Obavijesti

News

Komentari 10

Hrabro dijete Vukovara: 'Tata me poljubio i otišao. Odveli su ga na Ovčaru. Još ga tražim'

Hrabro dijete Vukovara: 'Tata me poljubio i otišao. Odveli su ga na Ovčaru. Još ga tražim'
32
Google icon Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu

Sandra Rapčak Škomrlj imala je samo dvije godine kada su joj agresori ubili oca na Ovčari i mučili majku pred njenim očima...

Otac me poljubio i otišao na farmu nedaleko od Ovčare. Brzo su stigli vojnici JNA. Sakrili smo se u podrum, a oni su nam vikali da izađemo van - započela je mučnu priču hrabra Sandra Rapčak Škomrlj (37), dijete Vukovara.

Bio je to posljednji očev poljubac. Posljednji put kada je Boris Rapčak mogao zagrliti svoju djevojčicu, pogledati je i otići na posao vjerujući da će joj se vratiti. Sandra je tada imala samo dvije godine. Bila je premala da razumije rat, da shvati zašto odrasli šapuću, zašto se ljudi boje i zašto se obitelj skriva u podrumu. Bila je premala da zna kako će joj taj običan rastanak zauvijek promijeniti život. Nije mogla znati da će jednoga dana iz razgovora drugih ljudi pokušavati sastaviti sliku vlastitog oca, da će godinama tragati za njegovim posmrtnim ostacima i da će joj upravo taj posljednji poljubac, kojega se ni ne sjeća, postati simbol svega što joj je oduzeto.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

Njezin otac Boris imao je samo 24 godine kada je 30. rujna 1991. nestao nakon okupacije Sotina. Bio je suprug, sin, brat i otac djevojčice koja je tada imala tek dvije godine. Imao je život pred sobom, obitelj koja ga je voljela i kćer koja je tek trebala odrastati uz njega. Sandra se svojeg oca ne sjeća. Nema uspomene na njegov glas, zagrljaj ni lice koje bi mogla prizvati zatvorenih očiju. Sve što danas zna o njemu prikupila je iz priča članova obitelji, njegovih prijatelja i ljudi koji su ga poznavali. Većinu života provela je pokušavajući sastaviti sliku čovjeka kojega su joj oduzeli prije nego što ga je stigla upoznati.

Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku Boris se prijavio kao dragovoljac i sudjelovao u obrani Sotina kao pripadnik 204. vukovarske brigade. Radio je na farmi Jakobovac, nedaleko od Ovčare. Ujutro 30. rujna otišao je na posao. Bio je to posljednji put da ga je obitelj vidjela. Boris je toga dana zarobljen na farmi. Nakon premlaćivanja na njega su navukli odoru JNA i odvezli ga u smjeru Ovčare i Negoslavaca. Od tada mu se gubi svaki trag. Istoga dana, dok je njezin otac proživljavao svoje posljednje trenutke, Sandra, njezina majka i baka bile su zarobljene. Obitelj se našla usred nasilja koje nijedno dijete nikada ne bi smjelo doživjeti.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

- Začula se tutnjava tenkova. Kako nismo imali kamo pobjeći, sakrili smo se u podrum stare obiteljske kuće u dvorištu. Ondje smo bili majka, baka, djed, obiteljski prijatelj i ja. Vikali su nam da izađemo, nismo imali izbora. Dvorište je bilo prepuno četnika, a ulica tenkova, njihovih vojnika i domaćih Srba, naših susjeda. Tada su djeda i susjeda odvojili na drugu stranu, skinuli ih do gola, vezali bodljikavom žicom za tenk i tako ih cestom vukli kroz cijelo selo. Do mame i bake došla su dvojica vojnika i natjerala nas da se vratimo u podrum. Mamu su prisilili da se skine, a ona ih je molila i plakala da to ne rade. Zaprijetili su da će ubiti baku i mene. Jedan je muškarac uperio pušku prema meni. Silovali su je, prvo jedan pa drugi. Iživljavali se nad njom - ispričala nam je Sandra mučne detalje za koje želi da se jasno znaju.

Dok je njezina majka prolazila kroz nezamislivo nasilje, Sandra je bila tek dijete. Nije mogla razumjeti što se događa, zašto su vojnici došli, zašto njezina majka plače ni zašto se odrasli oko nje toliko boje. Nije mogla pobjeći niti zaštititi one koje je voljela. Sve što je mogla bilo je biti ondje, u rukama obitelji koja se pokušavala održati na okupu usred užasa.

