JERGOVIĆ Zubobolja, krvarenje, rastanak: Jedna privatna priča o 30 godina od opsade Sarajeva

U srijedu Nataša je otputovala u Beograd, a mene je zabolio zub. Ona je otišla na desetak dana, pa će se vratiti. A ja sam u četvrtak s Duškom Trifunovićem i još nekim piscima - zaboravio sam im imena i lica - putovao u Bosanski Brod na književnu večer. Što ćemo ako nas zaustave, ako nas otmu? Nema veze, Duško je sa nama. Tako su govorili i hrabrili se, dok smo se ukrcavali u tamnoplavi volkswagenov kombi. (Kombija se dobro sjećam, i gužve unutra, ali njih sam, vidiš, redom zaboravio.) Bol se u zubu postupno pojačavao. Zamišljao sam potenciometar na pojačalu, koji neka ruka vrlo polako okreće. U kombiju sam popio prvi plivadon. Sljedećih nekoliko dana ću ih piti u velikim količinama. Plivadoni u srebrnkastoj staniolskoj ploči, ispresavijanoj u džepu. Dok smo se vozili dolinom Bosne, sve je izgledalo vrlo obično. Nastupalo je neko veoma lijepo bosansko proljeće, puno dubokog tamnog zelenila i glasova iz naglo oživjelih šuma. S radija tekli su izvještaji o pokolju u Bijeljini. Uznemireni muški glasovi govorili su preko telefona. Duško se vrpoljio. Lice mu je bilo nezdravo rumeno, kao od visokog tlaka, imao je na sebi neki svijetli sako, kao za televizijsko snimanje. U Brodu, neki ljudi pitaju: “Ljudi, što će ovo biti?” Duško se s njima šali. Na povratku tamna je noć. Onakve kakve su noći u Bosni prije rata bile. U mraku kombija žare se vrhovi cigareta. Zatim se negdje zaustavljamo, da se pušači nadišu zraka.

Te noći po povratku u Sarajevo ne spavam. Zubobolja je oštra i neprestana. Više ne boli kao da boli zub. Plaši me što je to neki novi, dotad nepoznati, u životu neprovjereni bol. Na televiziji teku slike iz bosanskohercegovačkih komuna. Narodni vođe izjavljuju. Ja se držim prstima za zub i nastojim naći neki prostor u glavi. Ali prostora nema. U petak, već oko osam, u vrijeme koje je pristojno, odlazim kod susjeda, privatnog zubara, dvije kuće iznad nas na Sepetarevcu. Otvara mi uplašen, pita što će ovo biti, i još mu je gore od toga kako ja izgledam. Govorim mu da je meni to od zuba. Pamtim zubarsku stolicu i miris njegove ordinacije, a zatim i veličanstven pogled kroz prozor na grad i na Trebević. On je stari Sarajlija, njemačkog prezimena, kuferaš. Pamtim njegovu pokojnu majku, pamtim sestru, fizički defektnu, neobično dragu ženu.

Zub ne prestaje boljeti, premda sam kod zubara. On uzima bušilicu i otvara ga. Natapa ga nečim. Sad će prestati, govori. I možda je zaista prestao na pola sata-sat, da bi potom bol postao jači nego ikad. Petica, dolje lijevo, ali taj bol širi se prema vratu, zahvaća žile i limfne čvorove, pa ulazi negdje unutra, gdje više nisam ja, nego je beskrajan zvjezdani prostor, galaksija, Mliječni put. Ali kada Nataša nazove, ujutro oko deset i predvečer oko šest, pravim se da sam dobro. Ništa me ne boli. Jedva izdržavam tih desetak minuta. Zašto si napet, pita. Kako je Javorka, pita.

