Mislili smo da smo živi zatrpani. Gotovo je, ugušit ćemo se.. Bilo je i ranjenika koji su se ugušili ispod ruševina" ispričala je Vukovarka Vesna Mučalov
FOTO Odali počast žrtvama Borova naselja: 'Izvodili su me na streljanje, bilo je neljudski'
U jutarnjim satima 19. studenog 1991. godine na udaru agresora našao se kombinat Borovo u čijem prostoru se nalazilo oko 2000 ljudi, uglavnom žena, djece i ranjenika. Iako su bile istaknute bijele zastave i zastava Crvenog križa, na kombinat je otvorena snažna minobacačka vatra koja je u podrumu s ljudima izazvala požar. Ljudi su počeli bježati iz podruma koji je gorio i bio pun dima.
Uslijedilo je razdvajanje muškaraca od žena i djece, ponižavanje, zlostavljanje, odvođenje na streljanje i u zarobljeništvo. Mnogi od njih nikada se nisu vratili.
"Bila sam u tom podrumu, radila sam tu kao medicinska djelatnica. Podrum kombinata bio je kao dislocirana bolnica, puna ranjenika. Zadnji 10 dana u tom podrumu bilo je strašno, pogotovo kada se kombinat urušio. Taj zvuk neću nikada zaboraviti. Mislili smo da smo živi zatrpani. Gotovo je, ugušit ćemo se.. Bilo je i ranjenika koji su se ugušili ispod ruševina" ispričala je Vukovarka Vesna Mučalov, dodajući kako je u bolnici bilo iznimno teško raditi. Nestalo je materijala, opreme, koristili su se raznim zamjenskim materijalima kao gazama.
"Najgore je kada infuzija ne isteče do kraja, skineš je jednom ranjeniku i daš drugome. To je u medicini nezamislivo" dodala je.
Stotine Vukovaraca okupilo se na obilježavanju tragedije u kombinatu Borovo. Položili su vijence, upalili svijeće i mimohodom pošli Trpinjskom cestom kojom su, 1991. godine, odvezeni brojni ranjenici koji se i danas vode kao nestali.
"Ovdje su me izvodili na strijeljanje. Zarobljen sam kada sam, sa suborcima, išao spašavati ljude. Istrčali smo iz tvornice i upali im u zasjedu. Odmah su nas prepipavali; kod koga god su našli metak ili bilo što, odmah je likvidiran. Osobno sam vidio kako su ubili čovjeka koji je krenuo mokriti, a četnik mu je sasuo cijeli rafal u leđa. Bilo je neljudski. Skinuli su me gologa, polegli me na tlo. Bilo je užasno hladno. Tako sam ležao i onda mi rekli da se obučem, odveli me pred streljački stroj. Ljudi su ležali ubijeni pored nas. Valjda božjim proviđenjem naišao je jedan JNA oficir koji im je rekao da nas odvedu. Kasnije, na izlazu iz Borova, prepoznao me je jedan iz Trpinje, udario me par puta, opet me polegao na tlo. Čekao sam da me ubije. Naišao je jedan Srbin, pitao me kako se zovem, i kada je čuo da sam Boško iz Bobote, odveo me je sa sobom. Ubacio me u autobus za logore gdje sam bio zlostavljan. Ostao sam bez zuba, zadobio šest slomljenih rebara, ali izvukao sam glavu. Razmijenjen sam u Bosanskom Šamcu" ispričao je Boško Marin, pripadnik 204. brigade.
Svi oni koji su mislili da agresor, nakon pada grada, neće nauditi ranjenicima i civilima, sklonili su se u Borovo Commerc. Bila je to velika greška jer su razjareni četnici, a i vojska JNA, koja je pretrpjela velike gubitke u ratu u Vukovaru, bili željni osvete.
Zločin u kombinatu Borovo jedan je od najtežih ratnih zločina počinjenih nakon pada Vukovara. Ubijen je 51 zatočenik, a 56 ih se dalje vode kao nestali. Oni koji su preživjeli odvedeni su u srpske logore.
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 1995. godine optužnicu protiv Milana Gojkovića i još trojice okrivljenika zbog zločina počinjenog u Commercu. Gojkovića se teretilo za ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika te pomaganje u zločinima protiv civila. Iduće, 1996. godine, pravomoćno je presuđen na 20 godina zatvora, dok su ostali okrivljenici dobili od 5 do 15 godina. Međutim, dio postupaka je kasnije obnovljen pa su pojedini okrivljenici oslobođeni. Za Gojkovićem je 2002. godine RH raspisala međunarodno tjeralicu. Uhićen je u Norveškoj, ali ga ta država nije izručila zbog nedostatnih jamstava da će mu se ponovo suditi u nazočnosti. No, uhićen je ponovo 2018. godine u Mađarskoj. Na sudu mu je potvrđena kazna u trajanju od 9 godina zatvora.
"S radom odvjetništva i pravosuđa nismo zadovoljni. Prošlo je 35 godina od ovih zločina, puno se toga moglo riješiti, a mi u RH danas imamo svega nekoliko pravomoćnih presuda za ove strašne zločine. Mi znamo imena onih koji su činili zločine, znamo imena i dijela onih koji su premještali i sakrivali posmrtne ostatke. Nismo učinili ono što smo mogli po povratku na ovo područje tako da pravda nije zadovoljena" rekla je Sandra Rapčak Škomrlj, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.