Njezina majka i baka čule su kako se susjed Srbin jednom od silovatelja obraća riječima "kapetane Boro". Poslije su saznale da je riječ o Borivoju Tešiću iz Srbije, a to im je na sudu potvrdio upravo taj susjed Srbin. Mamu, baku i Sandru nakon silovanja zarobili su i odveli u Negoslavce, gdje su uslijedila ispitivanja i zlostavljanja, a majku su ponovno silovali. Jedan od ispitivača u Negoslavcima imao je popis Hrvata iz Sotina. Na njemu su bila imena Sandrina oca, strica i djeda. Tada je vojnik rekao: "Borisa mi stavite na prvo mjesto".

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

- Ja sam tada bila djevojčica zarobljena u srpskom logoru. Sve što danas znam o njemu saznala sam iz razgovora obitelji. Bio je izuzetno vesela osoba, volio je druženja, motore i rock-glazbu. Volio je izlaziti i plesati. Uskratili su mi da ga upoznam, da on upozna mene - rekla je.

Upravo je to ono što Sandru i danas najviše boli. Nije izgubila samo oca nego i mogućnost da s njim izgradi odnos. Nikada nije mogla doći kući i ispričati mu kako joj je prošao dan, pitati ga za savjet ili ga nazvati kada bi joj bilo teško. Nije dobila priliku upoznati čovjeka o kojemu danas sluša priče, a koji je trebao biti njezin oslonac tijekom cijelog života.

Majka joj je često prepričavala kako je Boris jednom kroz otvoreni prozor uskočio u klub i zaplesao na pjesmu koju je jako volio. Svojom pozitivnom energijom okupljao je ljude, a osmijeh mu je bio zaštitni znak. Bio je empatičan i spreman svima pomoći. Nije znao reći "ne". Nije bio nacionalist, samo je gledao jesi li čovjek ili nisi. Vjerovao je da su svi ljudi dobri.

- Prijatelji su ga zvali "Mali Rašo", iako je bio visok gotovo dva metra. Pamtili su ga po osmijehu te spremnosti da pomogne svakome. Uvijek su govorili da je bio naivan koliko je svima vjerovao - ispričala nam je Sandra kroz blagi smijeh dok se prisjećala svoga oca heroja.

StartFragmentKroz priče drugih ljudi upoznaje njegovu osobnost, zamišlja kako je plesao, kako se smijao i kakav je bio među prijateljima. Svaka takva priča za nju je dragocjena jer joj daje još jedan djelić čovjeka kojega joj je rat oduzeo.EndFragment

- Majka i on bili su mladi kada su se zaljubili i vjenčali. Nakon devet mjeseci dobili su mene, svoje jedino dijete. Živjeli smo u Sotinu, u obiteljskoj kući s očevim roditeljima i bratom. Kada je počeo rat, otac se prijavio kao dragovoljac. Svakodnevno je odlazio na kontrolne točke na izlazima iz sela kako bi sudjelovao u obrani mještana. Svi su se potajno nadali da do najgoreg neće doći, jer su odrasli uz ljude koji su im poslije postali neprijatelji - rekla je.

Otac joj je prije napada odlazio na kontrolne točke. Majka mu se ponekad pridruživala, baka je šivala odjeću za vojnike i kuhala, a djed traktorom razvozio ono što im je bilo potrebno.

- Progonstvo smo proveli u Zagrebu i Samoboru. Odmah po dolasku u Zagreb obitelj se uključila u potragu za ocem. Nadali smo se da je možda ipak negdje živ. Čak sam i ja znala pjevati pjesmu sa stihom: "Tata će se vratiti." - rekla je Sandra.

Ta dječja nada ostala je jedan od najbolnijih dijelova njezine priče. Sandra je čekala oca ne znajući gdje je ni što mu se dogodilo. Vjerovala je da bi se jednoga dana mogao pojaviti, da će obitelj ponovno biti zajedno. Nije mogla razumjeti zašto ga nema, ali želja da se vrati bila je jača od svega što je mogla pojmiti.

Kako se bližio kraj Domovinskog rata, hrvatski branitelji počeli su se vraćati svojim obiteljima, a njezina oca nije bilo. Nije pokucao na vrata i potrčao u njen zagrljaj. Ubrzo su počele prve identifikacije.