Vidjeli smo se u utorak, večer prije njezina puta, ali toga se ne sjećam. Sljedećih mjeseci, najprije u aprilu dok telefonske veze još budu radile, a onda kad bismo se čuli pomoću satelitskog telefona ili preko radio amatera iz Jevrejske opštine, nekako i nisam razmišljao o tome pa se nisam podsjećao ni našeg posljednjeg viđenja, ali kada više nije bilo ni radioamaterske komunikacije, i kada sam u ljeto 1993. stigao u Zagreb, odakle su sve veze postale nemoguće, shvatio sam da sam vrlo temeljito zaboravio kad smo se i kako posljednji put vidjeli. Mislio sam da ću se sjetiti, zavlačio sam se duboko sebi u sjećanja, ali sve bilo je uzalud. Taj utorak trebao je biti samo još jedan običan večernji izlazak, tri godine bili smo zajedno, i bili smo bezuvjetno i čvrsto povezani, pa vjerojatno i nije bilo razloga da se sjećam tog rastanka pred njezin kratki put. Ali ovo će mi sjećanje nedostajati. Ostat će trajno nenadomjestivo. I činit će mi se da sam je izdao i prevario, jer sam zaboravio.

Nisam spavao ni sljedeće noći. Ustvari, zaspao bih na pola sata, nakon što progutam dva plivadona, ali onda bi se bol vratio istom žestinom. Stajao sam u mraku pokraj prozora i gledao u Trebević. Tamo su, iznad posljednjih gradskih kuća, sagrađenih na strmim padinama, i iznad stijena koje se obrušavaju na kotlinu, na grotlo ovoga davno ugašenog vulkana u kojem sam se rodio, započinju crnogorične šume, teške i mirisne. Tu smo kao djeca morali ići na izlete. Nisam volio izlete na Trebević, jer bih se odozgo vraćao s visokom temperaturom. Često i do trideset i devet. Nije to ništa, rekao bi moj otac, kada se dijete navikne na visinski šok, toga će nestati. Ne bi ta vrućica dugo potrajala. Možda sat-dva po dolasku kući. Ali svaki izlet na Trebević tako je završavao. I čini mi se da gore nikad nisam ni bio pod temperaturom manjom od trideset i osam.

I onda bih blago ošamućen i glavoboljan gledao grad pod sobom. Prizor Sarajeva, tako viđenog s Trebevića, grada koji ti se cijeli prostire pod nogama, velikog, najvećeg grada koji se da zamisliti kad ti je godina pet, sedam ili deset, a opet sasvim malenog, jer pod svojim nogama vidiš svaku njegovu kuću, svaki sokak i trg, svaki šiljati i razlistali jablan, i sve njegove minarete, prizor tog Sarajeva jedno je od najvećih čuda djetinjstva. I što je važno: taj prizor nije stvaran. On je iz nekoga djetinjeg sna, iz nekoga životnog prediskustva, iz mašte pobuđene vrućicom. Možda je to i najvažnija slika koju imam u očima i koja me i sad određuje, dok o njoj iz daljine pripovijedam. Na to Sarajevo, koje mi je, dječaku na izletu, pod nogama, i ne smijem mu se primicati da ne bih pao u provaliju, na to Sarajevo mogao bih bacati kamenje, i pogađati ulične prolaznike. Mogao bih, tako mi se čini, baciti kamen sve do svoje kuće, tamo iza onih jablana, iza tornjeva katedrale, iza one žute zgrade s desne strane Miljacke. Jedan moj davno pokojni drug, navijač Željezničara, dugo se mučio sa studijem arhitekture. A onda se zarekao da će jednoga dana kad diplomira kupiti pravu kožnu nogometnu loptu, pa će se popeti na Trebević, i odozgor će je iz sve snage napucati na Sarajevo. Tako je i bilo, imao sam negdje i tu fotografiju. Zamišljam da je lopta pala u nečiju avliju, dugo se kotrljala niz strme uličice i sokake, otišla negdje dolje, tuđa lopta, lopta koju je netko izgubio…

I dok tako zuboboljan, pred ponoć 3. aprila 1992. preko kotline gledam u tamne obronke Trebevića, ne razmišljam o topovima i minobacačima koji su gore već razmješteni - razmještala ih je proteklih mjeseci JNA, da “snage bosanskih Srba” dođu na pripremljen teren kad jednom već počne rat - jer je sav horizont mojih misli zamagljen tim bolom. Ničega osim tog zuba nemam, i straha koji je u njemu sav. Gledam u Trebević da me mrak smiri. Ili da prođe vrijeme, i s vremenom bol. Mislim o tome kako će ovo biti kad se jednom povuče u prošlost. I, evo sad i to znam.

