Imali su tek jedan prajd, a udruga nema: 'Takvog života ovdje nema, sve je u tajnosti...'

Krajem srpnja 2022. u središte javnosti stigla je kuloarska priča iz Đakova. Gradom se proširila vijest da će se na blagdan Velike Gospe održati prva Povorka ponosa. Prva ikada.  Reakcije su mahom bile podijeljene, osobito zbog odabira datuma.

Oglasio se i Zoran Vinković, nekadašnji gradonačelnik Đakova i predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika Osječko-baranjske županije. Vinković je poručio da institucije trebaju reagirati i umiriti građane.

No nikakvih službenih informacija nije bilo. Ispostavilo se da je sve bio tek puki trač, lažna vijest ili nešto treće. Nitko zapravo nije pokušao organizirati Povorku ponosa u Đakovu. Uzalud se uzburkao ovaj mali slavonski grad.

O LGBTIQ zajednici u Slavoniji niti se nešto piše niti se priča.

Osim možda u kuloarima. Jedna jedina povorka ponosa ili prajd ikada održana na istoku Hrvatske bila je u Osijeku 2013. godine. Međutim, čak i taj prajd nije bio prajd u punom smislu te manifestacije ako bismo ga uspoređivali sa zagrebačkim ili splitskim.

Razgovarali smo s organizatorima tog prvog i jedinog slavonskog prajda, koji su mahom bili iz civilnih organizacija. Kazali su nam da je to bio više odgovor na tadašnji referendum o ustavnoj definiciji braka i neratificiranje Istambulske konvencije, nego što je bio usmjeren na prava i probleme LGBTIQ zajednice. 

– Osijek nije grad za prajd. Naprosto ne odgovara mentalitetu grada. Ovdje su ljudi mirni i na tom prvom prajdu nije bilo nasilja, ni verbalnog ni fizičkog. Nije pritom to svima drago, ali postoji tolerancija i ljudi žive svoje živote – ispričala nam je Mirna Zlatić, jedna od aktivistica koja je bila u organizaciji tog prvog i jedinog slavonskog prajda.

Tema LGBTIQ prava često je kontroverzno pitanje bilo gdje u Hrvatskoj pa tako - a možda i pogotovo - u Slavoniji. Udruga i centara potpore isključivo za LGBTIQ zajednicu u Slavoniji nema. Sama potraga za sugovornicima koji su bili voljni razgovarati javno o ovoj temi bila je duga i mukotrpna. Ipak, nekolicina je pristala podijeliti svoja iskustva o životu na istoku Hrvatske.

Sa Zoranom Novoselcem smo se našli u kafiću u centru Vukovara.

Odabir nije bio slučajan, Kibic je urbani kafić u kojem se skupljaju mlađi ljudi, a u lokalu svira lagana jazz glazba. Sjedamo za stol i naručujemo kavu. Zoran isijava pozitivnom energijom, samouvjeren je i samosvjestan. Pojašnjava mi da društvenog života za gej populaciju u Vukovaru nema te da postoji potreba za organizacijama koje bi se bavile LGBTIQ pravima u Slavoniji. 

– Ovdje su vječita i neiscrpna tema Srbi i Hrvati tako da mislim da bi prajd u Vukovaru odlično prošao, samo da se skrene tema na nešto drugo. U Osijeku je to utoliko bilo lakše što je veći grad i ima nekih gej friendly mjesta. Ovdje toga nema i ljudi su generalno oprezniji – kaže Zoran.

U Vukovaru ne postoji mjesto na koje se može otići i upoznati nekoga.

Sve se svodi na aplikacije za upoznavanje koje, koliko god pomažu, nose sa sobom i niz problema.

– Aplikacije su dosta oslobodile ljude, ali puno je lažnih profila i slika. Blindirana vrata, špijunka, uvijek je to u nekakvom podrumu. Puno je i oženjenih. Teško je, ali se navikneš i osloniš se na te aplikacije, kao i na prijatelje od prijatelja pa tako nekoga i upoznaš – kaže Zoran i napominje da nije imao problema zbog toga što je otvoreno gej pa ni kada se neplanirano outao u folklornom društvu. 

– Na folkloru su htjeli jednog dečka isprovocirati da kaže da je gej pa sam rekao da sam ja gej i da da ću se povući ako smatraju da time kaljam nošnju. Tada sam odlučio da ću poginuti za tog dečka ako treba jer nitko nema pravo nikoga tako šikanirati – prisjeća se Zoran.

