'Ja i brat imamo samo jednu želju - za Božić biti s obitelji...'

Djevojčica (6), za ovu priču nazvana Katarina, stajala je pred borom u Domu za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Jednom ručicom čvrsto je za ruku držala brata Lea (4), a u drugoj bijelu kuglicu. Na trenutak je sklopila krupne, tamne oči i opet zaželjela istu želju - da što prije dođe Božić koji će s bratom provesti s obitelji. Toliko željnom obitelji.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:09

Djeca u Nazorovoj u domu | Video: Željko Hladika/24sata; Privatni album

Ona i brat nikad nisu osjetili toplinu pravog roditeljskog doma. Ne znaju što znači sigurnost majčina krila, utjeha, roditeljska ljubav, obiteljsko okruženje i zamaman miris keksića koje peku s majkom. U Nazorovu su stigli prije dvije godine - fizički i emotivno zapušteni, zanemareni, oskudnog znanja. Uz silnu volju, pažnju te skrb teta i drugih stručnjaka Doma koji se silno trude ublažiti traume kroz koje su prolazili od najranije dobi, vrlo brzo su se oporavili i napredovali. Uskoro im se pridružuju i ostala djeca raspoređena u skupine nazvane “Štrumpfovi”, “Zečići” i “Pčelice”.

'Imaju puno toga, ali svi žele svoju obitelj'

Dok ciče od radosti, rukama prebiru po velikoj kutiji punoj šarenih kuglica i ukrasa te ih ponosno vješaju na bor. Isprva sramežljivo, a potom sve sigurnije odgovaraju na naša pitanja, otvaraju se i trude pokazati sve što znaju. Iako u domu imaju puno toga, svima je najveća želja imati obitelj.


- Nedavno je kod nas bio sveti Nikola. A došao je i krampus. Bio je dobar, ali strašan i vikali smo mu: ‘Bježi van, bježi van!’. Svi smo očistili naše čizme, a ujutro smo u njima našli slatkiše. Sveti Nikola nam je ostavio puno slatkiša, čokolade, banane, smokije i bombone - u dahu nam prepričava trogodišnji dječak. I on će Božić dočekati s tetama, osobljem i malim prijateljima s kojima dijeli isti životni prostor u Nazorovoj 49.


U pauzama stavljanja šarenih ukrasnih vrpci i kuglica na bor te veselog pjevušenja pjesmice “Zvončići”, objašnjavaju nam zašto se bor uopće kiti.


- Bor se kiti zato što dolaze zima, Božić i Djed Mraz koji nosi djeci poklone. Pod bor ćemo staviti i pšenicu koju smo posijali s tetom te koju smo svaki dan zalijevali da naraste velika i zelena - govore nam uglas pogleda prikovanih uz tetu od koje traže potvrdu jesu li sve ispravno objasnili. Da bi bor bio što raskošnije okićen, djeca su s tetama oslikavala stiroporske kuglice pretvarajući ih u mala remek-djela. Izrađivali su ukrase i božićne čestitke, koji su u zgradu sagrađenu 1914./1915. godine unijeli dašak božićne čarolije.


- U domu trenutačno boravi 65 mališana. Mnogi od njih nekad i godinama čekaju rješavanje pravnog statusa od strane Centara za socijalnu skrb i sudova kako bi dom mogli zamijeniti udomiteljima ili posvojiteljima. Samo rijetki će imati privilegiju da Božić provedu u svojim obiteljima. Većina će Božić proslaviti u domu u igri, druženju i dječjim aktivnostima, a tete i osoblje doma, uz pomoć volontera, nastoje im stvoriti što ugodniju blagdansku atmosferu - objašnjava nam Jelica Belošević, voditeljica odjela u Nazorovoj.
U predbožićno vrijeme dinamično je i u dijelu Nazorove nazvanom Majčinski dom. U njemu su zbrinute mlade majke i trudnice koje ovdje, nažalost, mogu biti samo do 1. godine djetetova života. Trenutačno su u njemu osam majki i sedam beba. Dok spretno rade vanil-kiflice i suhe božićne kolačiće, mlade mame priznaju nam kako je godina dana nedovoljna da se majka po izlasku pripremi za samostalan život sa svojim djetetom.


'Dat ću sve od sebe da mu budem mama'

- Prvi put sam došla u Nazorovu prije osam godina. Moja dva sina su u udomiteljskoj obitelji, a sad sam u Majčinskom domu s dvomjesečnom bebom. Otac ga ne želi priznati. Sve je bilo dobro dok nisam zatrudnjela, a tad je otišao i više se ne javlja. Tek je jednom nazvao sa skrivenog broja i pitao kako se zove dječak - kroz suze govori žena koju ćemo za potrebe teksta nazvati Tamara (28). Dok joj u naručju spokojno spava dvomjesečni sin, Tamara neutješno plače i briše suze. Silno ga želi podići i othraniti sama, ali se boji. 
- Teško mi je. I ja sam kao dijete bila u domu za nezbrinutu djecu. Ali da nema tog doma, da nema svih ovih divnih ljudi, pa gdje bih ja bila? Moje dijete nije zaslužilo da prolazi ono što sam ja prolazila. Zaslužilo je topli dom, puno moje ljubavi, te sam čvrsto odlučila stati na noge, ne raditi više gluposti i napraviti sve da mu omogućim lijep život. Dat ću sve od sebe da mu budem mama i tata, da ga odgajam i da mu dam svu ljubav svijeta. Ali bojim se hoću li uspjeti - kroz jecaje nas uvjerava Tamara.

Priznaje nam da je, iako je zaposlena, njezina plaća svega 2200 kuna, što je nedostatno za pristojan život za nju i bebu. - Mladim majkama proces osamostaljivanja i integracije u društvo po izlasku iz ustanove otežan je zbog smanjenih osobnih, obiteljskih, imovinskih i društvenih resursa. Neke majke se zaposle prije rođenja bebe, skupljaju novac za nekoliko stanarina. Neki očevi sudjeluju financijski, neki ne žele čuti za majku i bebu, neki se ne žele upisati. Za te mlade žene bilo bi potrebno da nakon boravka u Majčinskom domu i dalje ostanu u sustavu organiziranih stanovanja, barem do navršene treće godine djetetova života. No sadašnji zakon to ne dopušta - govori nam Dragana Miletić, socijalna radnica i voditeljica Majčinskog doma.

Oni strpljivo čekaju...

S mladim majkama, među kojima ima i maloljetnica, radi i radna instruktorica Valentina Ikić. Priprema ih za život, uči kuhanju, bontonu za stolom, serviranju pribora za jelo..

.
- Svaki dan jedna od njih radi večeru, imaju svoja zaduženja, učim ih kako se pripremiti za život. Jednom tjedno detaljno očistimo prostor u kojemu boravimo. Baš sad pečemo kolače i napravit ćemo ih, kao svake godine, sigurno deset vrsta - otkriva nam Ikić.
Iz Nazorove odlazimo praćeni dječjim pogledima. A svi oni strpljivo ostaju čekati ljude koji će im podariti toliko željen dom i pravu, obiteljsku atmosferu.