News

Komentari 4

Goga i Mara su najudomiteljice u Hrvatskoj: Djeca su naša sreća

Goga i Mara su najudomiteljice u Hrvatskoj: Djeca su naša sreća

Goga Štrbo i Mara Anđelić dobile su titulu najudomiteljica u Hrvatskoj. Goga se udomljavanjem bavi već skoro 10 godina, a Mara je u 15 godina udomila 37 djece

U domu Goge i Zorana Štrbo u Vinkovcima u ovo predblagdansko vrijeme sve odiše bajkovitom toplinom. U njemu kao da žive brojne vile i vilenjaci, Djed i Baka Božićnjak osobno, sveti Nikola koji je podijelio darove pa grije noge uz kamin, sobovi koji trče po lampicama osvijetljenom dvorištu i još pokoji lik iz božićne bajke. Mnoštvo sretne djece u obitelji ovog čudesnog bračnog para žive kao u priči. Onoj koju je za njih stvorila Goga, udomiteljica, posvojiteljica, majka. Onoj koja je bitno drugačija od teških životnih priča iz koje ta djeca dolaze. Upravo stoga Goga Štrbo (50) ove je godine dobila titulu najudomiteljice koju joj je dodijelilo Ministarstvo rada, obitelji i socijalne politike. Naime, Goga se već gotovo deset godina bavi udomljavanjem djece, i to je uloga koju ne bi mijenjala ni za što na svijetu.

- Suprug i ja smo u braku 32 godine. Imamo četiri biološka sina koji su sad već odrasli. Najstariji ima 32 godine, a najmlađi 14. Dok su oni bili mali nisam razmišljala o udomiteljstvu, iako sam cijeli život željela imati i kćerkicu. Želeći raditi u zajednici, 2001. godine osnovala sam udrugu 'Žena u svom mjestu' u sklopu koje smo činili dobro u raznim ustanovama, pa tako i Domu svete Ane u Vinkovcima. Tamo sam prvi put vidjela život djece u domu.

Pažnju mi je tad privukla jedna malena djevojčica koja me je doslovno uhvatila za ruku i rekla mi: 'Povedi me sa sobom'. Bilo mi je teško nositi se s emocijama koje su me tad preplavile. Čim sam došla kući, razgovarala sam sa suprugom o tome da postanemo udomitelji. On također jako voli djecu i nije se protivio. Ni moja djeca se nisu protivila. Sve nas je oduševila mogućnost da imamo curicu u obitelji. No u toj ideji omela me činjenica da sam uskoro rodila četvrtog sina. Godine su prolazile, djeca su rasla i odluka o udomiteljstvu pala je u drugi plan. Onda me put opet odveo u Dom sv. Ane. Odgojiteljica mi je s puno ljubavi pričala o toj djeci, kako su njima potrebni samo krevetić, stol, ormar, srce puno ljubavi, i mene je opet preplavio osjećaj da im ja to mogu i trebam pružiti. Suprug se složio i već idući dan prijavila sam se Centru za socijalnu skrb kao udomitelj. Pamtim još i danas pogled ispod obrva socijalne radnice: 'Jeste sigurni?' pitala je znajući da imam četiri sina - prisjeća se Goga Štrbo.

Prošla je potrebnu edukaciju i osposobljavanje, sve testove, preglede, dobila sve dozvole i uskoro je imala licencu udomitelja u rukama. Već nakon nekoliko mjeseci uslijedio je poziv Centra za socijalnu skrb. Trebalo je hitno udomiti dvojicu braće, jedan je imao 2, a drugi 9 godina.

- Suprug i ja brzo smo shvatili da smo krenuli u mnoštvo izazova, novu stazu života na kojoj nam nije bilo nimalo lako. Djeca koju udomljavamo su istraumatizirana, s velikim ranama na svojim srcima, svježim ožiljcima života, i sa svime time se nose kako znaju. Dva mala brata bili su zločesti i trebali smo dosta pomoći djelatnika socijalne skrbi. Učila sam ja od djece, djeca od mene. Pravo iskustvo udomitelja stekla sam tijekom života s njima. Bilo je teško kad se suprug razbolio, iscrpljujuće dijalize, bolest ga je vezala za bolnicu. Sve sam morala sama, ali nikad se nisam žalila ni tražila pomoć. Stariji dječak je bio loš u školi, toliko da sam mu u jednom trenutku rekla da više tako ne ide, da nam je svima teško i da se sredi ili ga vraćam u dom.