U subotu neispavan i bolan silazim u grad. Sepetarevac je strm, strma je Dalmatinska. Na toj sam strmini odrastao, niz nju zimi sam se sanjkao. I uvijek bi se tako govorilo: idem u grad! Iako je Sepetarevac u centru grada, nije on grad, jer je grad ono što je dolje, u kotlini. U kiosku na Čeki kupujem novine: još uvijek sve novine stižu, i zagrebačke, i beogradske, subotom ih je uvijek najviše. S čitavim naramkom stižem u snack bar hotela Beograd, sjedam za jedan od ona tri stolića uz prozor, nadam se da nitko poznat neće naići da me ometa, naručujem dupli espresso i colu, gutam još dva plivadona, i čitam sve dok se bol ne vrati.

Tog popodneva radio javlja o nemirima u Posavini i novim zločinima po Semberiji. Bol je na trenutke neizdrživ, nemoguće je naviknuti se. Javorka ponovo tone u neku svoju depresiju. Leži u dnevnoj sobi, pokrivena preko glave. Da sam sam, sad bih urlao. Gutam još dva plivadona i odlazim u Dom izviđača, na koncert Partibrejkersa. Mlada prijateljica, plavokosa, mnogo mlađa djevojka - mislim da je zaljubljena u mene - koju te večeri posljednji put vidim, nudi mi trodon, nakon što joj kažem da me boli. Grabim ga sa zahvalnošću, i nakon dvadesetak minuta nestaje svakog bola. Je li to od trodona, od sreće koja čovjeka obuzme kad nestane dugotrajnog i jakog bola, ili je do Partibrejkersa, ali sljedećih sat i pol prolazi u euforiji, u uvjerenju da me zub više neće zaboljeti, u osjećanju da sam iznad svega ovog što se oko mene zbiva, u osjećanju da sam iznad rata, iznad ove kotline. Besmrtan. Ljubim je u obraz, vičem vidimo se! Pamtim njezin pogled, pun neke odistinske žalosti. Izigrao sam je za jedan trodon. (Eto, ovo pamtim, a utorak s Natašom sam zaboravio…)

Opijen trodonom, pivama i euforijom zaspao sam čim sam ugledao jastuk. Bit će to posljednji san u miru. I posljednji bez bola. Oko pola četiri, malo pred zoru, u nedjelju 5. aprila, budi me zub. Ili me, možda, budi rafal. Tješim se u trenutku da je rafal. Jer zub na početku i boli i ne boli. Ali rafal je vrlo dalek. Jedan, pa drugi, i treći. A zatim i niz pojedinačnih pucnjeva. Kotlina je akustički gotovo jedinstven prostor, s tri strane zatvoren planinama, a sa četvrte se pruža niz ravno Sarajevsko polje. Mogao je to biti prirodni amfiteatar velike antičke tragedije. Ali nije, nego je to koncertna dvorana, neravnih zidova, koji savršeno naglase i uokvire svaki zvuk i ton. Pa kada s druge strane Miljacke netko u ranu zoru saspe rafal iz AK-47, te čuvene sovjetske puške, koja će se pretvoriti u narodni instrument, važniji od saza, harmonike i gusala, uho ga razabire jasno kao da je u Lisinskom odsviran. Sat-dva kasnije, kada se zubobolja već sasvim vratila, odjeknule su i dvije eksplozije. Prvi rafali i prve eksplozije u Sarajevu. Sljedećih dana i mjeseci, sve dok ne odem iz grada, učit ću se zvukovima oružja. Zvuk ispaljenja i zvuk eksplozije. Eksplozija mina od 60mm, od 82 i od 120mm. Haubičke granate od 155mm, topovske i tenkovske granate. Zvuk ispaljenja i zvuk eksplozije. Usamljeni hitac snajpera: često je to starinska M-48 puška. Ili neka od modernih pušaka nabavljenih na zapadu. Eksplozija mine od 82mm dolje u gradu, eksplozija na našem brdu, pa na onom brdu iza. Svaki od tih zvukova je drukčiji. Pa vrlo bliska eksplozija, na koju desetinu metara dalje, nakon koje se čuju zvukovi iznenadnog i krupnog ljetnog pljuska, negdje u nekom voćnjaku. To pljušte geleri. Imam nelagodu od tog početka ljetne kiše. A onda, već prvoga tjedna rata, mina od 82mm pada u našu bašču i eksplodira u krošnji višnje. Fasada izrešetana gelerima, razbijeno zrcalo na psihi, sedam godina nesreće - ovog se trenutka to i ne čini tako mnogo!

