Domarica Irena: U Paklenici je sada cijeli moj život, volim to

Najbolje mi je što sam ovdje. Lijepo mi je, radim ono što volim, moj sin je sretno dijete koje ovdje raste i to vam je to, kaže nam Irena Šaran (32), domarica u planinarskom domu na Paklenici. Nije osoba od puno „filozofije“, ali voli društvo.

- Volim ja i biti sama, kaže uz široki osmijeh.

-  Kad me uhvati neka mala snaga ili loša volja, mogu otići u bilo kojem smjeru od doma i na najviše pet minuta hoda naći potpuni mir i tišinu. Ionako nema signala pa ti je mobitel ovdje uzalud nositi. Kao u onom vicu – ne sjedim i mislim, nego samo sjedim, govori nam dok nam se pridružuju suprug Franjo i sin Šime (1,5).

Irena je prva žena koja radi na funkciji domara u domu do kojeg od kanjona Paklenice vodi staza dugačka malo manje od sedam kilometara. Prosječnom čovjeku do tamo treba sat i pol do dva vremena zahvaljujući nekolicini malo zahtjevnijih uspona. Sav trud se isplati kad krene šetnja kroz sjenoviti dio, posebno u proljeće.

POGLEDAJTE GALERIJU:

19

- Malo mi je dosadio taj put, barem jednom tjedno spuštam se u istom danu dolje i penjem se natrag. Znam svaki kamen pa sad razmišljam o nekom alternativnom putu, da se bacim u istraživanje.

Suprug Franjo je iz Parića, jednog od nekolicine sela na nekih pet minuta hoda od doma dublje u planinu.

- Tu mi je sad cijeli život. Blizu su nam svekar i svekrva. Sad su mi tu brat Vlatko i otac Vjekoslav, sin i muž, jedino još da mama ode u mirovinu i dođe kod nas, to bi bilo najbolje, kaže Irena koja je bila i jedina ženska kandidatkinja za funkciju domara i nakon pustih testiranja i višesatnih razgovora – dobila posao.

Ustaje se u 6 ujutro kada kreće i posao. Doručak pa kuhanje ručka za prve planinare koji kreću i prije nego sunce izađe. U kući je velika peć i u njoj je stalno naložena vatra. Dvije velike teće u kojima se grije voda zovu bojleri, a kacijolu kojom grabe vodu zovu špina, odnosno pipa. 

Planinarila je svuda okolo, ali na Paklenicu kod doma došla je prvi put prije pet godina.

- Htjela sam prije vidjeti sve drugo pa onda doći ovdje gdje svi dolaze. Mislila sam da će biti bez veze, ne'š ti, kuća u planini gdje svi dolaze. I onda sam došla ovdje, našla muža... I cijelu trudnoću sam bila ovdje. Spustila sam se u Zadar roditi i vratila se natrag.
Pitaju je često je li je strah na planini živjeti s tako malim djetetom.

- U Zadru živim u kvartu do kojeg ljeti Hitnoj treba minimum pola sata da dođe do nas. Ovdje helikopteru, ako bi se što dogodilo, treba najviše 15 minuta. 

Jednu od prvih fotografija koju Irena ima usnimio je njen otac. Irena je na vrhu Šatorske planine u Bosni i Hercegovini. Stoji u kratkim hlačicama ispod kojih se vide pelene.

- Onda znate koliko sam bila mala i kako su me već vukli po planinama. Na jednom usponu na Dinaru bilo mi je loše, imala sam nekih deset godina. Povratila sam nekoliko puta, ali nisam htjela stati odustati. I toga se baš sjećam, tog osjećaja na vrhu. I šume i planine i te jedne drvene kućice za koju sam rekla – ajme ja bih ovdje htjela živjeti. I sad mi se to sve ostvarilo.