Gajo Bulat je 'pohrvatio' Split: Uveo je hrvatski jezik u škole, izgradio hrvatsko kazalište...

Splićani će od proljeća uživati u novouređenom Trgu Gaje Bulata, za one slabije verzirane, trgu ispred Hrvatskog narodnog kazališta u samom centru grada. Postavit će se fontana, zasaditi zelenilo, i ovaj do sada potpuno zapušteni trg zasjat će u punom sjaju.

Bit će tu i skulptura legendarnog splitskog gradonačelnika koji će prolaznike "pozdravljati" podignutim šeširom, ili "španćerom" kako bi rekli Splićani njegovog doba.

A Gajo Bulat doista je već za života ušao u legendu. Naime, teško je i nabrojati sve što je taj splitski načelnik postigao u četrdesetak godina društvenog djelovanja u gradu pod Marjanom.

Od najvažnijih stvari, tu su uvođenje hrvatskog jezika u škole i općinsku upravu, iniciranje gradnje hrvatskog kazališta u Splitu, tada najvećeg na Balkanu, zauzdavanje epidemije kolere za što ga je i car Franjo Josip odlikovao, pa sve do brojnih komunalnih zahvata kojima je modernizirao grad, poput dovršenja gradskog vodovoda, uvođenja javne rasvjete u svim dijelovima grada, obnove Općinskog doma, izgradnje nove ribarnice...

Zbog svega nabrojanog, ali i mnogih drugih postignuća Splićani su ga obožavali, pa je za gradskog načelnika biran tri puta uzastopno. Koliko je bio omiljen govori i činjenica da je "Narodna glazba" skladala za njega i posebnu koračnicu nazvanu "Koračnica Bulat".

Ali krenimo od početka. Gajo Filomen Bulat rođen je u Supetru 1836. godine. Otac Franjo bio je rođeni Šibenčanin, ali je na Braču službovao kao sudac, te se oženio Vinkom Jakša Farofli. Gajo je bio jedan od devetero djece, a kako se obitelj često selila zbog očevog posla, gimnaziju je završio u Zadru. Nakon toga studirao je pravo u Grazu i Padovi gdje je postao doktor prava 1858. godine.
Iako se školovao na talijanskom jeziku kojim se govorilo i u njegovoj obitelji, a talijanski je bio i službeni jezik u Dalmaciji, Bulat je kasnije postao glavni promicatelj uvođenja hrvatskog jezika u cjelokupni društveni život Splita i Dalmacije. 

U mladenačkim godinama nije bio zainteresiran za politiku, a to se promijenilo nakon upoznavanja s Mihom Klaićem, profesorom zadarske gimnazije i vođom dalmatinske Narodne stranke. U Zadru je Bulat upoznao i mlađu sestru njegove žene, Katarinu Bassa iz Splita, sa kojom se 1863. godine i oženio.

Aktivan u politici

Krajem pedesetih godina 19. stoljeća u cijeloj Carevini počinju se javljati nacionalni pokreti. Skupina zadarskih intelektualaca, zajedno s istomišljenicima iz ostalih dalmatinskih krajeva, osnovala je Narodnu stranku koja se zalagala za ravnopravnost hrvatskog s talijanskim jezikom i njegovo službeno uvođenje u upravu, sudove i škole te za sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom.

Bulat je 1862. položio odvjetnički ispit, a iduće  godine otvorio je odvjetnički ured u Supetru, te nastavio politički djelovati kao narodnjak. Dvije godine kasnije, preselio je u Split gdje je također otvorio odvjetnički ured. Splitom su u to vrijeme vladali autonomaši na čelu s još jednim legendarnim gradonačelnikom Antom Bajamontijem. Autonomaši su bili protiv uvođenja hrvatskog jezika i protiv ujedinjenja Dalmacije s ostalim hrvatskim krajevima, a fizički obračuni političkih protivnika bili su uobičajeni.

Osim političkog i odvjetničkog rada, Bulat je bio aktivni čimbenik i u gospodarskom životu Splita. Naime, narodnjaci su u cilju smanjenja utjecaja autonomaša nad splitskim pučanima osnovali 1868. godine novčani zavod „Privatna zadruga“ koji su preustrojili u banku koja od 1871. godine djeluje  pod imenom „Prva pučka dalmatinska banka“. To je omogućilo splitskim pučanima i težacima dobivanje povoljnih kredita uz niske kamate, a time i postupno oslobađanje od autonomaških lihvara i političku neovisnost. Prvi
predsjednik uprave Banke bio je Bulat koji je dužnost predsjednika uprave obavljao sve do smrti. Bulat je bio i u osnivačkom odboru Morpurgove „Prve parne tvornice opeka u Splitu“ te među osnivačima „Vinarskog društva“ koje je okupljalo vinogradare i otkupljivalo njihova vina.