- Tada smo živjeli u Samoboru. Zazvonilo je zvono i otvorila sam vrata. Čovjek koji je stajao ispred mene pitao je ima li kod kuće netko stariji. Pozvala sam mamu i baku, a one su me poslale u drugu sobu. Tišinu je presjekao bolan krik i plač. Tada sam, kao dijete od otprilike osam godina, shvatila da se tata neće vratiti. Da ga nema. I da od toga dana tražimo njegove posmrtne ostatke - rekla je.

Sandra je tada bila tek djevojčica, ali je zvuk plača svoje majke i bake zapamtila. Nije morala čuti sve što im je rečeno da bi shvatila kako se dogodilo nešto strašno. Nada da će se otac vratiti počela se gasiti. Obitelj nije mogla dobiti ni ono što je u smrti najosnovnije, priliku da se oprosti od njega i pokopa ga. Umjesto groba, ostala je potraga koja traje desetljećima.

Nakon mirne reintegracije vratili su se u Sotin.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

- Sjećam se sivila, razrušenog grada, obiteljske kuće koja je djelomično bila spaljena i puna rupa od metaka te ruševina na sve strane. Osjećala sam se kao da sam ponovno došla u horor-film i nisam se odmah htjela vratiti. Otvoreno priznajem da sam ih sve mrzila. Mrzila sam ih jer su mi oduzeli oca, jer je moja obitelj prošla kroz veliku patnju. Mržnja proguta čovjeka, postane mu veliki teret. Pustila sam tu mržnju. Neću im nikada oprostiti i zaboraviti, ali ih ne mrzim zbog sebe - rekla je.

Povratak u Sotin značio je suočavanje s mjestom iz kojega je njezina obitelj morala otići i u kojemu se dogodila njihova tragedija. Umjesto doma kakav je trebala pamtiti, dočekale su je ruševine i tragovi razaranja. Iza svakog dijela te slike stajala je spoznaja da je rat promijenio sve, a da njezin otac nikada nije dobio priliku vratiti se.

Sandra ne skriva da je osjećala mržnju. Oduzeli su joj oca i djetinjstvo kakvo je trebala imati, a njezina obitelj prošla je kroz nezamislivu patnju. Ipak, s vremenom je shvatila da bi mržnja mogla postati još jedan teret koji bi morala nositi cijeli život. Odluka da ne mrzi ne znači da je zaboravila niti da je oprostila. Znači da ne želi dopustiti da joj prošlost uzme i ono što joj je preostalo.

Sve ove godine traže Borisa. Baka je odlazila na razgovore sa Srbima, a poslije je to činila i ona, nadajući se informacijama o nestalima. Jedino što su joj svi rekli bilo je da su njezina oca ubili Srbi iz Negoslavaca.

- Preko društvenih mreža stupila sam u kontakt s obiteljskom prijateljicom koja je bila na Jakobovcu kada je tata zarobljen. Ispričala mi je da je jako plakao i govorio: "Odveli su moju Sandru". Tata je predosjećao da će ga toga dana ubiti. Nožem je po ruci izrezao ime "SANDRA", nakon čega su ga zarobili. U dvorištu su ga pretukli toliko da nije mogao stajati na nogama. Na njega su navukli vojnu odoru JNA i odvezli ga u smjeru Ovčare i Negoslavaca. Nitko od zarobljenih Hrvata više ga nije vidio. Samo su čuli da je Boris ubijen. Do današnjeg dana nismo pronašli njegove posmrtne ostatke - rekla je.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

Ime vlastite kćeri Boris je, prema svjedočenju obiteljske prijateljice, urezao nožem u ruku. Dok je bio zarobljen, mislio je na djevojčicu koju je toga jutra ostavio kod kuće. Govorio je da su mu odveli Sandru. Bio je otac koji je znao da možda više nikada neće vidjeti svoje dijete, a ona je bila premala da bi mogla znati koliko je u tim trenucima mislio na nju.

Sandra danas živi sa spoznajom da je njezin otac možda u posljednjim trenucima izgovarao upravo njezino ime. To je bolna veza s čovjekom kojega se ne sjeća, ali kojega cijeli život traži. Ne može mu vratiti život ni nadoknaditi godine koje su im oduzete, ali može nastaviti tražiti istinu o njegovoj sudbini.