Ujutro je ustao i rekao da ne želi ići u dom. Preko noći je postao dobro dijete, dijete koje mi pomaže, koje je odgovorno. Danas je student medicine i moj ponos - prisjeća se Goga dobrih i loših trenutaka udomiteljskog života. Kad se suprug Zoran vratio iz bolnice, sve je došlo na svoje mjesto. Bili su svi puno sretniji i kompatibilniji, a Goga je sa sigurnošću znala da djeca osjećaju njenu ljubav.

Nakon nekog vremena uslijedio je novi poziv Centra. Goga je već idući dan grlila bebu pristiglu iz rodilišta. Opet nije djevojčica koju je željela. No nije trebalo dugo da maleni postane miljenik i maza. Zbog zdravstvenih poteškoća morali su s njim na redovne vježbe pa je to zahtijevalo dodatnu organizaciju poslova.

- Našla sam se u ulozi ne baš tako mlade mame i njegov je dolazak u našu obitelj opet bio jedan novi put i izazov - kaže Goga dodajući kako su joj u svom tom poslu jako pomagali i njeni biološki sinovi koji su uskakali kad god je trebalo iako trojica starijih više nisu živjeli s njima.

Ubrzo dolazi još jedan dječak s posebnim potrebama koji se brzo priviknuo na svoju novu obitelj, a zatim još jedan maleni dječak od tri mjeseca kojega su odmah nazvali veseljak.

Nakon tromjesečnog dječaka kasnije je dobila još jednog. Sad ih ima ukupno četiri - najstariji je otišao u srednju, njegov brat ima 11, slijede miran i tih devetogodišnjak, uvijek veseo i nasmiješen četverogodišnjak te 1,5-godišnji vrtićarac.

Kao zahvalu za sve urađeno u životu te djece, Gogu je Bog usrećio ostvarenjem najveće želje. Lani su je nazvali i pitali ima li mogućnosti za još jednu tek rođenu bebu.

- Pristala sam vjerujući da je opet dječak, no kad su mi donijeli mali 'svitak' i rekli da je curica, rekoh im u nevjerici: 'Sigurno će postati dječak sad dok budem odmatala pelenu da se uvjerim'. I stvarno je bila djevojčica! Naša malena curica! Moja toliko željena, plavih okica, plave kose sad je kod nas već godinu dana i pravo je osvježenje u ovom muškom valu - smijući se kaže ova žena koja otvara svoje srce i svoj dom djeci kojoj je to najviše potrebno. Upravo je stoga zaslužila titulu najudomiteljice godine.

Nagradu za najboljeg udomitelja 2021. godine s pravom je dobila i Mara Anđelić (62) iz Trnjana kraj Slavonskog Broda. Uz petero bioloških, u 15 godina udomila je 37 djece.

- Na sve njih mislim svakoga dana, ne samo u vrijeme blagdana. Svi su oni urezani u mom srcu - rekla je Mara. Većina njezine djece, kako ih zove, zasnovala je obitelji, ali vezu s njom nisu prekinuli.

- Zovu me, pitaju kako sam, traže savjet kad u nečemu zapnu, pitaju me treba li mi što. A meni je najpotrebnije da znam da su dobro i da žive svoj život. Udomiteljstvom sam se počela baviti jer nisam mogla bez djece. Uvijek sam smatrala da svako dijete treba imati obitelj i nastojala sam promijeniti njihove biološke roditelje, potaknuti ih da krenu ispravnim putem kako bi im se vratilo njihovo dijete. Ako nije išlo, bila sam sretna da se nađe posvojitelj. Kod mene su djeca bila i po osam godina, jer postupak posvojenja dugo traje - kaže ova predivna žena od koje se ima štošta naučiti.

Kao što je naučila i mlada majka koju je udomila s njenim djetetom. A povremeno je dolazio i otac.

- Njih dvoje nisu imali svoje majke koje bi ih naučile roditeljstvu. Prihvatila sam se toga i mogu s ponosom reći da sam uspjela. Njih su dvoje sad u svom stanu, postali su obitelj i zajedno skrbe o svom djetetu - kaže Mara dodajući kako bi mogla roman napisati o tome što je prošla sa svojom djecom, udomljenom i biološkom.

- Bilo je ponekad teško, ali hvala Bogu uspjeli smo. Bitno je da izađu na pravi put i budu pošteni ljudi. Kad odlaze posvojiteljima, jedini je uvjet da nam se veze ne prekinu - kroz suze kaže Mara.

Najčitaniji članci