Domovinom se danas trguje kao švercanim duhanom. Ali se to čini javno i posve besramno

Narod hrvatski imade domovinu najpogodniju u Europi. Zemlja mu nosi obilno svih darova naravi - kad ne bi deračina otimala preveliki dijel muke njegove; kad bi se blaga podiglo koje zatrla nerazložna državna uprava; kad ne bi šume tamanila slijepa sebičnost tuđinstva.

Ovako je o hrvatskim rijekama, moru, planinama i šumama pisao Ante Starčević, čovjek rođen 1823. u Velikom Žitniku kraj Gospića. Starčević je vjerovao da je Hrvatima najveća prijetnja tuđinska vlast u zemlji, strani vladari, koji su tad otimali od naše sirotinje te iskorištavali našu prirodu i naša blaga. Godinama poslije njega Miroslav Krleža, koji je za Starčevića rekao da je "najlucidnija naša glava", da je "jedini temperamenat" koji se uzdigao "do proročke snage jezičnog izraza" i da je on "savjest svoga vremena", izrekao nešto drugo. A reći će i napisati ovako:
 

"Domovina? To je najskuplja riječ u hrvatskom jeziku. Njome se trguje kao švercanim duhanom: pod pazuhom, ispod stola, u mraku."
Krleža je, za razliku od Starčevića, dobro znao i jasno rekao da bi hrvatstvo "trebalo da već prestane biti 'ljubavlju rodoljuba', jer od te dugotrajne 'ljubavi', kao i od one biblijske, nije hrvatskom narodu granulo sunašce slobode i blagostanja".
 

Danas imamo hrabre. obične ljude koji se žele boriti protiv trgovaca njihovim zdravljem, protiv ološa koji se više i ne pokušava skrivati ispod stola, u mraku, kao što su nekoć činili šverceri duhana, protiv onih koji ne krijumčare par kila škije nego tone otrovnog smeća. Ali imamo i vlast koja takve ljude optužuje da stvaraju kaos, da destabiliziraju, napadaju, da se bave zlouporabama i politikantstvom.
Takva vlast, čini se, nema na umu, zaboravlja ili podcjenjuje Starčevićeve riječi koje je izrekao mnogo, mnogo prije no što će opće pravo glasa biti demokratski standard u našemu svijetu: "Gospoda mogu vladati, ali samo uz pristanak radnog naroda".