Ali dok u zoru 5. aprila slušam prve rafale i eksplozije, još uvijek ništa ne znam. Ne poznajem akustiku svoga grada. I nisam još počeo učiti razdaljine u detonacijama. Ne znam da ne ubija ona kojoj čuješ fijuk. Fijuk granate koja će te ubiti čuje nečije drugo uho. Fijuk je zvuk spašenoga. Ali ono što mi se odmah, dok trodon još malo djeluje i bol se nije vratio u svoj svojoj silini, jasno u svijesti rastvara, i s čime se tog jutra izmijeni moj život, misao koja mi čelom prođe kao lobotomijski nož, jest da nakon tih prvih rafala i eksplozija ovo više nisam ja, niti je ovo moja kuća na mome Sepetarevcu. Nije ovo više moj grad, moje vrijeme, ni moj život. Sve što se dalje bude zbivalo, te mi je zore već bilo savršeno jasno, neće pripadati meni i mom životu, onako kako mu je pripalo sve ono što se do maloprije događalo. S prvom eksplozijom započinje rat. I taj će rat, osjećam tako, trajati dugo. Ustvari, nikad se neće završiti. Jer ovaj rat, za razliku od onog rata u Hrvatskoj, ne može imati završetka. On je u svojoj suštini nezamisliv i nemoguć, jer kakvoga smisla iz one prethodne perspektive, iz perspektive moga života, može imati rat u Sarajevu, ako je to grad u kojem prema popisu stanovništva iz prethodne, 1991. godine živi 259.470 Muslimana (od 1993. oni će se nazvati Bošnjacima), 157.143 Srba, 34.873 Hrvata, te 56.470 Jugoslavena i 19.093 ostalih? Ali nakon što takav nemoguć rat jednom započne, on se više ne može završiti. U trenutku sam se osjetio obezdomljenim, kao da mi je netko oduzeo ovaj krevet, ove knjige, gramofon, ploče, ormare i zidove. Ono što ću očajnički pokušavati sljedećih mjeseci i godina, bit će da sačuvam to svoje Sarajevo, da ga spasim od te noćne otimačine, koja se dogodila pred zoru 5. aprila 1992. To je, na neki način, i najjači identitarni refleks koji sam u životu osjetio. Dugo mi je trebalo, možda svih ovih trideset godina, da naučim živjeti kao tuđin čak i ako živim u svome jeziku, na svojoj zemlji.

Ujutro, već sam bio sasvim izvan sebe. Bol se vratio u svoj silini, ali nisam ga više mogao kontrolirati, nisam mogao nastaviti da živim s njim, jer sam izgubio svako unutrašnje uporište. Raspao sam se s onim rafalima i eksplozijama. Telefon je opet zvonio, zvala je Nataša. Jedva sam sakrivao ono što se sa mnom zbiva. Premda ne znam što bih joj rekao i da nisam skrivao: da me boli zub i da sam jutros čuo pucnjavu? Odmah idi zubaru, rekla bi mi. A nakon toga odmah idi na voz, kupuj kartu za avion, povedi Javorku, ja ću vas dočekati u Beogradu. Tako bi mi rekla da sam joj pokušao reći što mi je. I bila bi u pravu, da se u nekom drugom životu obraćala nekom drugom. Ali tog drugog vjerujem da ne bi voljela. Kao što taj drugi sasvim sigurno ne bi volio nju. Iz takve bi perspektive naša ljubav bila savršeno nepraktična. A čovjek je, prije svega drugog, proračunato i vrlo praktično biće. Biće koje će vrlo lako prihvatiti najveće gubitke i spremno će živjeti tuđe živote.

