'Došli Švicarci, mislili da su nam konji bolesni jer dugo spavaju... Ma kakvi. Oni malo odmaraju'

Stipe Šimundža (57) više od desetljeća brine se o sinjskoj alkarskoj ergeli, a posao je to koji traži mnogo strpljenja, ljubavi i poštovanja prema konjima, životinjama koje oduševljavaju plemenitošću i inteligencijom. U ovom poslu ništa se ne događa preko noći, potrebno je od četiri do šest godina da konj bude spreman sudjelovati u Alki. I Stipe je bio alkar, čak i dvostruki slavodobitnik, ‘93. i ‘94. godine. Prisjeća se tih pobjeda, koje su velika čast ne samo za njega nego i za njegovu obitelj.

- Lijep je to osjećaj, a najteže je zadržati ozbiljnost i mirnoću jer ne smiješ slaviti na trkalištu. Moraš ostati dostojanstven, umiriti emocije. Slavi se poslije - prisjeća se Šimundža.

Hodamo po konjušnici, pokazuje nam kako se neki konji odmaraju. A konji u pravilu rijetko leže.

- Često nam dođu gosti, stručnjaci iz različitih područja i iz različitih država. Tako su bili i Švicarci, koji su se čudili što konji spavaju pa su nas uvjeravali da su bolesni. Naravno da nisu. Naši konji naprosto nisu stalno ‘atento’, nisu napeti i ne smeta im prisutnost ljudi, ni poznatih ni nepoznatih. Odmaraju se kad im se odmara - kaže nam ovaj sinjski prijatelj konja, pod čijim će budnim okom konji učiti sve potrebne zadatke, hodati unatrag, vrtjeti se oko jedne noge, mijenjati tempo, mirno stajati i čekati.

Naučit će biti strpljivi. A da bi se od konja dobilo ono najbolje, treba slušati i njihov ritam jer svi oni imaju svoj karakter, koji treba poštovati.

- Neke ćeš pridobiti nagradom, s nekima treba raditi rano ujutro, neki vole trenirati poslijepodne, neki su življi, neki tvrdoglavi, neki poslušni. Jahač je taj koji mu može trajno smanjiti uporabnu vrijednost ako ne poštuje konja i ono što je konj naučio. Neke konje možeš ‘pogurati’ korbačem, ali pedagoški. Ako se korbač pogrešno upotrijebi, to je za konja u glavi nepremostiva šteta - objašnjava nam Šimundža, koji je diplomirao na Veterinarskom fakultetu i specijalizirao patologiju i terapiju kopitara.

U konjušnici je trenutačno 40 konja, a za Alku ih treba biti spremno 27. Ima ždrebadi, onih vrlo mladih, koji su tek u fazi obuke, ali i iskusnih alkarskih konja. Najponosniji je na Galuna, mladog pastuha u tipu “alkar”, kojeg jedva čeka izvesti pred komisiju. Tip konja “alkar”, dodajmo, nije nova pasmina nego uporabno-radni konj koji se dobiva križanjem drugih pasmina i tipova konja da bi se zadovoljili kriteriji koje treba imati alkarski konj.

- Galun ima tri godine, i mater i ćaća su mu u tipu ‘alkar’. Ne izgleda atraktivno, nije izložbeni primjerak, ali ima tako stabilnu glavu, smirenost. Zaista obećava. Manje pokorni i teži za obuku pastusi u njegovoj dobi već bi nas grickali i izgurivali i tako se uporno nametali kao glavni, a on već prihvaća obuku i prisutnost jahača kao glavnog. Stabilne je naravi, dobre ćudi i savršeno se kreće - zaključuje Šimundža.

Express: Koliko dugo ovo radite?

- Ovdje sam od osnutka ergele, 2005. godine. Voditelj sam uzgojnog programa za konje tipa ‘alkar’ za Viteško alkarsko društvo. Riječ je o uzgojnom programu odobrenom od Ministarstva poljoprivrede, osmišljenom i napravljenom prema svim pravilima struke te važećim propisima u RH i u cijeloj EU.

Express: Zašto ovo radite?

