Obavijesti

News

Komentari 0

Fotoreporterka Sandra: 'Stolica je simbol praznine, a zapravo je puna svega što nedostaje...'

Fotoreporterka Sandra: 'Stolica je simbol praznine, a zapravo je puna svega što nedostaje...'
13
Google icon Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu

Sandra Šimunović, fotoreporterka Pixsella, fotografirala je ljude koji desetljećima tragaju za svojim najmilijima. Na svim fotografijama postoji jedna konstanta, stolica. Simbol onoga koji nedostaje

Stolica. Običan komad namještaja, a ipak toliko više od toga. Simbol nade da će se netko jednoga dana vratiti i ponovno zauzeti svoje mjesto. Simbol ljubavi koja nije nestala, iako 35 godina nema onoga kome je upućena. Simbol praznine koju nitko i ništa ne može ispuniti. Na toj stolici nema nikoga, ali za obitelji nestalih ona je puna uspomena, neizgovorenih riječi, zagrljaja koji nedostaju i pitanja na koja ni nakon toliko godina nisu dobili odgovor.

Upravo je stolica postala središnji motiv fotografija fotoreporterke Pixsella, Sandre Šimunović, koja je u sklopu projekta 'Nestali' fotografirala ljude koji desetljećima tragaju za svojim najmilijima.

Sandra je pred objektivom imala ljude koji je nisu poznavali, kao što ni ona nije poznavala njih. Znala je da neće biti jednostavno fotografirati njihovu tugu. Nije mogla predvidjeti njihove reakcije, niti je željela da se pred kamerom osjećaju kao da moraju pokazati nešto što možda godinama pokušavaju sakriti. Zato je odlučila da će na svim fotografijama postojati jedna konstanta, stolica. Simbol onoga koji nedostaje.

No nije ni slutila da će upravo taj predmet otvoriti vrata njihovih najdubljih emocija.

'Dijete drago, nisi morala nositi stolicu, imamo ih i mi kod kuće...', dočekivali su je ljudi. A onda bi im objasnila njezino značenje i zamolila ih da na nju stave uspomenu na svoje nestale. Fotografiju, predmet, nešto što ih podsjeća na one koje i dalje čekaju. U tom trenutku sve bi se promijenilo.

No stolica nije bila samo simbol odsutnosti. Postala je i svojevrsna zaštita, prostor između fotografkinje i ljudi čiju je bol pokušavala zabilježiti. Sandra priznaje da joj je u početku bilo teško pronaći način na koji će im pristupiti. Iako je iza sebe imala novinarsko i fotoreportersko iskustvo, ovakvi razgovori bili su nešto sasvim drukčije.

- Ta stolica meni je zapravo bila važnija nego njima. Bila mi je neka vrsta barijere, ali ne u lošem smislu. Omogućavala mi je da radim svoj posao, a da njima ostavim njihov prostor i njihove misli. Nisam željela da imaju osjećaj da sam im stalno u licu. Uvijek sam bila iza te stolice. Tako je sve nekako išlo nježnije i skladnije - prisjetila se Sandra.

Ponekad bi upravo ta stolica razbila početnu nelagodu. Dok bi je unosila u njihove domove, pomicali bi namještaj, smijali se i zajedno tražili njezino mjesto. U tim malim, gotovo običnim trenucima nastajalo je opuštanje koje je bilo potrebno i njoj i njima. Stolica joj je pomogla da im se približi, a da pritom ne prijeđe granicu njihove intime.

Za sedam dana fotografiranja i više od 2000 prijeđenih kilometara susrela se s pričama koje ne stanu u kadar. Jedna od njih posebno joj se urezala u pamćenje. Bila je to priča Sanje Zemljarić, žene koja je vrlo mlada ostala bez supruga. Tek je započinjala obiteljski život, imala je malo dijete i pred sobom budućnost koja je trebala izgledati sasvim drukčije. A onda je uslijedio rat, izbjeglištvo i nestanak čovjeka kojeg je voljela.

Njezina je priča Sandru pogodila upravo zbog te mladosti i brutalnog načina na koji joj se život promijenio baš kada je tek počeo.

- Kod nje je to bila ljubavna priča. Imala je pisma i poruke koje joj je suprug ostavljao po kući kada bi nekamo odlazio. Pisao joj je da je voli, da je obožava. Zajedno smo gledale te papire i fotografirale ih. To je zapravo bila jedna tradicionalna ljubavna priča. Nakon cijelog tog putovanja ostala mi je duboko u srcu. Ni ona ne zna gdje je on, zna samo da je negdje u moru. Ni ona nema odgovor - ispričala je Sandra.

Upravo je ta neizvjesnost ono što povezuje gotovo sve obitelji koje je susrela. Većina se vraćala posljednjim sjećanjima, posljednjim danima i trenucima kada su svoje najmilije posljednji put vidjeli. Pitanja su uvijek bila slična: jesu li mogli nešto učiniti, je li sve moglo biti drukčije, postoji li nešto što su propustili?

Sandra je u njihovim domovima susrela ljude koji su, unatoč svemu što su proživjeli, svoju bol nosili nevjerojatno dostojanstveno.

