'Ja sam posljednji dječak iz Auschwitza, spasila me sreća, ljubav mame i snalažljivost'

- Posljednji sam izašao iz oslobođenog Auschwitza, i ušao u povijest, kaže nam Oleg Mandić, uskoro 92-godišnjak, Opatijac, pravnik i novinar, čovjek koji dvadeset i pet godina neumorno javno govori o zlu nacizma. On je posljednji dječak iz Auschwitza, u koji je s majkom i bakom stigao u srpnju 1944., a iz njega izašao 2. ožujka 1945. Sedam mjeseci pakla, gladi, bolesti. Bilo mu je samo jedanaest godina.

- Isto toliko, sedam mjeseci, ja sam kasnije, kao mladić, u sebi rješavao mržnju koja se prema Nijemcima taložila u meni. Nisam želio nikoga mrziti, i uspio sam - nikad nikoga nisam mrzio. Razmišljao sam u mladosti i ima li ičeg lošijeg u životu što bi mi se moglo dogoditi. Kad sam spoznao da takvo nešto ne postoji, moj se život nastavio u stalnoj sreći, kaže gospodin Mandić. Na pitanje kako je kroz život liječio traumu logora, ovako nam odgovara:

- Nekima je trebao psihijatar, a ja bih sam sjeo u auto, natočio dvaput gorivo u tih 880 kilometara, i otišao u Auschwitz. Uzeo bih sobu u obližnjem hotelu u Oświęcimu, i kad se logor zatvori za posjetitelje, ušao unutra. Na ulazu bih povukao rukav i zaštitaru pokazao svoj broj na ruci, on bi me tiho pozdravio naklonom glave, i pustio unutra. A ja bih se unutra prisjećao. Znate, do prije par godina unutra je postojalo jedno jedino drvo, breza, oduvijek je tamo bila. Zamišljao sam kako je svaki listić na njoj jedan život ljudi koji sam unutra znao, a koji nisu preživjeli... govori nam gospodin Mandić.

(foto Arhiv Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, iz knjige "Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza" Roberta Cavaza)

Dio logorskih dana proveo je u baraci Josefa Mengelea, "Anđela smrti", s kojim se gotovo svakodnevno susretao.

- Bio je uređen, zgodan muškarac, sjećam se njegove uredne uniforme koju bi po dolasku u baraku skidao, i navlačio bijelu kutu. Ja sam u tu baraku dospio zato što sam bio bolestan, a nisu me mogli staviti u žensku bolnicu. Zbog temperature me pak nisu željeli prebaciti u muški dio logora pa su odlučili da budem u baraci s Mengelovim blizancima za eksperimente. Zamislite, dnevno su ubijali na tisuće ljudi, ali im strogi propisi nisu dozvoljavali da dječaka s temperaturom prebace u muški logor, kakav apsurd..., prisjeća se gospodin Mandić. Sjeća se bijelog kruha koji je u toj baraci dobivao nedjeljom, uvjeti su tamo, za njega, bili nešto bolji, Mengelea kao pacijent nije zanimao. Snalažljivi dječak je temeperaturu održavao trljanjem toplomjera o deku, kasnije je zaradio i ospice pa bolest pluća - sve to ga je dugo zadržalo u baraci s boljim uvjetima života.

- Mengele je, apsurdno, bio jedini koji na mene u logoru nije vikao, svi su drugi SS-ovci bili užasni, prisjeća se Mandić.

Rođen je 1933. na Sušaku, i potomak je ugledne istarske obitelji hrvatskog porijekla. Djed Ante je bio partizanski vođa i bliski Titov suradnik, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. postao je predsjednik Narodnooslobodličakog odbora Opatije, koji je djelovao samo nekoliko dana, budući da su cijelo to područje već 16. rujna zaposjeli Nijemci. Djed i Olegov otac, također Oleg, tog su se dana priključili partizanima, a dječak, majka i baka bivaju deportirani prvo u zatvor u Italiji, zatim u Auschwitz. Već je put dotamo bio pakao, nastavljen dolaskom u Auschwitz-Birkenau.

