Humanitarke:'Ne puštamo više nikoga da živi na kruhu i vodi'

U ljeto 2018. Hrvatska je plakala zbog bake Ljube Obradović koja cijeli život živi bez struje u selu u blizini Gline, a jedini joj je prihod malena suprugova invalidnina. Pročulo se i za tužnu priču o Mići Jeliću koji prima 800 kuna socijalne pomoći koji da bi uštedio za popravak kuće živi od tople vode sa šećerom i kruhom.U isto vrijeme, Milan Radić progovorio je o borbi s vukovima u vlastitom dvorištu. Za vukove je rekao i nadležnima koji su mu poručili da im pošalje e-mail.

Ovo su priče malih ljudi zaboravljenih od države i sustava, odcijepljenih od svijeta. Barem je tako bilo dok im novinarka Maja Sever nije dala glas. Krenula je na teren, kako ona kaže – samo je radila svoj posao. 

U kratkoj reportaži za emisiju Nedjeljom u 2 ispričala je što se to događa u glinskom kraju i potakla ljude na akciju koja i dan danas traje u obliku inicijative Ljudi za ljude kojima pomaže najpotrebitijima. .

Jednostavna žena s misijom i dobrom ekipom

Maja Sever je novinarka, aktivistica, humanitarka, majka tri djevojke, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. Ove godine postala je i službeni ponos Hrvatske nesebičnim zalaganjem kroz inicijativu Ljudi za ljude kojom je Ljubi, Mići, Milanu i mnogim drugim ljudima olakšala život. Umirovljenicima omogućila dostojniju starost, a dječici uljepšala brojne blagdane. Da bi se opisala, skromno kaže:“Obična žena na pragu pedesetih,“ a jedina želja joj je zdravlje, kaže: „ostalo će doći!“

- Nisam imala neke želje niti plan, jednostavno su mi se nakon reportaže javile Matea Medlobi i Branka Bakšić. Sjele smo na kavu i dogovorile pokušati napraviti most između ljudi koji su se javili i žele pomoći i onih kojima je pomoć potrebna - objašnjava nam Maja.

- Branka je iz Gline i zna tko su ljudi kojima je pomoć potrebna, a Matea je godinama volonterka i zna kako pomoći. Ja sam imala dobru volju. I znam otvoriti Facebook stranicu. Tako je sve krenulo.

Već više od godinu dana svakog četvrtka u Martićevoj ulici u Zagrebu se nalaze i prikupljaju razne potrepštine za stanovnike Gline i okolice, ali i drugih za koje čuju ili se jave za pomoć preko Facebook stranice.

Prilikom našeg prvog telefonskog razgovora dala sam naslutiti da se radi o jednostavnoj i susretljivoj ženi koja bez obzira što je u planu imala sakupljanje pomoći nakon cijelog dana „na nogama“ imala je vremena i za popričati. Ali ne predugo, jer, rekla je, „želi kući curama.“

I dan kasnije između tri sata sastanaka i puta za Pariz pronašla je vrijeme za snimanje i još reći: „piši ako sam što zaboravila reći.“

Za inicijativu Maja kaže da su njeno najveće bogatstvo upravo ljudi koji u njoj sudjeluju.

- Koliko divnih ljudi sam upoznala kroz Ljude za ljude! Ma, samo to me obogatilo nemjerljivo. Ova moja ekipa - to su genijalci. Kada je prošle godine umro moj prijatelj Matija,

koji je također s nama znao prikupljati pomoć, bila sam baš loše. Onda smo se jedan četvrtak našli i pričali o njemu, pričali o svemu i jednostavno su mi svojom ljubavlju i dobrotom nekako dali snage da se čupam. To je stvarno - ljudi za ljude. Jednostavna i dobra priča. Zatim, ljudi koji donose pomoć. Mislim da nismo ni svjesni koliko dobrih ljudi ima i iskoristila bih priliku da im i ovim putem kažem jedno veliko hvala – kaže Maja.

Roditeljstvo i karijera

U akciji katkad sudjeluju i kćerke koje nisu trpjele zbog maminog pretrpanog rasporeda jer joj je obitelj uvijek bila na prvom mjestu.

- Roditelji su takvi kakvi jesu. Moji su divni i naučili su me svemu što sam danas, nadam se da sam curama ok mama, a možda činjenica da i one kad stignu pomažu i sudjeluju u inicijativi pokazuje da im je sve to ok.

Na pitanje kako sve to stiže kaže kako „mnoge žene rade puno teže poslove i puno više od mene.“

- Sve što radim me zapravo veseli i zaista nije teško. Djeca su velika i oko njih nema više puno obaveza.

Doma svi sudjeluju u kućanskim poslovima pa nije sve na meni. Novinarstvo volim, a u sindikalnu borbu iskreno vjerujem i nije mi teško slobodno vrijeme trošiti na rad u sindikatu.