Bili su toliko uronjeni u svoju tugu i gubitak, a istodobno iznimno dostojanstveni. Tražili su samo pravdu i istinu. Bilo je suza, ali nije bilo velikih scena. Vladali su nevjerojatna mirnoća i tišina. To su zaista dostojanstveni ljudi - kazala je.

Fotografije su 2020. godine izložene i u Palači naroda u Ženevi pod nazivom "Portreti tuge". Fotografije iz projekta 'Nestali' do sada su izlagane na dvjema izložbama u Hrvatskoj, u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu i u Osijeku, u Vikarijatu osječke nadbiskupije.

Ipak, Sandra ne želi govoriti u ime obitelji i procjenjivati što im je projekt donio. Svjesna je da fotografija ne može vratiti izgubljene živote, baš kao što ni izložba ne može ispuniti prazninu koja traje desetljećima.

Njima nitko ne može vratiti njihove najmilije. Ne može im ih vratiti ni jedna fotografija ni jedan projekt. Možda je projekt probudio nadu da će se nešto brže riješiti i da će netko reagirati - istaknula je.

Za nju je, međutim, projekt bio jedno od najvažnijih iskustava u karijeri. Početkom devedesetih radila je na projektima Međunarodnog crvenog križa i u izbjegličkim kampovima, no nikada prije nije imala tako neposredan susret s pričama obitelji nestalih. Povjerenje koje je dobila doživjela je kao veliku odgovornost.

- To mi nije bio samo izazov. Dobila sam ogromno povjerenje i bila sam ponosna što sam bila dio tog projekta. To je jedna od najvažnijih stvari koje sam napravila u karijeri. Željela sam da ljudi, kada pogledaju fotografije, zastanu, malo bolje ih promotre i pokušaju razumjeti osobu koju gledaju - rekla je.

Posebno joj je značilo što su fotografije završile i u javnom prostoru, na mjestima kojima svakodnevno prolaze ljudi. Neki od njih možda prije toga nisu ni znali čije su to priče i zašto obitelji i dalje tragaju za odgovorima. Fotografije su imale priliku zaustaviti ih i podsjetiti da iza riječi 'nestali' ne stoje samo imena i brojke, nego roditelji, djeca, supružnici i čitavi životi koji su ostali na čekanju.

A ono što bi Sandra najviše voljela jest da ljudi nakon susreta s tim fotografijama ne ostanu samo na tuzi.

- Voljela bih da ljudi shvate kako se nepravde moraju rješavati. Ovo je nepravda koja je u očaj bacila velik broj ljudi u ovoj zemlji. Mislim da je potpuno nehumano da nakon toliko godina to pitanje i dalje nije riješeno. Ako će ovaj projekt nekoga potaknuti da nazove još nekoga od ljudi koji su ostali živi, da im barem malo olakša život i donese neki mir, to bi već bilo nešto - poručila je.

Upozorava i da se o nestalima ne smije govoriti samo povremeno, kada se obilježavaju obljetnice ili otvaraju izložbe. O toj temi, smatra, treba neprestano razgovarati i ustrajati na njezinu rješavanju. Jer obitelji koje čekaju odgovore nemaju luksuz zaboraviti. Njihova potraga ne prestaje s godinama, baš kao što ne prestaje ni praznina koju je netko ostavio za sobom.

Sandra im nije mogla vratiti njihove najmilije. Nije mogla izbrisati gotovo tri desetljeća boli ni odgovoriti na pitanja koja ih prate svakoga dana. Mogla je samo njihove priče učiniti vidljivima, sačuvati ih od zaborava i podsjetiti nas da iza riječi 'nestali' ne stoje samo imena i brojke, nego čitavi životi, obitelji i ljubavi koje još uvijek čekaju.

A stolica? Ona je ostala. Prazna, a istodobno puna svega što nedostaje.

- Takvo intimno iskustvo donijelo mi je i još nešto više. Prijateljstva za cijeli život - zaključila je Sandra.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 0
VIDEO Težak sudar automobila kod Samobora: 'Ljudi leže po cesti. Ovi prizori su prestrašni!'
DVOJE OZLIJEĐENIH

VIDEO Težak sudar automobila kod Samobora: 'Ljudi leže po cesti. Ovi prizori su prestrašni!'

SAMOBOR - Vatrogasci su izvukli dva čovjeka koji su ostali zarobljeni nakon teške prometne nesreće na autocesti A3 između čvorova Samobor i Sveta Nedelja u smjeru Zagreba. Jednog je Hitna pomoć prevezla u KBC Zagreb, drugog u KBC Sestre milosrdnice. Promet je otežan, a nastala je kolona od najmanje kilometra. Očevid je u tijeku. "Ljudi leže po cesti, prizori su prestrašni", kazao nam je čitatelj...
UŽIVO U Vukovaru se okupilo oko 70.000 ljudi: Ulice su pune. Gotovina se oglasio iz Škabrnje
PRATITE UŽIVO:

UŽIVO U Vukovaru se okupilo oko 70.000 ljudi: Ulice su pune. Gotovina se oglasio iz Škabrnje

Vukovar i Vukovarci u srijedu obilježavaju uspomenu na najveću tragediju koja ih je zadesila u dugoj povijesti grada, kada su se 18. studenog 1991., nakon tromjesečne opsade srpskih paravojnih postrojbi i jugoslavenske vojske, hrvatski branitelji i civili morali povući iz grada.