Od njega ima nekoliko fotografija koje joj je dala rodbina. Kada su ih zarobili, nisu uspjele ponijeti stvari iz kuće. Čuva i prve tenisice koje joj je kupio. Male plave tenisice jedino su što ima od njega. One su jedan od rijetkih opipljivih tragova njezina oca, dokaz da je bio tu, da je mislio na svoju djevojčicu i da joj je kupio nešto što će joj trebati dok raste. Fotografije i tenisice čuva jer joj je od svega što su trebali dijeliti ostalo tako malo.

- Očevu odsutnost najviše sam osjećala tijekom važnih životnih događaja. Uvijek je jedna stolica za stolom uvijek bila prazna. Nedostaje i u malim stvarima. Nedostaje mi čuti njegov glas, osjetiti zagrljaj, dobiti savjet kada mi je potreban i znati da će, što god se dogodilo, tata znati što treba učiniti. Najradije bi mu rekla da ga neizmjerno volim, da mi nedostaje i da se nadam da je ponosan na mene i na osobu kakva sam danas. Kada izgubiš oca, nisi izgubio samo roditelja nego i muškarca koji je bio zaštitnik, koji je stajao između tebe i ostatka svijeta te se brinuo da imaš bolji život, bezbrižno djetinjstvo i snove - rekla je.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

S godinama je bol zapravo sve veća, potvrdila nam je Sandra. Život i vrijeme čovjeka nauče kako živjeti s njom. Neki od njih bol su pretvorili u snagu. Sandru bol pokreće da se bori i ne odustaje jer osjeća moralnu odgovornost prema svima koji su dali živote za domovinu i slobodu.

Vukovar je okružen selima u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo, među njima su Negoslavci, Bobota, Bršadin, Borovo, Trpinja i Vera. Upravo su u tim selima pobunjeni Srbi, uz potporu JNA, počinili neke od najstrašnijih zločina Domovinskog rata.

-Ne znam kako je toliko godina živjeti sa spoznajom da si nekoga ubio ili da znaš gdje se nalaze posmrtni ostaci ubijene osobe, a istodobno iz godine u godinu gledati uplakane majke, očeve, supruge i djecu koji mole samo za jedno, istinu - rekla je.

StartFragmentZa obitelji nestalih istina nije samo riječ. Ona znači mogućnost da napokon prestanu zamišljati što se dogodilo, da saznaju gdje su njihovi najmiliji i da ih dostojanstveno pokopaju. Svaka godina bez odgovora nova je godina u kojoj se nada i bol isprepliću, a potraga ostaje otvorena.EndFragment

- Tuga je svaki trenutak kada se pitate 'zašto?', a nemate odgovor. Tuga je nostalgija za prošlošću i svim onim lijepim trenucima i uspomenama koje ste zajedno stvarali. Tuga je duboka bol u nama za koju ne znaš gdje točno boli, ali te cijelog razara. Tuga je osjećaj da je s njima otišao dio tebe. Tuga je bolna spoznaja da je tebi, meni, cijeli svijet stao, a ostatak svijeta ide dalje neozlijeđen. Tuga je strah od praznika i drugih posebnih događaja jer će neke stolice zauvijek ostati prazne - rekla je.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

Sandra je s godinama naučila živjeti s boli, ali nije prestala osjećati prazninu. Njezina tuga nije samo za ocem kojega je izgubila nego i za svim onim što nikada nije dobila priliku proživjeti s njim. Za uspomenama koje nisu nastale, riječima koje nisu izgovorene i trenucima koji su zauvijek ostali izvan njezina života.

Unatoč brojnim pokušajima i zahtjevima hrvatskih vlasti, od Srbije nisu dobili potrebne informacije.

- Odrasla sam bez oca, a agresor mi je oduzeo ne samo njega nego i uspomene koje smo mogli imati. Danas nemam sjećanje na vlastitog oca, ali imam pravo zahtijevati istinu. To mi je i dužnost zbog svih koji još traže svoje najmilije, osobito zbog onih koji su umrli, a da nisu saznali sudbinu vlastitog djeteta - rekla je.