Odlikovan jer je 'pobijedio' koleru

Bulat 1874. godine postaje vođa splitskih narodnjaka, a 1876. godine prvi put je izabran za zastupnika u Dalmatinskom
saboru, a 1879. postao je i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču.

Tada su 1882. godine održani povijesni izbori na kojima pobjeđuju narodnjaci, i počelo je uvođenje hrvatskog jezika u škole i općinsku upravu, te u cijeli gradski društveni život. Nakon što je tri godine bio vijećnik i prisjednik, Bulat je 1885. godine izabran za splitskog načelnika, i to gotovo jednoglasno, sa samo jednim glasom protiv.

Iduće godine zavladala je epidemija kolere, a Bulat je bio na čelu Zdravstvenog povjerenstva za suzbijanje epidemije, tadašnjeg "Stožera". Povjerenstvo se sastajalo gotovo svakodnevno i poduzimalo različite mjere kako se epidemija u gradu ne bi proširila. Uvedena je obvezatna karantena za brodove iz zaraženih krajeva, u Poljudu je organiziran lazaret, a tiskani su i oglasi
vezani uz brigu o zdravlju. Zahvaljujući, između ostalog, i nastojanjima općine da se i prije izbijanja epidemije zdravstveno stanje u gradu poboljša čišćenjem kanala, postavljanjem javnih česmi i popločavanjem ulica u Splitu je zabilježeno samo nekoliko
smrtnih slučajeva.

Za to je dobio niz priznanja, a kada se šest godina kasnije kolera opet pojavila, Bulat je ponovo na čelu povjerenstva brzo reagirao i spriječio epidemiju, za što ga je odlikovao car Franjo Josip. Kada se za to doznalo, Splićani su se spontano okupili i organizirali svečanost, uz koncert "Narodne glazbe" i nezaobilaznu "Koračnicu Bulat".

Izgradio hrvatsko kazalište u Splitu

Kasnije je Bulat još dva puta biran kao splitski načelnik, a 1890. godine otvorio je čuvenu Bajamontijevu česmu, te donio odluku o gradnji hrvatskog kazališta u Splitu.

Na polaganju kamena temeljca rekao je:

"Osobito se raduje gdje mu padne u dio sreća, da postavlja prvi kamen prvog hrvatskog kazališta u pokrajini. Prvo hrvatsko kazalište na Balkanu bit će od velike važnosti po razvoj hrvatske misli i sviesti".

Uskoro su otvoreni i nova ribarnica i Općinski dom, nakon čega je Bulata odlikovao i papa Lav XIII. Unatoč svim priznanjima i odlikovanjima, Bulat se ponašao kao čovjek iz naroda. Tako ga se primjerice moglo zateći u pomoći vatrogascima kod svakog požara, u bilo koje doba dana i noći...

Paralelno s funkcijom splitskog načelnika, Bulat je bio i zastupnik u Beču i Zadru te član državnog željezničkog odbora, a do smrti se borio i za željezničko povezivanje Dalmacije sa zaleđem i ostalim hrvatskim krajevima. Umro je u Beču 1900. godine u 65. godini, a sahranjen je na tadašnjem splitskom groblju Sustipan.

Evo jednog novinskog izvještaja sa njegovog pogreba:

- Sprovod je bio veličanstven. Ovakva još ne vidje ni Spljet ni Dalmacija. Već u jutru skoro svi dućani zatvoreni, mnogi i političkih protivnika. Nad njima crni zastori; tako i na prozorima, a mnogo zastava sa trećeg kata dosizalo do prvoga. U mnogim izlozima, uz voštanice, ili lampijone, izložena pokojnikova slika. Svi fenjeri upaljeni i crninom obaviti, oko grada i niz obalu postavljeni veliki držaci sa kojih se vijale duge crne zastave. Na svim uredima, zavodima, društvima također zastave na pola koplja, tako i na lađama u luci, a po zidovima prigodne pjesme i epigrami.

Dio postignuća Gaje Bulata:

- Uveo hrvatski jezik u društveni život Splita, u škole i općinsku upravu, a ulice i trgovi dobili su hrvatske nazive
- Inicirao gradnju i otvorio hrvatsko kazalište u Splitu, tada najveće na Balkanu 
- Dovršio gradski vodovod
- Zauzdao epidemiju kolere, za što ga je odlikovao car Franjo Josip 
- Odlikovao ga je i papa Lav XIII
- Za njegovih mandata u cijelom Splitu uvedena je i javna rasvjeta, a izgrađene su i nova ribarnica i Općinski dom
- Zalagao se za obrazovanje žena
- Zalagao se za željezničko povezivanje Dalmacije sa zaleđem

* U tekstu su korišteni podaci iz rada mr.sc. Gordane Tudor
* Građu i fotografije poslao: Marijan Čipčić, kustos Muzeja grada Splita
* Potpis pod fotografije: Iz fundusa Muzeja grada Splita