Danas radi kao tajnik društva i vodi probe za niz folklornih skupina u Vukovaru i okolici.

No imao je neugodnih iskustava, recimo, kada je išao u Osijek na besplatno testiranje na HIV u Zavodu za javno zdravstvo. 

– Pitao me liječnik 'Idete li vi tamo gdje idu vaši?' Ja sam ga pitao gdje to idu moji, a on kaže: 'U Mađarsku'. Kažem mu da sam se došao testirati, a on pita idem li po saunama i orgijama u Mađarskoj. Dakle, zdravstveni radnik te pita takva trač pitanja.

Zoran razumije one koji odlaze i zašto odlaze, no on ne planira napustiti Slavoniju.

– Radim, živim sam, imam psa i osobu s kojom se viđam. Moj život je ispunjen –  zaključuje.

Predrag Matavulj je nakon srednje škole iz Vukovara otišao studirati u Novi Sad i danas se bavi analizom podataka. Nekoliko puta godišnje odlazi kući u Vukovar posjetiti obitelj. Svi njegovi prijatelji i obitelj znaju da je gej.

– Mama me jednom pitala imam li djevojku. Rekao sam da nemam. Nakon toga me pitala imam li dečka i ja sam joj rekao da imam. Moja mlađa sestra je također gej i rekla je roditeljima kad je imala 16 godina tako da su oni s njom već prošli dosta toga, ali kada sam se outao, ipak su burno reagirali. Mama nas je čak htjela voditi svećeniku, ali tata nije religiozan pa je smirivao situaciju. Na kraju su nas odveli psihologu, ali on je rekao da nismo mi ti koji trebamo na razgovor, već roditelji. Nakon toga su počeli malo drugačije razmišljati. Trebalo im je par godina da sve to prihvate – prisjeća se Predrag.

I Predrag se slaže kako bi trebalo postojati puno više edukacije – recimo, obavezni seksualni odgoj u školama – i udruga koje bi se bavile pitanjima LGBTIQ populacije.

- Bilo mi je zaista teško i bilo bi mi pomoglo da je postojalo neko mjesto na koje sam mogao otići i anonimno s nekim stručnim popričati o svojim problemima. Mislim da bi mi to pomoglo u prihvaćanju sebe, kao i da bi bilo dobro da roditelji mogu razgovarati s nekim o svojoj djeci, da lakše prođu kroz taj proces.

Predrag je, kao i Zoran, optimističan. Smatra da su nove generacije puno otvorenije i slobodnije u svojim razmišljanjima. 
Jedan od tih mladih je i Benjamin koji se iz malog mjesta preselio na fakultet u Osijek. On je imao pozitivno iskustvo kada se odlučio outati roditeljima i prijateljima, no ipak nije htio da mu navedemo puni identitet.

- Moja okolina je to dosta dobro prihvatila, no bilo je u školi i onih koji su me htjeli  tući i koji su svašta dobacivali. Jedan je profesor znao imati homofobne ispade, a po klubovima su me gurali. Više-manje svi to doživimo. Moji roditelji su ranije imali dosta homofobne stavove, ali nakon mog outanja su se jako promijenili. Prihvatili su me – prepričava nam Benjamin.

Kaže kako mu je selidba u Osijek pomogla da se oslobodi.

- Osijek me zaista iznenadio, čini mi se da je dosta progresivan. Dok sam studirao, imao sam dugačku kosu i lakirane nokte, ni studenti ni profesori s tim nisu imali problema. U Osijeku nema izričito LGBT mjesta, ali otprilike znaš koja mjesta su gej friendly - priča nam Benjamin.

On, pak, dijeli sudbinu brojnih Slavonaca i planira trbuhom za kruhom otići u inozemstvo.

- Tražim stručnu praksu negdje vani. Neki od razloga zbog kojih odlazim su svakako bolji uvjeti i bolji životni standard, ali i činjenica da se vani slobodnije živi i bolja je situacija po pitanju LGBT prava - iskreno će Benjamin.

Prilog je nastao u suradnji s Goethe-Institutom u sklopu projekta Media Incubator kojim Goethe-Instituti iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Rumunjske i Sjeverne Makedonije podupiru društveno odgovorno novinarstvo