StartFragmentDolazak na Ovčaru, kako je rekla, nosi poseban splet emocija. Čim zakorači na to područje, zapuše snažan vjetar, hladnoća grize obraze, a cijeli emotivni program vrati ju mislima na njihove posljednje trenutke. Zapita se što im je bila posljednja misao prije nego što su na najokrutniji način zauvijek sklopili oči.EndFragment

- Svakim mimohodom prođemo cestom kojom su ga odveli zauvijek u nepoznato. Razmišljam kako mu je bilo tada, je li ga bilo strah. Što ga je boljelo, što su mu radili. Uvijek kažem da cijelim mimohodom moramo hodati dostojanstveno. Nikada ne znamo gdje su posmrtni ostaci. Često me strah da mu hodam po kostima - rekla je.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

StartFragmentCesta kojom prolazi na mimohodu za nju je mnogo više od puta. To je mjesto kojim je njezin otac odveden i s kojega se nikada nije vratio. Dok hoda, pita se što je proživljavao, je li ga bilo strah i je li znao da više nikada neće vidjeti svoju obitelj.EndFragment

- Ne znam gdje počiva. Zato je svaka pomisao na tlo kojim prolazim ispunjena dodatnom boli. Često si razmišljam hodam li mu po kostima - rekla je.

Već godinama u miru vode tešku bitku kojoj se, nažalost, kraj ne nazire. Teško joj je reći tko je danas. Prebrzo je odrasla i već kao dijete na sebe preuzela terete koje nijedno dijete nije trebalo nositi. Sve što zna jest da je na oca pokupila "naivnu" vjeru u dobrotu ljudi.

Aktivna je u Udruzi djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, a trenutačno je i predsjednica. Posvećena je humanitarnom radu, potrazi za nestalima, rješavanju ratnih zločina i pomaganju obiteljima poginulih, ubijenih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja. Kroz godine je saslušala brojne obitelji i njihove teške sudbine. Zna koliko je teško živjeti bez odgovora i koliko znači kada netko razumije njihovu bol. U toj borbi pronašla je način da svoje iskustvo pretvori u pomoć drugima, ali ni uloga borca ne može izbrisati dijete koje je ostalo bez oca.

24sata Split:   Sandra sa slikom nestalog oca i cipelicama koje joj kupio prije nestanka

Sandra je odrasla, ali njezina potraga nije završila. Danas je žena koja pomaže drugima i bori se da obitelji nestalih dobiju odgovore, no u njoj i dalje živi djevojčica koja je čekala da joj se otac vrati. Ona koja je vjerovala da će ponovno biti zajedno i koja nije mogla znati da će posljednji poljubac postati posljednja uspomena koju nikada neće moći prizvati.

Nakon 35 godina ne traži nemoguće. Zna da joj nitko ne može vratiti djetinjstvo, godine bez oca ni sve trenutke koje nikada nisu podijelili. Ne može ponovno biti djevojčica koju će tata podići u naručje niti žena koja će ga nazvati kada joj zatreba savjet. Traži istinu. Traži priliku da pronađe njegove posmrtne ostatke, dostojanstveno ga pokopa i napokon se oprosti od čovjeka kojega cijeli život traži.

StartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragment

StartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragmentStartFragmentEndFragment

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 10
Dnevnik sjećanja logoraša: 'Susjedi su me tukli. Vilicu sam si sam vratio na mjesto...'
EKSKLUZIVNO

Dnevnik sjećanja logoraša: 'Susjedi su me tukli. Vilicu sam si sam vratio na mjesto...'

Vukovarac Marijan Karaula proveo je šest mjeseci u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje su ga svakodnevno mučili. Strašna sjećanja zapisao je u svom dnevniku koji prvi objavljujemo
Ovo je očitovanje liječnice prije uhićenja: Pisala o Periševoj agresiji, prešutjela važne stvari
NAKON TRAGIČNOG DOGAĐAJA

Ovo je očitovanje liječnice prije uhićenja: Pisala o Periševoj agresiji, prešutjela važne stvari

Liječnica L. M. Š. u svom je očitovanju opisala događaje koji su prethodili smrti Kristiana Josipa Periša, no navodno su snimke nadzornih kamera otkrile drugačiju sliku situacije.
Što se čuje na snimci čije curenje istražuje DORH? 'Ja kažem da se ode, ona: 'Kakav videonadzor''
SLUČAJ PERIŠ

Što se čuje na snimci čije curenje istražuje DORH? 'Ja kažem da se ode, ona: 'Kakav videonadzor''

Zvučni zapis snimke Periševog ubojstva, koja je prema saznanjima 24sata nastala u PP Črnomerec, otkriva da su policajci bili svjesni snimke prije nego ju je odvjetnik Klinike donio, samo nisu htjeli otići po nju