Nedjelja 5. aprila protekla je u izvještajima o stanju po pojedinim sarajevskim policijskim stanicama - u stanici Novo Sarajevo bilo je nekih problema! - a započeli su i sukobi oko škole Ministarstva unutrašnjih poslova na Vracama. Sišao sam u grad, vladala je uobičajena nedjeljna pustoš, ali sam se ubrzo, gonjen zubom, vratio kući. Predvečer rekao sam Javorki da me ubija zub i da više ne mogu izdržati. Iako je bila nedjelja, telefonirala je na Stomatološku kliniku. Nekad je tamo bila šefica računovodstva, i svi su je poznavali. Noć sam proveo budan.

Ujutro oko sedam krenuli smo na Stomatologiju. To je put od nekoliko stotina metara, skrovitijim mejtaškim uličicama, mimo kuća i kućeraka, pa niz Nemanjinu ulicu, izgrađenu u austrougarska i u moderna doba, kojim smo često prolazili, jer su njime vodile mnoge naše svakodnevne i životne putanje. Međutim, sad je nešto bilo novo: naokolo su, neiskusnom uhu zastrašujuće blizu, padale mine. Nikoga živog nije bilo na ulici, samo moja majka i ja. Ona je vrištala od straha, a ja sam vrištao od zubobolje i od još uvijek žive iritacije njezinim ponašanjem.

Bio sam uvjeren da afektira, i da to vrištanje nije prirodna reakcija.

Danas više ne znam kako pedesetogodišnja žena - vidiš, tad joj je bilo pedeset, i bila je već šest godina mlađa od mene danas - rastavljena, neurotična i luda, reagira kad oko nje prvi put pljušte projektili iz minobacača. Sljedećih će se mjeseci i godina Javorka naviknuti na granate, pa će, kao i toliki drugi Sarajlije, na njih reagirati kao na kišu u svijetu bez kišobrana. Mirno će po haustorima sačekivati da mine pljusak, a zatim će nastavljati svojim putem. Moja mama. Ali taj prvi put je, eto, vrištala. A ja sam bio na nju bijesan, bez obzira na zubobolju i na životinjski strah od onog što će se tek zbiti.

Imao sam dobar razlog za taj strah. Okupljeni konzilij bio je iznenađen mojim subjektivnim doživljajem. Zub je bio otvoren, naokolo nije bilo vidljivog procesa, a kako je situacija takva kakva jest, napolju izgleda traje rat, odlučili su se za hitno vađenje. Injekcije nisu djelovale, držala su me dvojica snažnih muškaraca, dok je profesorica - lijepa, vrlo jaka žena - čupala zub. Svoje urlanje pamtim kao da je tuđe. Ali tog bola se više ne sjećam. Iščupala je zub, ali dio korijena, savinut kao u baobaba, ostao je unutra, tako položen da je trebalo brusiti kost. Tada sam se, srećom, onesvijestio.

