Jergović: Hoćemo li ikad više kihati kao slobodni ljudi?

Evo što mi prvo na um padne kad zamišljam kraj epidemije: E, da ovo već jednom prođe, pa da mogu punog srca kihnuti! Često mi, naime, dođe da kišem, pogotovo u proljeće. Reagiram na polen, na svježe pokošenu travu i na sijeno, ali i na hladnoću, prašinu i jako svjetlo. Čim sunce izbije iza oblaka, ili me autocesta navede da se očimice sa suncem susretnem, ja počinjem kihati. Tako je, vjerujem, za većinu ljudi. A svaki put kad u javnosti kihnem - a to se usuđujem činiti isključivo na otvorenom, na cesti, u parku ili dok pješačimo niz nasip - ona me upozorava da stavim masku ili da si kišem u njedra ili pod pazuh. Kihanje je postalo tako zloglasno da ljudi oko mene ustuknu, razmiču se i bježe. Možda drugima ovo nije problem, ali meni jest. Ugrožen je jedan vrlo krhki i uglavnom neosviješteni element kulture iz koje sam potekao. Ugrožen je ceremonijal moje svakodnevice o kojem, da nije epidemije, nikad ne bih ni razmišljao. A bilo bi šteta, jer je u njemu, tom ceremonijalu, kao i u svakom drugom ceremonijalu, sadržana velika priča.

***

Moj Nono, djed moj Franjo Rejc, Slovenac, rođen 1896. u Zenici i odrastao u Travniku, pa su ga po majčinoj smrti poslali dalje od očeva alkoholizma - kod rodbine u Tolmin, pripadao je epohi burmuta. Burmut je prah načinjen od aromatiziranog duhanskog lišća, koji se uživa ušmrkavanjem. Kultura burmuta starija je od kulture pušenja duhana, kolonizatori Latinske Amerike prihvatili su je od lokalnog stanovništva, pa je preko Portugala i Španjolske donijeli u Europu. U naše krajeve, međutim, i ceremonijal, i sam jezični pojam, stižu preko Osmanlija. Burun je na turskom nos, otu je trava. Sa stambolskim svijetom došle su nam i lijepe, bogato ukrašene kutijice za duhanski prah, koje smo nazivali burmuticama.

***

Jedna od važnih nuspojava uživanja burmuta bilo je kihanje. Bilo je ljudi koji su upravo zato i ušmrkavali duhanski prah - da bi kihnuli. Užitak u kihanju pripada jednome odavno prošlom vremenu. S dvadesetim stoljećem, kada industrija cigareta ostvaruje svoje vrhunce, a duhanski monopol biva jedan od pokretača države ekonomije - naročito u siromašnim zemljama na jugu, burmut biva zaboravljen, a kihanje mijenja svoje socijalno značenje, premda užitak u kihnuću ostaje isti.

 ***

Moj Nono ratovao je na Zapadnome frontu za cara našeg i kralja Franju Josipa, u bitkama na Soči, tim najkrvavijim bitkama Velikog rata, kada je za ideale časti i odanosti kruni, brat udarao na brata. Zatim je pao u talijansko zarobljeništvo, u kojem je proveo neke od ljepših i sadržajnijih godina svoje mladosti, ali se - to ću shvatiti tek nedavno, prelistavajući dokumente i ostatke njegovih dnevnika - zarazio španjolskom gripom. Uz upalu pluća vjerojatno je imao i neku vrstu upale srčanog mišića, čije mu je trajno oštećenje donijelo kardijalnu astmu. Posljednju trećinu života, uključujući i one posljednje godine, kada smo stekli jedan drugog, moj Nono borio se za zrak. Zato smo veći dio godine provodili u Drveniku, na moru. Zato je govorio da su mu pčele, med i pčelarstvo spasili život. Zato sam ga, zbog te davne španjolske gripe, i zbog astme koja je za njom nastala, imao tako kratko. Umro je sa sedamdeset i šest, a trebao mi je trajati puno duže. No, i u malo vremena što sam ga imao, stvorio je dobar dio onoga što i danas jesam. Nekad bi u Politikinom zabavniku uz sliku na drugoj stranici magazina išao ovakav tekst: “Figura orla u stijeni kod gradića Gerta, u američkoj državi Wisconsin vajarsko je djelo prirode.” E, tako sam ja vajarsko djelo svojih None i Noneta. Ništa drugo, samo to. Ostalo je nastalo protokom vremena i djelovanjem karaktera.

***

Nono nije šmrkao burmut. Umjereno je pušio, dok je mogao. Ali u tome je slabo uživao, jer se borio za dah. Čovjek koji teško diše ima neprestani dojam da mu je život neprijatelj. Kašalj je najmučniji i najmračniji oblik tog neprijateljstva. Ali ništa mog Noneta ne bi tako razgalilo, i ništa ne bi u njemu stvorilo iluziju o dohvatljivosti zdravlja kao kad bi - kihnuo. Kihao je sa zanosom i oduševljenjem, pa bi se nakon toga barem osmjehnuo. I vazda bi dodao nekoliko riječi o tome koliko mu je sad dobro i kako je samo sretan. Kihao je samo kad bi imao dovoljno zraka. I uvijek je kihao vrlo glasno, tako da se orila kuća.
Od njega mi je ostalo to da uživam kišući glasno. Tiho kihnuće je kao otopljen sladoled. Može se i tako, ali nema čara. Kad čovjek od srca i iz duše kihne, nešto se u svijetu promijeni. Kihanje je resetiranje čovjeka. A kad bih u djetinjstvu gledao svog mačka kako kiše, i kako u tome očigledno uživa, bivao bih uvjeren u inteligenciju i produhovljenost cjelokupnog mačjeg roda. Stvorenje koje kiše, mora imati dušu.
Kihanje je, kako piše u medicinskom leksikonu, “poluautonomno, konvulzivno izbacivanje zraka iz pluća kroz nos i usta, obično uzrokovano prisustvom stranih čestica i iritantima nosne sluznice”. I što je zanimljivo i važno: ne može se kihnuti u snu. Samo budan kišeš, a opet, trenutak kihnuća kao da donosi iskustvo koje je izvan ove svijesti. Lijepo je kihati, osim kada je to uvod u opširnije alergijske probleme.

***

Dok kišemo, razbacujemo se virusima i ostalim hajvančićima, klicama raznih bolesti. Kihanjem širimo svoju prisutnost u zraku. To je razlog zbog kojeg ljude ovih mjeseci hvata panika kad netko oko njih kihne. To je razlog zbog kojeg infektivni paranoici vaše kihanje doživljavaju kao pokušaj atentata. I razlog zbog kojeg je najednom nepristojno kihati.
Uzaludna je moja nada da će tako skoro doći vrijeme kada ćemo opet kihati slobodno. Sasvim je moguće da se to neće ni dogoditi za naših života. Ništa nije tako osjetljivo kao ljudska svakodnevica, tojest kultura usputnih i neosviještenih svakodnevnih rituala. Kada nešto od toga dođe na zao glas, tad zauvijek biva zbrisano. Ali uvijek će postojati netko tko nam je blizak i drag, pred kime ćemo čiste duše kihnuti. Bit će to izraz povjerenja i ljubavi. Zbilja, kišem još samo s onima koje volim.