Pripadnici 3. imotske bojne prisjećaju se Oluje i ulaska u oslobođeni Knin. Svi su bili iskreno ganuti kad su vidjeli grad u daljini, pričaju nam branitelji
ISPOVIJEST VOJNIKA
'Kad smo vidjeli Knin, suze su nam svima krenule niz obraze'
“Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”, kružilo je te ratne 1995. među braniteljima koji su se spremali za odlučujuću vojnu operaciju kodnog imena Oluja. Danas, 29 godina poslije, tad golobradi momci, a sad prekaljeni ratnici u zrelim godinama, prisjećaju se 5. kolovoza, kad su s Dinare preko Crvene zemlje krenuli prema kraljevskom gradu Kninu.
- Sve je upućivalo na to da se sprema nešto veliko. Znali smo da ćemo u pet sati ujutro krenuti na Knin. Dan prije ja i suborac Jure Lasić sjeli smo u auto i zaputili se u Imotski preko Livanjskog polja. U Imotski smo došli po barjak naše 3. imotske bojne. Prije ponoći smo se vratili na položaje. Željko Puljić, kodnog imena Sara, posjekao je kolac od jasena na koji smo objesili barjak. Ma kako je taj kolac izgledao, kao ležište za mitraljez, i kako se našao baš takav, ni danas ne znamo. Zorom smo se s našom IV. gardijskom brigadom spuštali kroz Golubić prema Kninu. Prije podneva smo ušli u Knin”, govori nam tadašnji zapovjednik satnije 3. imotske bojne Ivan Ščurla, dok Jure i ostali ponad imotske utvrde Topane uz spomenik svim poginulim braniteljima slušaju i potvrđuju glavom.
“I tad je baš kao i ovih dana sunce pržilo, temperature iznad četrdeset stupnjeva, ali mi tu toplinu ni pod punom ratnom spremom nismo osjećali. Barjak nismo ispuštali iz ruku. Dogovor i zapovijed je bila da VII. gardijska brigada uđe prva, ali i Sedma i Četvrta su zajedno pošle s Dinare. Mi smo ulazili s desne strane Knina, sa sjevera, a Sedma je s južne strane zatvorila. Puno je pripadnika naše Četvrte bilo iz okolice Knina, znate emocije su radile, ali vjerujte s naše strane nije bilo ni osvete ni odmazde. Tko god to kaže, laže. Hrvatski vojnici su časno i na ponos cijele nacije izvojevali Oluju”, vojnički mirno, ali odlučnim glasom i danas, poslije toliko godina, govori Ščurla, jer Oluja je za hrvatski narod i one koji su branili Hrvatsku bila časna i poštena.
“Evo, sad ću vam ispričati jedan primjer. Kad smo ušli u Knin, falili smo put i skrenuli desno u jednu ulicu. Sara je bio sa mnom. Ušli smo u dvorište, kad iz kuće izlaze stariji čovjek i žena te nam govore: ‘Pa gdje ste više’. Stariji čovjek, Srbin, poklanja mi mač star više od sto godina uz riječi da smo ih mi oslobodili. Taj mač se danas nalazi u muzeju. Eto, toliko o tome kako smo se ponašali kad smo ušli u Knin, a ulice Knina puste, sve trgovine i kafići zatvoreni. Nigdje nikoga na ulici, samo hrvatski branitelji, naša trobojnica i u rukama barjak naše legendarne Treće imotske bojne”, govori Ščurla, dok Sara nastavlja kako mu se najviše urezala u pamćenje ta nemoć paravojnih srpskih snaga.
“Bože moj, kako su bili nemoćni, pobjegli su i ostavili staro, žene i djecu”, nastavlja Sara i uz smiješak dodaje: “Sjećate se one bake koja je ujutro izvela kravu na ispašu u svojoj državi SAO Krajini, a kad se nakon nekoliko sati vraćala kući našla se u samostalnoj Republici Hrvatskoj”.
“Taj osjećaj se ne može opisati. Bili smo spremni odmah krenuti put Vukovara”, govori Jerko Lasić.
“Sjećaš se Sara, Željko Karoglan Apač, diverzant koji je na terenu radio takve diverzije od kojih se četnicima vrtjelo u glavi, prvi je na tenku, prije nas i prije Sedme, ušao u Knin”, govori Ščurla.
Dok sluša suborce, Joško Bilopavlović kao da prebire u glavi svaki minut tih ratnih kolovoških zora.
“Bili smo na položaju iza Grahova. Došla nam je smjena 81. virovitičke bojne i očekivali smo odmor, da idemo kući. Pod Dinarom su nas dočekali šatori. Računamo poslijepodne je, tu ćemo prespavati i ujutro kući za Imotski. Tad sam čuo od naših da idemo na Knin. Nismo vjerovali. Tu noć od uzbuđenja nismo mogli ni spavati, ali ujutro, kad smo krenuli, sve nam je bilo jasno. Svi kao jedan. Preko Crvene zemlje smo došli u Golubić, u Knin dio nas nije ni ušao. Ja sam završio na pravcu za Srb. Tek u povratku iz Srba, sjećam se bila je noć”, zastaje Joško, guta pljuvačku i kao da premotava u glavi svaku sekundu. “Autobusi su nas vraćali iz Srba. U jednom trenutku ugledali smo grad djelomično obasjan agregatima od Unprofora. Netko je prozborio: ‘Knin’. Uhvati te neka jeza, suze su same krenule. Okrenuo sam glavu da ostali ne vide, ali vraga, vidio sam da svima suze cure niz obraze. Šutjeli smo i gledali u oslobođeni Knin”, ponosno govori Joško.
Danas ovi branitelji s prve crte obrane, koji su smrti svakodnevno gledali u oči, na sve gledaju drugačije.
“Nas su tad zanimali samo sloboda i Hrvatska, ali da nam nije napravljena nepravda - je. Evo, Sara je bio ranjen, imao je veliku invalidnost i sam je smanjio invalidnost kako bi i dalje ostao u borbenom sektoru, a koliko mi danas imamo ratnih vojnih invalida”, pita se Ščurla.
“Je, to je istina, nisam prihvatio toliko veliku invalidnost unatoč ranjavanju. Danas, kad se svega sjetim, najviše me boli onaj bijeli komad papira koji je uvijek stajao na stolu moje matere. S jedne je strane pisalo: ‘Probudi me u osam’, a s druge strane: ‘Ja sam otišao’. To su bile poruke za moju mater onih olujnih ratnih godina kad sam odlazio kao i mnogi moji prijatelji, a mater me ispraćala kao da je posljednji put”, govori Sara.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
