlade kako oživljavati i koristiti automatski defibrilator te prenosi na njih duh volonterstva učeći ih da nesebično pomažu drugima. U podružnici Crvenoga križa koja pokriva područje Umaga, Novigrada i Buja, Benjamin je uspio sakupiti čak 98 mladih, od kojih mnogi još idu u školu, a njihovo znanje u svakom trenutku može spasiti život nekome iz njihove obitelji, susjedima, slučajnim prolaznicima.

Ovo područje Istre je, naime, zbog udaljenosti bolnica izvan onog zlatnog sata, koji je nužan za životno ugrožene pacijente, pa je educiranje o prvoj pomoći i reanimaciji ovdje neopisivo važno.


- Pridobiti mladu osobu koja zna da ništa neće dobiti za svoj rad danas je iznimno teško. Zato sam posebno ponosan na naše mlade koji prolaze edukaciju o prvoj pomoći, a jednako tako vrijedno volontiraju slažući skladište Crvenoga križa, pakirajući humanitarne pakete, dajući krv ili sudjelujući u akcijama prosvjećivanja građana – priča Benjamin, koji je još od osnovne škole uključen u rad Crvenoga križa i volontiranje, a svojedobno je iz posve humanih razloga i bez ikakve naknade bio osobni asistent djevojci s invaliditetom iz Novigrada, kojoj je pomagao u svakodnevnom životu. 
Uz smijeh kaže da privatnog života nema jer, čim mu završi dvanaestosatna smjena u Hitnoj, baca se na volontiranje, koje je, kako kaže, njegov stil i način života. 


- Za nešto što nam iznimno znači u životu uvijek se može naći vremena. Može se skratiti spavanje ili kava na kojoj sjedimo pa to vrijeme iskoristiti za pomoć ljudima oko nas. Sve moje kave na kraju završe pričama o Crvenom križu i budućim planovima volontiranja – smije se Benjamin.

Iz Splita stiže vrlo slična priča, a glavni junaci su Fani i Ante, sportskim rječnikom “ubojiti tandem” pomagača starijima iz splitske udruge Mi. Kuriozitet su njihove godine - gospođa Fani ima 74 a Ante 91 godinu. Svakodnevno pomažu ljudima, čak i puno mlađima od sebe, a u razgovoru s njima zaključili smo da se gospođa Fani specijalizirala za konkretnu pomoć, između ostalog za donošenje hrane, lijekova i ostalih potrepština, dok je Ante preuzeo “psihološki dio”. 


- Pomažem i pomagat ću ljudima dok god budem mogla jer me to čini sretnom i ispunjava mi dušu. Jednostavno, najsretnija sam kad su drugi sretni. Starima i nemoćnima odem u kupnju, donesem im namirnice, lijekove, što god im treba. To mi je postao način života i to me stvarno ispunjava - rekla je Fani Hot.

Čašica razgovora 

Njen prijatelj i suradnik Ante Rade Škugor nevjerojatno je vitalan čovjek. Unatoč poodmakloj dobi Ante također svakodnevno pomaže ljudima, ali na malo drukčiji način. On im, naime, pomaže razgovorom, tješeći ih i učeći da se i u poodmakloj dobi može živjeti punim plućima:


- Ostao sam bez supruge prije 17 godina, a prije 8-9 godina došao sam u udrugu i počeo pomagati ljudima. Mogu vam reći da danas ima stvarno puno usamljenih, tužnih ljudi, ljudi koji misle da ih nitko ne razumije. 
Ja odem do njih ili ih nazovem pa izađemo na kavu te porazgovaramo. Mnogi od njih nisu si uspjeli organizirati život i ostali su sami, a ja ih pokušam uvjeriti da tako ne mora biti. Mnoge od njih dovedem u udrugu, gdje se družimo, organiziramo razne aktivnosti, kuhamo, pjevamo... - ispričao nam je Ante.

I Rijeka ima svog dobrog anđela.


- Ma to vam je divna žena velika srca - kratko i jasno opisuju frizerku Adrianu Morić (34), koju svaki mjesec jedva dočekuju u Kući utočišta u Rijeci. Mjesto je to koje svakodnevno starijima, potrebitima i beskućnicima nudi topli obrok, mjesto na kojem se mogu okupati, pročitati knjigu iz privatne knjižnice, podružiti se i jednom mjesečno prepustiti rukama Marine, koja im nudi usluge besplatnog šišanja, bojenja kose i stiliziranja frizura po želji.

Nikad ne znaš što te čeka 


- Volontirati sam počela prije nekoliko godina. Najprije u skladištu Socijalne samoposluge, gdje sam slagala robu i sakupljala humanitarnu pomoć, a s vremenom i u Kući utočišta, kamo dođem sa svojim škaricama i češljićem te napravim što mogu. To je nešto što me veseli, ispunjuje i čini sretnom. Veselim se tim ljudima, a vjerujem da i ja njima, barem malo, tu i tamo uljepšam dan. To je najmanje što mogu učiniti - skromno kaže frizerka, koju je na nesebičan čin pomaganja potakla nekadašnja situacija vlastite majke.

Naime, Marinina mama se u jednoj fazi života našla u besparici zbog koje je na ulici prodavala časopis Ulične svjetiljke (prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama) kako bi preživjela.


- Imala je troje djece i borila se kako je znala i njena priča mi je vječni podsjetnik da se u životu kolo sreće okreće. Primjer je i bivši pomorac kojeg je nevolja također navela u Kuću utočišta i koji mi uvijek kaže: ‘Marina, šišaj sve, al’ ne diraj mi kapetansku bradu’ jer mu je to jedini lijepi podsjetnik na bolje dane. To je tako tužno. Nikad ne znaš što ti se u životu može dogoditi. Svi ljudi bi trebali imati to na umu i pomagati jedni drugima. I ne mora to biti financijski, nekad je dovoljno starijoj osobi pružiti ruku preko ceste - smatra suosjećajna frizerka, kojoj nerijetko u humanitarnom radu pomaže devetogodišnja kći Lucija. Tih nekoliko slobodnih sati koje svaki mjesec provede s potrebitim ljudima za nju je, kaže, mala gesta, dok njima puno znači. 

- Meni je srce puno kad vidim osmijehe dok se sređeni gledaju u ogledalo. A ne mogu vam opisati kako sam se osjećala kad mi je jedan beskućnik, čovjek koji nema ni doma ni novca, kao zahvalu za šišanje donio čokoladu za moju kći. To su momenti koji se pamte i zbog kojih ću pomagati dok god me zdravlje služi - zaključuje Adriana.