Jasenovac naš svagdašnji

20. travnja sve je bilo spremno za ono što će uslijediti dva dana kasnije. Skupina preživjelih zatočenika pripremala se za proboj iz ustaškog logora Jasenovac. Njihova namjera bila je izbjeći sudbinu preko 80 tisuća uglavnom civila koji su u prethodne četiri godine ubijeni na toj lokaciji. A da ih je čekala ista sudbina dalo se naslutiti iz riječi zapovjednika logora Maksa Luburića koji je dan ranije, 19. travnja, došao u Jasenovac i naredio: “Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!”. I doista, već sutradan 21. travnja ustaše ubijaju oko 700 žena iz Stare Gradiške, te desetke muškaraca. Zbog svega navedenog ujutro 22. travnja 1945. preostalih 600 logoraša napada čuvare, razvaljuje izlazna vrata i bijegom nastoji pronaći put u slobodu. U tome će uspjeti tek njih stotinjak. Svi ostali, kao i oni koji se nisu usudili sudjelovati u proboju sljedećih su dana poubijani. Ustaške postrojbe napuštaju Staru Gradišku 24. travnja, a Jasenovac ujutro 1. svibnja 1945. nakon što su sve što je preostalo u logoru, ali i brojne kuće u samom mjestu, zapalili. Isti dan u napušten kompleks logorskog sustava bez borbe ulaze partizani.

Osam desetljeća kasnije suočavanje s onim što se događalo u logoru Jasenovac i dalje opterećuje odnose između Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije. Dok u Hrvatskoj neki i dalje sumnjaju da je logor uopće služio fizičkom uništenju, tj. provođenju genocida nad Srbima (Židovima i Romima), te shodno tome višestruko umanjuju broj žrtava, srpski nacionalizam i dalje se hrani neargumentiranim megalomanskim brojkama ubijenih Srba. I dok hrvatski političari dolaze u Jasenovac samo onda kada “moraju”, predsjednik Srbije radije bi u Jasenovac nego na more. Ali očito mu je more suđeno jer zbog načina na koji želi posjetiti spomen područje i zbog razloga zbog kojeg bi to učinio hrvatske ga vlasti u tome sprječavaju. I ne samo njega. Prije nekoliko dana iz istog je razloga neposredno prije ulaska u Jasenovac zaustavljen i jedan srpski ministar. Razlozi su u oba slučaja naravno očiti. Nije Aleksandru Vučiću (ni spomenutom ministru) do komemoriranja srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata nego do pravljenja sebe žrtvom. Eventualni dolazak u Jasenovac Vučić ne vidi kao dio procesa zalječenja starih rana nego kao otvaranje novih. Manipuliranje prošlošću, i ne samo u slučaju Jasenovca, sastavni je dio njegove permanentne kampanje manipuliranja sadašnjošću i budućnošću.

ODGOVOR MUP-a Srpskog ministra nisu pustili u Jasenovac, policija: 'Oni nisu naveli taj posjet u programu'

Suočavanje s prošlošću Jasenovca nije samo povod za razdor između nego i unutar dva spomenuta naroda. U oba slučaja na jednoj se strani nalaze oni hrvatski i srpski povjesničari, političari, intelektualci, građani, koji dokumente, argumente i znanost suprotstavljaju politikantstvu, emocijama i niskim strastima. Na drugoj su oni (Hrvati i Srbi) kojima činjenice ionako nikada i ni u čemu nisu bile previše bitne. Dokle to ludilo može ići možda najbolje govori napad poznatog srpskog povjesničara i akademika Vasilija Krestića na episkopa SPC-a Jovana Ćulibrka, inače stručnjaka za pitanja holokausta i kritičara inzistiranja na brojci od 700 tisuća stradalih u Jasenovcu. U javnom pismu najvišim tijelima SPC-a Krestić traži sankcioniranje Ćulibrka naglasivši da je “dužnost svakog mislećeg Srbina da ukaže da je i samo stolovanje vladike Jovana blizu Jasenovca neka vrsta ponovnog klanja jasenovačkih novomučenika, samo što je nož iz ustaških prešao u srpske ruke”.

Sve navedeno, hrvatska nacionalistički uvjetovana negiranja zločinačkog karaktera logora, te umanjivanja broja žrtava, kao i srpska nacionalistički uvjetovana pretjerivanja u vezi s istim ustvari su jedna velika civilizacijska sramota. Umjesto da počinjeni masovni zločin i neviđenu tragediju shvatimo kao univerzalnu opomenu i upozorenje na pogubne posljedice nacionalizma i šovinizma Jasenovac se i danas koristi kao pogonsko gorivo za neke nove nacionalističke i šovinističke sukobe. Umjesto da se poklonimo svakoj nedužno stradaloj osobi, bez obzira koliko ih je život izgubilo na tako bešćutan i surov način, kao mjerilo težine zločina i ljudske tragedije uspostavili smo kriterij “količine”.

Posebno zapanjujuća je i spoznaja da oni koji poriču ili čak opravdavaju zločine, kao i oni koji umjesto oprosta zazivaju osvetu, sebe nazivaju vjernicima i to kršćanima. A takvi, barem statistički, u Hrvatskoj i Srbiji čine veliku većinu stanovništva. Gdje u riječima i dijelima Isusa Krista ili apostola Pavla pronalaze opravdanje za takve stavove, nisam uspio pronaći.