(U Auschwitzu 2013., privatna zbirka Olega Mandića, iz knjige "Oleg Mandić, posljednji dječak u Auschwitzu" Roberta Covaza) 

"Tetoviranje broja iglom, pričvršćenom na drvenu dršku, bilo je bolno. Postao sam samo broj: 189488", ispričao je Mandić u knjizi "Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza" Roberta Covaza, koju sam kao novinarka kupila 2018. u samom Auschwitzu, u muzejskoj trgovini smještenoj na ulazu u Birkenau, na, za mnoge koji su ovamo ušli, vratima pakla. Teško je i zamisliti čega se dječak Mandić unutra sve nagledao - zločina, nasilja, teške patnje. Pamti, između ostalog, majku koja je danima u naručju nosila mrtvo dijete, kako bi i dalje za njega dobivala porciju, i malo više tako pojela. Pamti i logorašicu koja se nije na vrijeme pojavila na prozivc pa su je čuvari  izvukli iz barake, i batinama ubili u blatu, na kiši. 

Mandić je imao sreću što ga u selekciji nisu odvojili od majke i bake, no kako jedanaestogodišnje dijete uopće može preživjeti takav užas?

- Ovako ću vam reći: osamdeset posto me spasila puka sreća, 15 posto majčina ljubav, a pet posto vlastita snalažljivost. Bio sam snalažljiv, na mamu..., govori nam. Kad je završio u baraci kod Mengelea, i bio odvojen od majke i bake, majka Nevenka se uspjela nekako izboriti da je uzmu u obližnju bolnicu kao bolničarku, iako nikad taj posao nije radila. Otamo je uspijevala dolaziti Olegu u posjet, i donositi mu kvalitetniju hranu. Jednom mu je donijela čitavu glavicu - češnjaka.

- To je, na ljestvici logoraške trampe, bilo nešto najvrednije, antibiotik. Samo jedan režanj češnjaka vrijedio je sedam porcija kruha, a ona je meni donijela cijelu glavicu! Noću je skrivećki kuhala juhu od krumpira i dijelila ju najbolesnijima. Za to je u logoru čak doznala i tajna organizacija otpora, nije im bilo jasno 'čija je', a nakon što im je objasnila da samo želi pomoći, dozvolili su joj da nastavi, kaže Mandić.

Oleg, mama i baka su dočekali oslobađanje logora, u njemu ostavši još preko mjesec dana nakon zatvaranja 27. siječnja 1945. Tad ih je, po Staljinovu nalogu, preuzelo vozilo Crvene armije, odveženi su u Moskvu pa natrag kući, u Opatiju. Oleg je posljednji izašao iz Auschwitza, u kojem je nakon oslobađanja od bolesti i izgladnjelosti umrlo još 1.500 ljudi, dječak je sve to promatrao, sad se slobodno krećući po logoru.

- Baka je doživjela 99 godina, majka je stradala u prometnoj nesreći u Zagrebu 1969. Prije toga smo često pričali kako želimo otići u Auschwitz, ali nismo znali je li nam sigurno ići iza Željezne zastave. No tjedan dana nakon majčina pogreba, ja sam otišao, na grobu sam joj to obećao. Taj mi je, prvi put, bilo jako teško, ali je bilo i oslobađajuće, kaže gospodin Mandić. Kad je stigao, u muzeju logora je prvi put ugledao dokumentarni snimak svoga izlaska 1945., koji su snimili sovjetski vojnici.

- Zamalo se nisam srušio kad sam to vidio, zaboravio sam da su nas tad snimali, puno je godina bilo prošlo... Bilo je to za mene jako emotivno. Oduzeli su mi djetinjstvo u tom logoru...Tek sam nakon deset godina od izlaska u ožujku 1945. progovorio o tome. Znate, među logorašima je 40 posto onih koji pričaju, i 60 posto onih koji ne govore o logoru. Među potonjima je trideset posto više onih koji dignu ruku na sebe. Ja sam nakon deset godina, 1955., odlučio progovoriti, kaže na kraju gospodin Mandić. I još nešto dodaje - otkriva nam kako je baš ovih dana njegova priča izašla u njemačkim novinama.

- Bio sam u svim medijima u Hrvatskoj i puno šire, ali nikad u Njemačkoj. Napisali su šest stranica o meni, završio sam i na naslovnici, poslali su mi to baš danas da vidim. Rasplakao sam se..., kaže. I nikad, baš nikad u ovih 80 godina, dodaje za kraj, nije sanjao Auschwitz. Ne zna kako je to moguće... Mora je to preteška čak i za snove.