Na pitanje zašto je odabrala baš novinarstvo kaže da ga je upisala jer je pala na prijemnom za glumu, a ''ovaj'' je bio blizu kuće pa to je očito bila sudbina.

Smatra kako je novinar čovjek koji svojim radom može promijeniti stvari na bolje pa ju je to vodilo u radu u emisiji Hrvatska uživo, a sada i Nedjeljom u 2.

- Nisam ni slutila da će ta reportaža objavljena u Nedjeljom u 2 rezultirati jako lijepim promjenama u životu - stekla sam nove prijatelje, radimo nešto sto nas čini korisnijima,daje neki smisao i pomažemo ljudima.

- Kada upoznate ljude koji žive bez struje i vode na prvu se šokirate, jednostavno teško je iz moje dosta ugodne pozicije u životu shvatiti kako netko živi s 800 kuna mjesečno. Onda brzo shvatiš kako su mnogi od tih ljudi snažni i hrabriji od mnogih u puno boljoj situaciji. Nasmijali smo se s njima mnogo puta, ali i plakali. Divno je kad razveseliš klince s poklonima koje su sanjali. No, dirljivo je kada gospođa Ljuba kaže: “Ma, ne morate ni nositi ništa, samo dođite da vas vidim i da porazgovaramo”

Na pitanje o budućnosti i željama i planovima kaže kako nema neke velike planove.

-Voljela bih raditi kao novinarka javne televizije, pokušati promijeniti na bolje nešto u lošem statusu novinara u Hrvatskoj, nastaviti druženje i pomaganje s Ljudima i skuhati dobar ručak -  zaključuje Maja.

Mateja Medlobi: 'Našle smo se na kavi i sve dogovorile'

 - Sve je počelo kad je Maja snimila jedan prilog za emisiju na kojoj radi, a koji sam sasvim slučajno gledala. Dugo me nešto nije pogodilo kao uprave te slike i snimke iz Majinog priloga i strašni uvjeti u kojima naši sugrađani i sugrađanke žive, a koji su bili prikazani. Htjela sam nekako reagirati pa sam se javila Maji da vidimo što možemo učiniti. Kako je Maja obično vrlo responzivna za takve stvari i odmah ima ideju što, kako i gdje, mi smo se našle na kavi, i osmislile facebook stranicu. Malo smo mozgale o samom imenu i došli do “Ljudi za ljude” jer je ideja bila da zaista bude neposredno - od ljudi za ljude, od onih koji doniraju direktno do onih kojima su donacije potrebne - priča Mateja Medlobi.

Potom su sjele na kavu s Brankom, koja je sve ono što one rade sada ionako radila i bez njih i neumorno obilazila te ljude po terenu cijele dane kako bi pomogla.

- Ona vas posrami svojim dobročinstvom, da se tako izrazim u najboljoj namjeri. Nakon što vidite što ona radi i kako, ne možete se ne uključiti. Tako da smo sve 3 nekako kliknule odmah na prvu, i odlučile pokrenuti prvu akciju skupljanja donacija u Zagrebu pa voziti idući dan za Glinu i vidjeti kako će to ići. - kaže Medlobi.

Odmah nakon što su prvu subotu skupile hrpu donacija, znalu su da se ta priča mora nastaviti. Ljudi su sjajno reagirali, a Mateji je bilo drago što uopće može biti dio jedne takve neposredno iskrene i inspirativne priče. I to uz Maju i Branku koje su zaista neumorne u svojem naumu da pomognu.

 - Pa sjećam se prvog odlaska na teren, mislim da smo obišli desetak kuća. Teško mi je sada izdvojiti, taj prvi put me zaista potreslo. Iako sam tijekom faksa imala prilike vidjeti ranjive socijalne skupine i raditi s njima, ovo je zaista neki novi level. Kada dođete u kuću baki koja nema vode, struje, a niti pod kako spada, onda shvatite da smo dio našeg društva u potpunosti marginalizirali i zaboravili. - objašnjava.

'Osjećala sam tugu, ljutnju i razočarenje'

Bilo joj je nevjerojatno gledati ljude od 85 godina koji nemaju osnovne životne uvjete zadovoljene a žive zaista zaboravljeni usred udaljenih šuma u drvenim barakama. Ne samo da je osjećala tugu, osjećala je i ljutnju i razočaranje.