- Jednostavno je, volim raditi ovaj posao. Rad u ergeli s konjima zna biti vrlo izazovan, traži puno zapažanja pri promatranju i praćenju konja, od toga kako su raspoloženi, kako napreduju u obuci, koliko i kako se tjelesno razvijaju... Uočavanje mana i pogrešaka. Takvi podaci daju informacije što treba raditi da bi se napredovalo u uzgoju. Prije sam radio u centru za reprodukciju, u kojem je bila i ergela sa 70 kobila. To sam naučio najviše od starih konjogojaca i kolega iz struke. Radio sam i kao terenski veterinar. Rad sa životinjama je ono što volim i jedino što želim raditi u budućnosti.

Express: Razumiju li drugi vaše motive?

- Moj motiv je da Viteško alkarsko društvo dobije konja koji će najbolje prezentirati ono što Sinjska alka jest, da taj konj bude poseban, kao živi suvenir. Osim što mora biti dobrog i dopadljivog orijentalnog izgleda, najvažnije je da je stabilan u glavi radi sigurnosti svih sudionika Alke, posjetitelja i gostiju grada Sinja. U vrijeme Alke ondje budu tisuće ljudi, staza je uska, publika je blizu, žamor i buka, mačkule, konj nosi silne ukrase, ulice po gradu su klizave... Alkarski konj mora biti utreniran da sve to bez stresa podnese, a na meni je da ga odgojim i pripremim. Imam podršku od uprave Viteškog alkarskog društva, na pojedinim razinama bude i neslaganja, ali trudim se da svi razumiju ono što želim postići.

Express: Što vam je najveće zadovoljstvo u ovome što radite?

- To je onaj trenutak u kojem konj koji mi se po ovom programu tu oždrijebio otrči Alku. To je znak da je položio i to mi je najveće zadovoljstvo. Čini me sretnim i kad ljudi koji se i sami bave konjima te koji poznaju problematiku prepoznaju da su konji iz naše ergele prikladni za Alku i po ponašanju i po izgledu, ali najveće zadovoljstvo mi je kad vidim da i djeca s njima mogu raditi i da uz njih mogu biti sigurni. Express: Što vam je najveća frustracija u ovome što radite? Najveća frustracija mi je kad se u konja uloži određeno vrijeme i onda taj konj za kojeg znamo da je dobar stvori problem u radu do kojeg nije trebalo doći. Pritom ne mislim samo na moguće ozljede nego i na karakter konja, koji se zbog raznih okolnosti može promijeniti. To se može dogoditi ako jahač tijekom priprema za Alku zanemari način na koji je konj odgajan, pogrešno procijeni njegovu kondiciju pa ga preoptereti, ako ne uvažava dnevni ritam konja, neprimjereno ga kazni... Sve to može izazvati revolt i neželjena ponašanja kod konja, koji onda zahtijeva korektivne treninge.

Express: Mislite li da mijenjate svoju okolinu na bolje?

- Nastojim u poslu uvijek dati više i bolje. Koliko uspijevam, to će pokazati vrijeme. U Sinju imamo mnogo djece koja su zainteresirana za aktivnosti s konjima. Nadam se da konji i ergela, pa i ja posredno, imamo pozitivan utjecaj na tu okolinu. U drugim gradovima propagiraju konje i konjički sport s manje ili više uspjeha, a kod nas djece ima i viška. Za to sigurno nisam zaslužan ja, jer njih na hipodrom privlače Alka i konji, pa su i vrata našoj djeci na hipodromu uvijek otvorena. Ta djeca ljeti znaju tu biti u šest ujutro, uživaju ovdje provoditi vrijeme i mislim da je za njih to zdravije nego pred ekranima. Znaju oni da se ja nekad ljutim kad ih bude puno, to je pitanje odgovornosti i brige da se nekome nešto ne dogodi, a za konja je sigurno dobro da ima interakciju s ljudima, i s djecom i odraslima. Tu postoje i dva konjička kluba, dobro surađujemo i zajedno se trudimo mijenjati okolinu na bolje svojim djelovanjem kroz uzgoj konja i konjički sport.