Građanke i građani Hrvatske, neka vam je sretan Novruz!

Danas je petak, 20. ožujka 2026. godine, a Novruz pada u 15 sati i 46 minuta. Tad započinje proljetna ravnodnevnica, koju Iranci, taj veliki, skoro stomilijunski narod, koji baštini drevnu perzijsku kulturu i civilizaciju, slavi kao svoj narodni praznik, svoju Novu godinu. Novruz se slavi i u brojnim drugim zemljama, kod naroda na koje iranska kultura ima utjecaj. Prema Unescovom popisu nematerijalne baštine čovječanstva, Novruz s Iranom dijele Afganistan, Azerbajdžan, Indija, Irak, Kazahstan, Kirgistan, Pakistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Turska, Uzbekistan, Mongolija, a Novruz se slavi i drugdje, primjerice u Kini, u dijelovima zapadne Europe ili u New Yorku, gdje god postoji veća iranska zajednica. Novruz se prvi put spominje u zapisima iz drugog stoljeća prije Nove ere, ali je, sudeći po vizualnim motivima na arheološkim iskopinama slavljen i mnogo ranije, sasvim sigurno i u vrijeme perzijskog kralja Darija, jednog od najvećih vladara u ranoj povijesti čovječanstva, i utemeljitelja specifičnog koncepta ljudskih prava i vjerske tolerancije. Poput svog djeda Kira, Darije je priznavao sve vjere u svom kraljevstvu, Židovima je omogućio obnovu Salamonovog hrama u Jeruzalemu, koji su prethodno srušili Babilonci, Grcima je plaćao izgradnju njihovih hramova, ali je i u grčkim gradovima ukidao ropstvo. Nije loše znati recimo i to da su Darijev grad Perzepolis gradili isključivo slobodni ljudi, radnici koji su bili plaćeni za svoj rad, za razliku, na primjer, od New Yorka ili Washingtona, u čiju je izgradnju uložen i robovski rad. S tim da je Darije Perzepolis gradio u šestom stoljeću prije Krista, dok su New York i Washington podizani dvadeset i kusur stoljeća kasnije. Perzepolis je u ono vrijeme bio središte slavljena Novruza. Postoji i praktičan razlog za to: grad je među planinama, ziman je i hladan, pa se proljeće dočekuje s naročitim oduševljenjem.

Kralj Darije bio je, naravno, zoroastrijanac, vjerovao je u boga Ahura Mazdu, koji je stvorio sve dobro u svijetu, i u njegova brata blizanca Ahrimana, koji je stvorio zlo, zavist, pokvarenost u ljudima, pohlepu, zavist, mržnju… Vjerovao je, kao što zoroastrijanci vjeruju, da čovjek misleći dobro, govoreći dobro, postupajući dobro pomaže bogu Ahuru Mazdi da na kraju pobijedi. Zoroastrijanci vjeruju da je dobro uvijek smirivati bijes u sebi, jer se tako zlu nanosi najteži udarac.

S nailaskom islama zoroastrizam slabi, povlači se, gubi na masovnosti. Kao i preostale dvije abrahamske monoteističke religije, židovstvo i kršćanstvo, islam nastoji radikalno potisnuti drukčija vjerovanja, te ih smatra krivovjerjima, ali, za razliku od njih ne insistira na uništenju krivovjernika i njihovih doktrina. To je razlog zašto su na većinskim muslimanskim područjima opstala manjinska vjerovanja, dok ih na kršćanskim teritorijima nije više bilo. Zoroastrijanci su preživjeli sve do danas, ima ih tek nešto više od stotinjak tisuća, a naravno da ih ima i u Iranu.

Zanimljivije je, međutim, nešto drugo. Iranska kultura i civilizacija je kroz proteklih petnaestak stoljeća, koliko je proteklo od islamizacije Perzije, integrirala mnoge elemente kulture i civilizacije koja joj je prethodila. Tako, između ostalog, i drukčiji odnos prema ropstvu i robovlasništvu, te prema drugim vjerama i uvjerenjima, od onog koji je postojao ne samo na Zapadu, nego i u obližnjim arapskim krajevima. Nešto od te razlike primjećuje se i u temeljnom iranskom nacionalnom epu, djelu velikoga klasičnog orijentalnog pjesnika Firdusija, naslova “Šahnama”, ili knjizi kraljeva, u kojoj kroz 60.000 rimovanih distiha ispisuje pripovijest o predislamskim perzijskim kraljevima i junacima. Na hrvatski, koliko znam - a dobro bi bilo da ne znam ili da nisam u pravu! - nije preveden nijedan redak iz “Šahname”, pa ono što nam je dostupno izvanredno je zanimljivi srpskohrvatski prijevod čuvenoga beogradskog orijentalista, i jednog od utemeljitelja orijentalnih studija u ovom dijelu svijeta, Fehima Bajraktarevića, koji je još prije stotinjak godina, pod naslovom “Rustem i Suhrab”, preveo 24 pjevanja iz “Šahname”, te ih objavio kod Srpske književne zadruge. Njegov se prijevod u najnovija doba može naći i po zagrebačkim antikvarijatima, te u izdanjima nekih hrvatskih nakladnika. Firdusi je, recimo to tako, bio musliman, kasnije je pisao i po nekim kuranskim motivima, ali je imao jasnu i vrlo živu svijest o vlastitoj predislamskoj tradiciji. Umro je dvadesetih godina jedanaestog stoljeća, a “Šahhamu” je posvetio sultanu Mahmudu od Gaznija, vrlo poduzetnom i prilično okrutnom osvajaču, koji, međutim, nije bio neosjetljiv na lijepu književnost.

