Ispovijest odgajateljice: ‘Radim u Trumpovom logoru za djecu’

Djeca od dvije, tri godine, po novom pravilu, dolaze s komadom papira na kojeg su roditelji uspjeli načrčkati svoje ime prije no što su ih razdvojili ili pak ime člana obitelji ili prijatelja kojeg imaju u SAD-u. Ona urlaju i plaču, i ne prestaju zazivati mamu i tatu.
Ispričala nam je to djevojka Luz (podaci poznati redakciji) o prihvatnim centrima razasutim diljem granice SAD-a i Meksika, od El Pasa, preko Candelare i Lareda, do Brownsvillea. Upravo u jednom takvom ona radi. Prije nekoliko godina napušteni je trgovački centar postao prihvatni centar na migrantskoj ruti kojom prolaze imigranti iz država centralne i južne Amerike. Od kada je na vlasti Donald Trump i njegova politika nulte tolerancije prema imigrantima, centar je puniji nego ikada, a mediji jako zainteresirani za njihov rad.

Sve po zakonu

Američki dužnosnici objavili su u petak da se na američko-meksičkoj granici nalazi 2000 djece koja su, zbog novih političkih smjernica, odvojeni od roditelja. Prema zadnjim podacima iz prihvatnih centara, 1995 djece došlo je s 1940 odraslih koji su ilegalno prešli granicu između 19. travnja i 31. svibnja. Unatoč žestokim kritikama aktivista za ljudska prava, državni službenici se brane da samo provode zakon koji propisuje da se roditelji odmah protjeraju bez djece.

- Norma javne politike je da djeca ne budu zatočena s roditeljima koji prekrše zakon - navode Amerikanci. Prva izvješća o centrima došla su u javnost tek prošlog tjedna kad su novinari dobili dozvole da ih posjete. To je bio prvi put otkad je Trump promijenio pravila. Jedan od dužnosnika ministarstva domovinske sigurnosti okomio se na medije i rekao da su nekorektni jer su rekli da od majki odvajaju bebe koje još doje. Demokrati su ogorčeni zbog teškog pogoršanja ljudskih prava na granici.

- Ova politika je sramotna i za nju nema opravdanja - kazala je američka političarka Nancy Pelosi. No dok god se političari ne dogovore oko nove krize koja samo raste, u centrima ostaju stroge mjere sigurnosti i ograničenja gora od zatvora.

Nema tolerancije

- Imamo niz protokola koje moramo poštivati. U centar za prihvat ne nose se mobiteli, strogo mi je zabranjeno razgovarati s medijima i ni pod koju cijenu ne smijem odavati imena djece s kojom radim – kaže Luz.

Napomenula je kako oni ne rade posao imigracijskih centara tako da ne mogu odlučiti što će uopće biti s djecom. Njihova budućnost potpuno je neizvjesna bez roditelja i skrbnika. Ipak, radnici im žele pomoći da ipak dobiju priliku u SAD-u.

Djeca koja dođu kod nas stara su između 12 i 17 godina. Zbog otmica djece od roditelja kod nas završe i bebe i mala djeca. Klinci su to koji najčešće bježe iz Meksika, Nikaragve, Gvatemale, Hondurasa i Meksika. Većina ih Meksikom putuje u zloglasnoj ‘La Bestiji’ (zvijeri), vlaku kojeg vode krijumčari u kojem su česta silovanja, otmice i ranjavanje, kaže Luz. Neki plate krijumčarima ‘coyotesima’ dok se drugi snalaze sami i ostave sav novac koju su im roditelji dali za put. Nadaju se da će naći posao i pomoći roditeljima. Putovanje do granice može trajati nekoliko dana ili nekoliko tjedana. Sama djeca najčešće bježe od siromaštva, obiteljskog nasilja ili bandi. Iz Gvatemale bježe, kaže Luz, jer su doslovno gladni, dok iz El Salvadora mahom bježe od bandi poput ‘la Mara Salvatrucha’ koje im prijete smrću ako im se ne pridruže.

Nekima ubili roditelje

Luzin brat Pedro također radi u jednom centru u susjednom gradiću i kaže da su djeca proživjela teške traume.

- Većina ih je vidjela kako im ubijaju obitelj, a države im ne mogu ili ne žele pomoći. Mnogi su radili u poljima i gotovo nisu školovani. Coyotesima roditelji često plate između 3000 i 10.000 dolara kako bi ih prošvercali. To su njihove cijele ušteđevine, a ponekada i prodaju sve što imaju. Na putu i zlostavljaju članovi narko-kartela - kaže Pedro u čijem centru djeca dobiju tri obroka dnevno, odjeću i obuću, obrazovanje, brinu o higijeni, religiji, pravnim stvarima i njihovoj psihi.

- Naš je posao da ih zaštitimo, nađemo način da ostanu i ako je to moguće, da ih spojimo s nekim članom obitelji - kaže Luz koja odrađuje 12-satne smjene. Za razliku od brata koji je psiholog, ona je zadužena za obrazovanje i zabavu.

Većina djece, kaže, školu nije vidjela i treba im neko vrijeme da se priviknu na ideju sjedenja, slušanja i učenja. Kad im kažu da će im to pomoći da ostanu u zemlji, to ih motivira. Cijeli program vode na španjolskom i poznavanje tog jezika jedan je od uvjeta rada u centrima koji se financiraju iz federalnog proračuna i donacije.

- Trudimo se uvijek svi jesti zajedno, koliko god nas ima, da stvorimo obiteljsku atmosfera i da ih nadgledamo - kaže Luz. Dodala je da je i njena obitelj prošla traumu.

Radnici im daju nadu

Njezin otac je Amerikanac meksičkog podrijetla, a majka je kao djevojčica došla iz Gvatemale. Iako Luzina i Pedrova majka u SAD-u živi preko 40 godina, plaća porez i ima pravo glasovanja još uvijek nema državljanstvo.

- Boli me što mnogi misle da su ovo neki koncentracijski logori, a ne mjesta gdje se pokušava pomoći. Otvorili su ih prije Trumpa jer se granicu uvijek prelazilo i prelazit će se. Kad dijete dođe tu treba nam između mjesec dana i godine da ga obradimo i da dobije sponzora. Posebno je teško s onima koji nemaju nikakvu obitelji - kaže Luz o svom poslu.

Njezin je san završiti još jedan studij te se pridružiti posebnim jedinicama koje istražuju trgovinu i šverc ljudima.

- Ograničeni smo na svoje centre u prašnjavoj preriji i jedino što možemo je gledati preko Rio Grandea i razmišljati koliko će djece danas prijeći, hoće li ispred zgrade neki luđak vikati „ubij imigranta“ i koliko će nas napadati u medijima. Na kraju svega naš je posao zaštiti djecu i usaditi im sjeme nade za budućnost. Sigurna sam da ja ne bih preživjela ništa od onoga što je ovdje preživio i vidio prosječni 12-godišnjak – zaključila je Luz.