Hrvatica iz Italije o gubicima, strahovima i životu u karanteni

Žana Prikaski, rođena Zagrepčanka, već devet godina živi u Italiji kamo je došla zbog ljubavi. U Italiji je osnovala obitelj, rodila dva sina i radi u školi stranih jezika gdje predaje engleski. Regija gdje živi, Emilia Romagna, je najžešće podođena koronavirusom, a posebno njen grad- Piacenza. Ekskluzivno za 24sata napisala je Dnevnik izolacije, odnosno kako je bilo živjeti u karenteni zadnja dva mjeseca. 

'Moja obitelj i ja živimo na sjeveru Italije u Emili-Romagni. Živimo izvan grada Piacenze koji je udaljen od Milana 70 kilometara. Emilia-Romagna je druga regija u Italiji koja je najviše pogođena koronavirosom. Epidemija je započela 31. siječnja kada su se dva turista u Rimu pokazala pozitivnim na korona virus. U veljači se bilježi prvi potvrđeni slučaj u Codognu, koji se nalazi svega 11 kilometara od Piacenze. Grad Codogno je odmah postao crvena zona odnosno nitko nije mogao ući i izaći iz grada. Kada je potvrđen prvi slučaj, bolnice su već nažalost bile pune pacijentata oboljelih od koronavirsua. I to je jedan od razloga velikog broja zaraženih i umrlih u Italiji.

Tada je sve krenulo,  Piacenza je tada proglašena narančastom zonom zajedno sa gradovima Milano, Bergamo, Brescia, Cremona i Rimini. Moram naglasiti da je ovo područje, posebno navedeni gradovi jedno od najačih industrijskih područja na svijetu, gdje se nalazi veliki broj kompanija i gdje cirkulira veliki broj ljudi. Istraživanja govore da je zagađeni zrak u tom području, zbog velike industrije navodno pridonio razvoju virusa, da se virus lijepio za čestice PM10  i da se širio brzo. No, to je sve još u postupku istraživanja. Velika pogreška je bila krajem veljače kada su neki doktori govorili da je ovo obična gripa, nisu shvatili ozbiljnost virusa, a i mi smo, kao i svi u Italiji, mislili isto tako. Čak su i političari i desni i lijevi prvi put govorili isto, a to je ‘ne damo da nam virus komandira, da upravlja našim životima’. I naravno ljudi su izašli na ulice, išli na aperitive, sjećam se, koristili su se slogani  ‘piacenzanonsiferma’,’milanononsiferma’ i slični, odnosno Milano neće stati, Piacenza neće stati kao svojevrsan otpor virusu. No, nažalost to je prouzročilo da broj zaraženih i umrlih naglo raste.

Nakon toga je proglašen totalni lock down Italije koji je započeo 9. Ožujka što znači izlazak samo za nabavku hrane (samo jedna osoba, a to sam ja u našoj obitelji), odlazak doktoru i u ljekarnu. Početak je bio jako težak, sa psihološkog aspekta, slušanje vijesti, a gledanje kako svaki dan raste broj umrlih i zaraženih je bilo neopisivo teško!Mi imamo dva sina Angelo 9 godina i Cesare 5 godina, oni su jako aktivni i navikli su biti u pokretu. Vikendom su navikli ici na izlete, na sportove i za njih je bilo teško adaptirati se na statičan život. Imali smo dane i teške i one manje teške, sa suzama,nervozom,strahom,strepnjom, ali tjedni su prolazili nekako. Moji sinovi nisu izašli iz stana od kraja veljače i s obzirom na sve, na kraju su to jako dobro podnijeli i izdržali. Umrli su nam kolege, poznanici, vrlo je teško bilo. Naša uža obitelj i prijatelji su svi dobro i zbog toga smo jako sretni! Umrli su dalji rođaci od mog supruga koji je Talijan. Tuga u svemu tome je to i što ne može organizirati posljednji ispraćaj preminulome, samo vas telefonski obavijeste za smrt. 

Moj stariji sin Angelo ide u treći razred i ima online nastavu svaki dan, škola tek počinje u rujnu ,naravno kasnije će odlučiti da li će se nastaviti online nastava ili će se ići u učionice. Moj mlađi sin je zadnja godina vrtića,vrtić je jako dobro organiziran i tjedno nam šalju raznorazne aktivnosti. On bi trebao krenuti u školu na jesen, ali vidjet ćemo kako će to funkcionirati. Piacenza ima oko 103.000 stanovnika i nažalost je grad prvi broj u Italiji po smrtnosti od koronavirusa- po broju stanovnika ima 258,5 mrtvih na 100,000 stanovnika u usporedbi sa Bergamom koji ima 255,9 mrtvih na 100.000 stanovnika. Mislim da je ovo jako važan podatak. Ono što mi u Italiji moramo raditi je ponašati se kao da svaki čovjek kojeg vidimo u trgovini, ljekarni, onaj koji šeće svoga psa ima koronavirus. Moramo se štiti i paziti kako bi jednog dana pobijedili ovog nevidljivog neprijatelja.

Od ponedjeljka 4. svibnja, znači sutra, izlaze nove mjere, može se izići nakon dva mjeseca u šetnju i još uvijek ne mogu vjerovati u to. Moji sinovi su presretni jer će izaći i sa biciklima, ali sa obaveznim maskama. Neke kompanije se otvaraju, mi ne možemo izaći iz regije (Emilie Romagna) ali možemo posjetiti roditelje od mog supruga koje nismo vidjeli dva mjeseca, možemo se baviti individualno sportom, možemo otići u park, na sprovod i vjenčanje. Sve ostalo je još uvijek zabranjeno.To je mali korak,ali veliki nakon dva mjeseca lock downa.Vidjet ćemo kako će se virus ponašati i kako će se ljudi ponašati. Nakon toga, u lipnju bi se trebali otvarati restorani,frizeri i drugo. Ali o tome još ne razmišljamo. Sretni smo što smo živi, jer u Italiji je do sada umrlo 28.710 ljudi, starijih, bolesnih, srednje dobi,ali i mladih. U Piacenzi je, primjerice, u subotu umrlo šestero ljudi i novih je 60 zaraženih.

Situacija je bolja, ali nije to kraj sigurno, sad tijekom ljeta će se virus smiriti, ali što nam donosi hladno vrijeme tek ćemo vidjeti. Kada ovo sve prođe, kriza u Italiji i u cijelom svijetu biti će velika, ali sada moramo ostati zdravi i živi!Veselimo se našem izlazasku iz stana nakon dva mjeseca! Veselimo se u budućnosti odlasku u centar divnog Milana, u šetnju naviglima ,u odlazak na gornji grad Bergama, prošetati Bresciom,otići na more, na Sardiniju, u Toscanu, otici na predivne Dolomite, prelijepa je moja Italija. Ali, želim da moja Italija opet bude mirna, sretna i vesela jednog dana!