Novruz je pučki, narodni i obiteljski praznik, karnevaleskni blagdan sunca i veselja, u koji se slobodno i lako upisuju različite lokalne tradicije. Recimo, o Novruzu se organiziraju hrvačka natjecanja, a neke od zemalja koje Novruz slave su, zna to svatko tko je sklon pratiti olimpijska natjecanja, kroz modernu povijest bivale velesile u hrvanju slobodnim i grčkorimskim stilom. Također, za razliku od vjerskih blagdana, koji su u islamu, kao i u kršćanstvu i židovstvu, muška i prilično patrijarhalna stvar, Novruz je u značajnoj mjeri i u organizacionom smislu ženski praznik, te je dio one tradicije koja se, kao niz upamćenja, značajnim dijelom prenosi po ženskoj, a ne po muškoj liniji. U Novruzu nema herojstva ni krvi, premda itekako ima muške snage i vještine, ima hrabrosti, talenta i spremnosti da se nazoči čudu. Uostalom, nije li dolazak proljeća sam po sebi čudo? Negdje momci preskaču preko lomače, negdje se zatrčavaju preko potoka, a negdje u također prilično drevnoj pehlivanskoj i akrobatskoj tradiciji prelaze preko zategnutog užeta.

Židovski Purim, jedan od dva praznika izbavljenja, koji se također slavi u rano proljeće, ove godine osamnaest dana prije Novruza, možda je iz Novruza i nastao, ali je sigurno da nije od njega stariji, i da mu je po svojoj karnevalesknosti, po veselju i čistoj radosti, veoma blizak. Ima, na kraju krajeva, običaja koji se međusobno podržavaju, umjesto da jedan drugog zatiru. Takvih je kroz povijest civilizacije, možda, više nego ovih drugih. Evo dvije zanimljive rečenice o Purimu, sa stranice Židovske vjerske zajednice Bet Izrael: “Iznimno se, jedino toga dana u godini, radi neobuzdanog veselja koje taj dan donosi piju i razna alkoholna pića (mnogi se toga više ne drže). Sve ovo donekle ruši uobičajene ograde koje poštovanje nameće prema starijima i prema učiteljima i rabinima, a to, pak izaziva mnogo veselja i smijeha, kako i treba biti toga najveselijeg dana u godini.” Novruz i Purim su praznici u kojima se osporavaju autoriteti, jer to je način po kojemu će se već sutradan istinski autoriteti razlikovati od lažnih. Lažne autoritete i njihov “epski gnjev” nije dopušteno osporavati nijednog dana u godini.

Ove bi godine, dok Donald Trump i njegov ministar rata, koji dopola podsjeća na zapovjednika SS-a, a otpola na lika iz Alana Forda, po Iranu ubijaju ljude i uništavaju iransku civilizaciju i kulturu, možda bilo umjesno i korisno proslaviti Novruz. Radost koju ovaj praznik donosi nipošto nije neumjesna u okolnostima u kojima nasilnom smrću umiru ljudi. Prihvaćanje, makar i simbolično, jednokratno i sezonsko, jednog elementa njihove kulture način je na koji se dobro brani od zla, a nematerijalna kulturna dobra čine se neuništivim i nedodirljivim “epskome gnjevu”. Ali ako to i ne učinimo, ako ne budemo slavili svoj Novruz, uskoro će nam Uskrs. Ona bojena uskršnja jaja, pisanice - kako ih se u dijelu hrvatske katoličke tradicije naziva i kako ih bilježi i Anićev Rječnik hrvatskog jezika - ionako sama po sebi i za sebe već slave Novruz, jer su iz tog praznika i potekla, da bi ih onda i mi preuzeli kao dio vlastitih slavlja.

I na kraju, nije li zanimljivo kako se među hrvatskim nacionalistima, redom entuzijastima Trumpova epskog gnjeva, više nitko ne prisjeća vlastitih teorija o Harahwaitima i o iranskom podrijetlu Hrvata. Kako je najednom i toga nestalo, i hoće li se sad otkriti da su Hrvati ustvari gotski i keltski prastanovnici američke savezne države Arizone?

Iranci, taj veliki, skoro stomilijunski narod, koji baštini drevnu perzijsku kulturu i civilizaciju, slavi Novruz kao svoj narodni praznik, svoju Novu godinu

Ove bi godine, dok Donald Trump i njegov ministar rata po Iranu ubijaju ljude i uništavaju iransku civilizaciju i kulturu, možda bilo umjesno i korisno proslaviti Novruz