- Ljutnju zbog naše pasivnosti i pasivnosti institucija koje su stvorene sa svrhom da rješavaju takve probleme. A razočaranje jer ne mogu vjerovati da živimo u društvu u kojem je temeljno vezivno tkivo poljuljano. Barem prema onome kako ja vidim društvo. Ako nas nije briga kako žive najslabiji od nas i ako ne koristimo snagu društva i društvenih procesa da to promijenimo na bolje, onda gubimo ono što to društvo u svojoj srži treba biti. Nitko od nas nije rođen odvojen od društva i ne možemo nastaviti okretati glave od onih koji nas trebaju najviše. Bez obzira tko to bio u danom trenutku. I to je ono što je najvrjednije u ovoj inicijativi - pokazali smo da mnogo velikih ljudi kroz mala djela radi ogromne stvari - govori Mateja.

Ne možete ostati hladni, ističe, kada vidite baku koja na toalet ide 200 metara iza svoje kuće, usred šumice. Ili čovjeka koji nema novaca za hranu pa miješa šećer i vodu da preživi dan.

- To je realnost tamo i svaki odlazak na teren je težak. No, ono što je mnogo važnije i na što mi stavljamo naglasak jest ponos i zadovoljstvo koje osjećamo kada nam kod Bookse dođe more ljudi i donesu hranu, odjeću, igračke, slatke pakete, deke. Ne možete ne biti sretni kada vidite da je ova priča puno veća od svake od nas i da pokazuje da Hrvatska zaista ima zajednicu ljudi koji su spremni odgovoriti na naš poziv i kontinuirano sudjelovati, stalno pitajući: Kada opet skupljate? Kome sada nosite? Što možemo donijeti? To veseli i nas, ali i naše korisnike - kaže Mateja.

'Najdraže mi je djeci odnijeti igračke'

Neizmjerna je sreća, naglašava, kada nekoj obitelji možete uljepšati praznike jer ste donijeli paket hrane pa znate da će lakše podnijeti blagdane. Ili kada se klincima odnese prvi laptop. Ili se baki nabavimo hladnjak da ima gdje držati svoje lijekove.

- To su stvari koje vam zaista pokažu što je važno u životu i inspiriraju vas da i vi sami postanete bolji. Reći ću samo jednu anegdotu koja najbolje opisuje kakav je osjećaj biti dio ove priče. Imamo jednog mlađeg korisnika, našeg Stanislava koji je osoba s invaliditetom i u kolicima je. Branka je nadljudskim naporima uspjela osigurati da dobije stan na prizemlju (do tada je živio na prvom katu, unatoč tome što zgrada nije imala lift te se vukao rukama do stana po stepenicama), a kao i mnogi drugi u Glini i okolici ima nebrojeno mnogo problema koje vuče upravo iz nemara te sredine prema svojim stanovnicima. No, Stanislav upitan u jednom intervjuu što bi trebalo promijeniti u tom gradu, nijednom nije spomenuo sebe i svoje tegobe ili probleme. Odmah je nabrojao nekoliko stvari od opće dobrobiti, pokazujući ne samo da ima ogromno srce nego i nama pokazao kako treba razmišljati - gledati na ono što je dobro za društvo i kako to postići. Zbog toga, između ostalog, mislim da je ova inicijativa mene oplemenila, naučila mnogim stvarima i dozvolila mi da sagledam neke stvari iz novih perspektiva. Osjećam ponos zbog činjenice da sam dio ove priče, rastem i učim od ljudi kojima pomažemo. Naime, to je dvosmjeran proces - naši prijatelji i korisnici iz Gline pomažu i nama, i uče nas -  objašnjava Mateja.

Ne zna što bi navela kao najteže jer gledati te  situacije i vidjeti koliko ljudi teško žive u Hrvatskoj danas nije lako. Ali,  ističe, kada stavite stvari u perspektivu - nema druge nego djelovati i to joj je valjda neka intrinzična motivacija, pomalo i sebična, ali je i odgovornost koju osjećaju svi oni koji sebe vide kao dio društva u kojima nitko ne biva zaboravljen i ostavljen.

- Najdraže mi je kada možemo klincima odnijeti neke igračke. Tu razigranost i sreću je teško opisati, povuče i vas u neku veselu vibru. Drago mi je i kad dođemo na teren pa imamo vremena malo i popričati s tim ljudima i obiteljima, nekima od njih puno više znači par minuta razgovora i smijeha nego bilo što drugo. Usamljeni su, posebice starije osobe koje su samci, pa probamo uvijek malo popričati. Bude tu i smiješnih situacija onda, ali sve u svemu - veseli me svaki odlazak na teren, ma koliko težak bio  - zaključuje Mateja.

Branka Bakšić Mitić: 'Dobrih ljudi ima puno'

- Kao i puno stvari u životu i ova priča odigrala se slučajno. Sve je počelo mojim izborim za dogradonačelnicu Gline iz redova srpske nacionalne manjine. U taj sam pothvat krenula slučajno na nagovor prijatelja - kaže Branka Bakšić Mitić.