Ustiju punih tampona, taksijem smo se vraćali kući. Čini mi se da tada nije pucalo. Bola je nestalo, ali krv nikako da stane. Sve do navečer u laganom ritmu usta su se punila krvlju. Spavao sam u svojoj sobi na mahove, budeći se svakih pola sata kad bi me krv počela gušiti. Preko jastuka stavio sam ručnike, sve oko mene bilo je crveno i smeđe. Oko ponoći, nakon što krvarenje nije prestajalo, stigao je otac, pa smo sve troje išli nazad na Stomatologiju. Dali su mi injekciju i ponovo zašivali ranu. Bio sam relaksiran, bilo mi je svejedno, jer ništa nije boljelo. Dok smo se pješice vraćali na Sepetarevac - moj otac nas je pratio, pa će on svojoj kući - nebom su šarali svijetleći meci i rakete. Netko se gore zabavljao. Na Trebeviću su uživali u ratu koji su upravo započinjali. Vjerojatno im nitko još nije poginuo. I bili su fascinirani tim čudesnim prizorom ljudi u kotlini, sitnih, kao figurice od plastelina, nestvarno malenih, kako promiču kao mravi… Vjerojatno je bilo teško ispaliti prve plotune na grad. Vjerojatno je bilo najteže sasuti prvi rafal. Dalje će sve biti lako i jednostavno. Kao velika luda zabava. Sve dok prvi među njima ne poginu. Tada kreće velika osveta. Ubijanje s pravedničkim osjećajem da je netko od tih figurica od plastelina ubio njihovog druga. Mjesecima će i godinama tu na zabavu preko vikenda dolaziti ljudi iz Srbije, dolazit će Rusi sa snajperima. Slavni ruski pisac Eduard Limonov, omiljen na Zapadu, naročito u Francuskoj, gdje je mondeni prozaist, i u Hrvatskoj objavljivan Emmanuel Carrère pisao Limonovljevu biografiju i za nju dobio najveću francusku nagradu za prozu, taj slavni Limonov za potrebe je dokumentarnog filma, te za vlastito veselje, iz puškomitraljeza pucao po Sarajevu. A ja, ja sam dvadesetak i više godina zatim pisao o Carrèreu i jednoj drugoj njegovoj knjizi, baš kao da Carrère nije svinja nego je pisac. Ali to je moj dug životu nakon 5. aprila 1992: među svinjama moram biti kao među ljudima, e da ne bi živio u vječnoj mentalnoj zubobolji.

Ali nastavio sam krvariti. U utorak popodne išao sam ocu na Hematologiju. Izvadili su mi krv, on je bio zabrinut. Granata je pala na ulazu u bolnicu, i ubila dvije žene. Ali nije on zato bio zabrinut. Nalazi su, međutim, pokazali da je sa mnom sve u redu. Navečer opet smo išli na Stomatologiju. Dočekao me je profesor Boško Kućanski. Vaš sam čitalac, rekao je. Ništa se ne brinite, rekao je. A meni su usta bila puna krvi. Kućanski je u jednoj posudici nešto brzo mijesio: sad ćemo mi to lijepo zagipsati, rekao je. A onda je brzim pokretima prstiju u mojoj razjapljenoj čeljusti izveo nešto vrlo čudno. Pomislio sam da Boško Kućanski, čuveni bosanskohercegovački i jugoslavenski kipar, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu, moju živu glavu pretvara u gipsanu skulpturu, koja će zatim biti odlivena u bronci. To mi se svidjelo. Tako će za mene proći bol, krvarenje i rat. Tako će proći i ovo iznenada uspostavljeno bezdomništvo.

Rana će ostati tako zagipsana cijele noći. U strahu da ne prokrvarim, čeljusti ću držati čvrsto sklopljene. A onda ću u srijedu ujutro oprezno ispljunuti gipsani rad profesora Kućanskog. Umjesto da ga sačuvam - taj bijedni komadić krvave zagipsane gaze - ja sam ga bacio. Bila je to greška: mogao je i danas stajati na polici, ispred redova knjiga, tamo gdje čuvam kućne relikvije i sitne umjetnine. Rođen na Plitvičkim jezerima, u srpskom selu Krbavica, Kućanski je bio bosanskohercegovački akademik (u Razredu za umjetnost, a ne u Razredu za medicinske znanosti), autor danas uništenog spomenika na Makljenu, posvećenog Bitci na Neretvi. Njegove skulpture načinjene od drvenih formi i užadi bile su vrlo prepoznatljive na svim izložbama jugoslavenske suvremene umjetnosti, a prije dvadesetak sam godina u jednoj velikoj budimpeštanskoj galeriji prepoznao jedan njegov rad, fotografirao sam ga i sliku mu poslao u Sarajevo. Stari je umjetnik bio sretan što sam ga se sjetio. U poruci sam mu spomenuo kako me je spasio od krvoprolića. Odgovorio mi je da je to ništa, da su to “samo tehnički detalji nekih prostih zanata”.

