News

Komentari 10

'Imao sam moždani zbog srca prije 2 godine, ne predajem se'

'Imao sam moždani zbog srca prije 2 godine, ne predajem se'

Operiran je prvi put s 40 dana. Drugu operaciju imao je s godinu i pol, a treću s tri i pol godine. Prve dvije prošle su odlično, ali nakon treće su se stvari zakomplicirale

U Hrvatskoj se godišnje rodi od 350 do 400 djece sa srčanim manama. Od toga se njih 10 do 14 posto rodi s hipoplastičnim sindromom lijevog srca, odnosno lijeva strana srca im je nerazvijena. Bolest se najčešće dijagnosticira nekoliko sati nakon rođenja djeteta. Roditelji koji su u jednom trenutku spoznali svu sreću svijeta, samo mrvicu kasnije osjete bol koju je nemoguće opisati. Skupa sa svojim prinovama momentalno su bačeni u jednu od najtežih borbi, onu za život. Bitku na kraju ne dobiju svi. Alan Perlić (22) iz Velike Gorice, Lucija Bilić (18) također iz Velike Gorice i Damien Graberski (22) iz Šenkovca, uz puno patnje, hrabrosti i borbenog duha, uspjeli su se izboriti za život. Oni i njihove obitelji ovu priču dijele jer su, kažu, bolno svjesni usamljenosti, izgubljenosti, bespomoćnosti i straha koje se prolazi nakon ovakve dijagnoze.

Alan Perlić (22) prvu je operaciju imao sa samo 40 dana. Da ima srčanu grešku otkrilo se na redovitom pregledu u 8. mjesecu trudnoće te su Alanovu majku uputili kod prof. Ivana Malčića na prenatalni pregled srca, gdje je postavljena dijagnoza.

Tad je dogovoreno da se beba rodi u Petrovoj bolnici jer je ona povezana s KBC Rebrom, na koje će se beba odmah po rođenju prebaciti.

- Rekli su mi da beba možda neće preživjeti, ali ako sve bude dobro, imat će srčanu grešku zbog koje će morati proći brojne operacije s nepoznatim ishodom. Svijet mi se srušio. Bila sam zdrava, sve je bilo u najboljem redu, već sam prije toga rodila zdravu kćer... Nisam mogla vjerovati da mi se ovako nešto događa - rekla je mama Suzana.

Alanova sestra Ines (25) tad je imala 2,5 godina i s nestrpljenjem je čekala da dobije malog brata.

- Nisam znala što bih joj rekla, hoće li joj braco doći kući ili neće. Na kraju je, zbog cijele te situacije i svega što je kasnije uslijedilo u našim životima, vrlo brzo odrasla. S pet godina bila je nevjerojatno zrela - kaže Suzana dok joj se u glasu osjeća žaljenje za pomalo nepravedno otrgnutim djetinjstvom svoje kćeri.

Kad se Alan rodio, kaže Suzana, u prvi je mah izgledao odlično. No već nakon nekoliko minuta je poplavio. Trebao je hitnu operaciju kako bi preživio, ali vremena su tad bila drugačija nego danas. U tom trenu nije bilo kirurga koji bi ga mogao operirati i Alan je morao čekati doktora Williama Novicka iz Amerike, koji je tri do četiri puta godišnje dolazio u Hrvatsku.

Operiran je prvi put s 40 dana. Drugu operaciju imao je s godinu i pol, a treću s tri i pol godine. Prve dvije prošle su odlično, ali nakon treće su se stvari zakomplicirale. Zbog toga je morao ostati u bolnici puna dva mjeseca, a svakih tjedan dana završio bi na intenzivnoj njezi. Prostor oko pluća i srca punio se vodom i trebalo ju je ispumpavati. Kasnije se stanje stabiliziralo i sve do puberteta nije imao većih problema. Tad su počele tahikardije, a prije dvije godine iskusio je jedno od gorih iskustava. Imao je moždani udar.

- Još pamtim točan datum. Bilo je to 14. svibnja 2019. godine. Bio sam s prijateljem na kavi i super sam se osjećao cijeli dan. Potom smo otišli k meni kući i igrali PlayStation. Otišao sam u kupaonicu i dalje se osjećajući odlično, da bih u jednom trenutku samo osjetio kao da me netko napao s leđa i udario čekićem po stražnjem dijelu glave. Nisam imao pojma što se dešava. Pokušao sam napraviti nekoliko koraka i shvatio sam da ne mogu ići ravno, nego kao da me nešto snažno vuče na lijevu stranu. Tako sam došao do svoje sobe i legao na krevet, a moj je prijatelj odmah pozvao pomoć. Odvezli su me u bolnicu i ustanovili da imam krvarenje u mozgu i da sam imao moždani udar. Također, potvrdili su mi da je i to povezano s mojim srcem, odnosno lošom cirkulacijom uzrokovanom srčanim problemima - rekao je Alan.

Srčani zalistak mu i danas propušta te ga čeka još jedna operacija.

- Jako se brinemo oduvijek, strepimo ali nikad mu nismo pokazivali taj naš strah. Jednom mi je jedan njegov liječnik rekao: 'Gospođo, mi njega nismo operirali da bi sjedio doma, nego da živi punim plućima i može ići gdje god želi kao i svi mladi'. Pokušavam se držati toga i ne sputavati ga - rekla je majka.

Alan je pak priznao da se nikad nije osjećao drugačijim zbog svoje bolesti niti ga je ona ograničavala u tome da postigne sve što si je zamislio. Nakon srednje škole zaposlio se u Call centru i tamo radi već tri godine, a želja mu je jednog dana otvoriti svoju firmu.

Najčitaniji članci