Kada je preuzela funkciju shvatila je da nema nikakve ovlasti niti raspolaže nikakvim novčanim sredstvima . Kako je rođena u tom kraju i zna svaki kutak smatrala je da nekoga koga plaćaju porezni obveznici ne može skršteno sjediti i ne raditi ništa. 

- Ironija je da sam mogla, četiri godine sjediti i primati izdašnu plaću. Zato sam odlučila iz te relativno komotne pozicije pomoći kome mogu, a to su stari, zaboravljeni, siromašni ljudi, starosjedioci ovoga kraja koje su opleli i Drugi svjetski i Domovinski rat tako jako da i dan danas osjećaju posljedice - kaže Branka.

Mnogi, ističe, od njih ne mogu ni otići do Centra za socijalnu skrb i tražiti pomoć, mnogi ni ne znaju da imaju pravo na to.

- I tako sam pomagala koliko sam mogla, ali teško je i pomoći kada nemate od čega. Onda je u Glinu jedan dan došla novinarka Maja Sever koja je radila priču o ljudima koji nemaju struju. A ti ljudi nemaju struju 26 godina nakon rata.Kako je Maja među onim novinarkama koji ne mogu samo zabilježiti da je nekome teško i vratiti se svom životu ostale smo u kontaktu i na jednoj kavi na kojoj nam se pridružila Mateja Medliobi pokrenuli smo 'Ljudi za ljude' I ne, ni u primisli nam nije bilo da će ta inicijativa postati ono što je danas. Ponekad mi nije jasno kako to traje istim intenzitetom već godinu dana i odakle se javljaju ti dobri ljudi. A ima ih puno - priča Branka.

'Oni koji doniraju znaju da će pomoć doći onima kojima je potrebna'

Samo u posljednjoj humanitarnoj akciji prikupili su gotovo 50.000 kuna s kojima su kupili peći ljudima da se ne smrznu, nešto hladnjaka, perilicu za jednu mnogočlanu obitelj. Uz to, svakog četvrtka na druženju kod Grge u Martićevoj pristižu ljudi s paketima brašna, ulja, šećera, tjestenine, riže.... 

- Sa svime što je nama možda nešto potpuno normalno, a ljudima koji nemaju ti paketi su doslovno spas od gladi. I unatoč tome, nikada ne gledaju pakete kada im dođemo Maja, ja, Matea i naravno naš udarnički ostatak tima - Nebojša, Janko, Sanja i Zoran. Oni gledaju u nas, pogotovo stariji, drago im je da vide živu dušu gdje živih duša nema. A onda još u toj svojoj neimaštini nas nude i ugošćavaju kao da su im sami kraljevi došli u njihove trošne kućice u kojima ne trebaju otvarati prozore jer vjetar puše kroz daske, a papuča nemaju jer moraju biti u čizmama jer su podovi zemljani. Uz to sve, mnogi nemaju ni struje. I ne žale se - kaže Branka.

Ona misli da je glavni razlog uspjeha toga što rade međusobno povjerenje, što oni koji doniraju znaju da će pomoć doći onima kojima je potrebna. Tako su mnogi i donirali građevinski materijal, drugi svoje znanje i vještine. 

- Posebno sam ponosna i zahvalna ekipi iz Zelene akcije i njihove Biciklopopravljaone. Ako u Glini i oko nje ugledate dijete koje se veselo vozi na biciklu velike su šanse da je to bicikl iz Biciklopopravljane. Ja njima kažem treba mi jedan bicikl za djevojčicu od sedam godina i kao u robnoj kući, za par dana me čeka bicikl. Nitko od nas ovo ne radi zato što smo posebno dobri, nego zato što smo sebični. Jer nema ničega ljepšeg nego kada vidite ozarena lica klinaca koji su dobili svoj prvi bicikl, kada vidite da se u starih, izmorenih i izmučenih ljudi u očima ponovno pojavi ona životna iskra jer ste sjeli s njima i popili kavu. Kada vidite da kada je čovjek čovjeku čovjek onda nema prepreka. Imali smo i nesretnu krađu paketića za Božić za koju bih se htjela zahvaliti lopovu, iako je mogao doći i reći da mu je potreba, jer lavina ljubavi i dobrote koju je ta krađa pokrenula je nešto što evo i gotovo tri mjeseca nakon steže grlo i puni srce emocijom i istinskim uvjerenjem da su ljudi dobri, samo im treba dati priliku da to pokažu. A to je upravo ono što Ljudi za ljude rade - zaključuje Branka.

Nagradu Ponos Hrvatske dobitnici će primiti 25. veljače u zagrebačkoj City Plazi. Direktan prijenos može se pratiti na Prvom programu HRT-a u 20 sati. Reportaže o dobitnicima prikazuju se radnim danom u HRT-ovoj emisiji "Dobro jutro, Hrvatska", a možete ih pratiti svakodnevno i u novinama 24sata