I nakon što mi nekoliko dana kasnije poispadaju i konci iz zaraslih rana, stomatološka faza mog početka opsade Sarajeva bit će okončana. Injekcija nije djelovala, jer se upalni proces sa zuba bio proširio na kost. Bilo je to moguće objašnjenje onakvog bola, a možda i nezaustavljivog višednevnog krvarenja. Uznemireni i uplašeni ljudi prvih su dana granatiranje pokušavali djelovati. Zubari su napoprijeko vadili zube, oni koji su se više plašili smrti nego obezdomljenja bježali su navrat nanos iz grada, budući heroji i budući grobovi jurili su na još uvijek nepostavljene linije fronte da brane ono za što su vjerovali da se može obraniti, a ja sam ostao tu, na Sepetarevcu, da sređujem račune sa samim sobom i da se duboko uživljavam u nešto što je unaprijed bilo osuđeno na propast i na poraz. Opsada grada bit će vrlo temeljito ispraćena i proučavana kao društveni, politički i kulturni događaj, kao veliko svjetsko prizorište kolektivnog stradanja, kojemu su, prema općem doživljaju stvari, bili podvrgnuti bosanski muslimani, dok se onom mnogo većom i temeljnijom pričom, osobnim i intimnim proživljavanjem opsade, i transformacijom kakvu je svaki čovjek za sebe u opsadi doživio, nije bavio nitko. Šteta, jer svaka od tih 527.049 pojedinačnih priča, koliko nas je prema popisu stanovništva iz 1991. bilo u Sarajevu i u sarajevskim prigradskim općinama, istinitija je od one povijesne i kolektivne.

U svijetu pod opsadom zatekao sam se s majkom. Živjeli smo uglavnom u podrumskom stanu kuće na Sepetarevcu, jer su svi prozori stana na katu gledali u Trebević, oči u oči s onima koji su opsadu Sarajeva provodili onako kako se danas gejmeri igraju pucačine u kompjutorskim igricama. Mi, ljudi dolje, bili smo za njih, ljude gore, sitniji i trivijalniji od likova u kompjutorskoj animaciji. Pretpostavljam da nismo predstavljali ni išta veće opterećenje po savjest. Bitan je, rekli smo, samo prvi upućeni rafal, samo prva ispaljena granata. Sve dalje je igra. Ona je svakodnevno išla na posao, a ja sam odlazio u grad, u jednu novinsku redakciju za koju sam radio i odakle sam izvještavao za jedne hrvatske novine. Nije više važno ni kako su se sve te novine zvale. Nikad se nije dogodilo da duže od dva dana ne izvirim iz podruma. Moralo se živjeti, čak i sa sviješću da je čovjek nekome neprestano na nišanu, a da ga taj kojem je na nišanu uopće ni ne vidi kao drugog čovjeka, nego kao šareni kvadratić u tetrisu. Uzalud je svako tvoje nagovaranje da ti se smiluje. Neće se smilovati, a na tebi je, preživiš li, da naučiš živjeti s tim da ti se drugi čovjek nije htio smilovati i da nakon svega u njegov dio svijeta putuješ kao prijatelj prijateljima. Drukčije nema smisla.

Ne znam zašto mi je toliko važno bilo da pokušam sačuvati svijet bez kojeg sam ostao s prvim rafalima i eksplozijama, u zoru 5. aprila 1992. Čovjek nije drvo, čovjek se mora seliti, čovjeku bi trebalo lako biti da se presadi s jednoga na drugo mjesto. Uostalom, u posljednjem tjednu pred opsadu, a onda i u prva dva-trli mjeseca opsade iz Sarajeva su, glavom bez obzira, s nekom čudesnom lakoćom, ili u paničnom strahu, izbjegle desetine tisuća ljudi. Jednoga sarajevskog pjesnika i njegovu obitelj bijeg iz grada zatekao je usred krečenja stana. Taman je pjesnik nanio prvu ruku polikolora na zidove, kad im je došlo bježati. Umakli su, čini mi se, 3. ili 4. aprila. U ono vrijeme sam im se rugao. Danas ih, ruku na srce, pjesnika i njegovu ženu, više ne poznajem. Osim što znam da su u Sarajevu i da imaju držanje kao da nikada nigdje nisu ni išli. Mogao bih se diviti tom talentu da se ni u takvoj situaciji kakva je opsada grada ništa ne izgubi.

Mnogo loših stvari, mnogo krivih riječi i rečenica posijao sam naokolo u ovom vremenu. Ali ne mogu se sjetiti ničega lošeg što sam učinio od trenutka kada me je zabolio zub do trenutka kada je profesor Kućanski zagipsao ranu u mojim ustima i tako zaustavio krvarenje. A to vrijeme, tih osam dana, predstavljaju početak opsade Sarajeva. Zapravo, postoji nešto loše što prethodi zubobolji: ne pamtim gdje smo bili i što smo radili u utorak navečer, kako smo se rastali, jesam li Natašu mojom modrom bubom vozio kući na Dolac maltu. Već godinu ili dvije ranije, ustvari čim je upisala fakultet, rekla je da je njezin plan da to završi i da se seli u inozemstvo. Možda u Ameriku. Premda sam bio obuhvaćen tim planom, pokušavao sam je što opreznije navesti da se ovdje nečim počne ozbiljno baviti. Izmišljao sam ljepotu svijeta, koji je, ruku na srce, bivao sve ružniji i zloslutniji. Kada je između nas pala opsada, rekla mi je da ona u Beogradu ne želi ostajati, nego će, što je prije to moguće, ići u Ameriku ili u Kanadu. Rekao sam joj da ja iz Sarajeva nigdje ne idem. Na kraju, nekako u isto vrijeme ona je otišla u Kanadu, a ja u Zagreb. Potom se, zahvaljujući meni, nekoliko godina nismo čuli. Pa sam ponovo, 1996. uspostavljao vezu. Komunikacija na daljinu će potrajati sljedeće dvije i pol godine, nakon čega joj se više neću javiti. Pamtim, vrlo upečatljivo, jedan detalj: bilo je, čini mi se, ljeto 1997, telefonirao sam joj iz Sarajeva, sa Sepeterevca, s istog onog svjetlozelenog telefona s kojeg sam joj telefonirao dok smo bili skupa. U jednom trenutku sam, usred rečenice, udahnuo dim cigarete, i ona je, sva vesela, uzviknula: “Pa ti pušiš!” Znala je da sam se za opsade propušio, ali sad je čula to uvlačenje dima. To je bio trenutak u kojem smo bili vrlo blizu jedno drugome, premda s dvije različite strane zemaljske kugle. Nakon utorka, 31. marta 1992. u životu se više nećemo sresti.

Nigdje nisam htio ići zato što sam se htio služiti riječima. Biti pisac, pjesnik, romanopisac, pripovjedač, esejist, novinar, prisluškivati ljude, ulaziti u njihove živote, i onda bježati kroz prozor u mrak. Možda sam i mogao naučiti drugi jezik, tako da mi postane materinji, tako da mi postane mnogo više od toga, jezik pripovijedanja i mišljenja. Ali ono što nisam mogao prihvatiti bila je ideja o drugim ljudima i drugome svijetu. Kako njih da prisluškujem ako ne razumijem što govore? Mogu razumjeti riječi, ali ne mogu razumjeti što oni stvarno govore. Natašin je otac bio general vojske koja je postala neprijateljska. Pored svih drugih razloga za odlazak, ona je imala i taj što je naumila izbjeći da ima išta sa svijetom u kojem se rodila i odrasla. Sa sebe ona je nakanila skinuti svaku odgovornost na jedini način koji joj je stajao na raspolaganju. Ali mene je zanimao upravo taj svijet. I što je po mene najneugodnije, zanimao me je sa svih strana.

Na kraju, jedno sam morao žrtvovati. Taj svijet. Ili nas. Da sam žrtvovao svoj svijet, ne bih više pisao. Jer me zapravo ništa ne zanima osim tog svijeta. Žrtvujući nas, na čudan način izbjegao sam svaku mogućnost pripadanja. Htijući vidjeti svoj svijet sa svake njegove strane, prestao sam biti dio bilo kojeg njegovog dijela. I to je, što se mene tiče, glavni rezultat opsade Sarajeva. Nigdje minobacački, topovski i haubički projektili ne odjekuju tako kao u toj kotlini. U tuđini se drukčije puca. Tuđina je gluha.