Kada liječnici liječe ljude, a kad samo zarađuju novac?

Prizor nestvarno strašan: u tijesnom i uskom bolničkom krevetu, jedno uz drugo, kao dva na suhom skapala vodozemca, dvoje ljudi, dvije žene, u položaju sasvim obezljuđenom, leže. Tu sliku će prenijeti svi hrvatski elektronski mediji. Najklikabilniji su patnja i smrt. Saznat ćemo da je snimljena u sisačkoj Općoj bolnici. Ravnatelj bolnice će se pravdati da je do onoga što vidimo došlo zbog nedostatka prostora, ali da je trajalo kratko. I još je izjavio da je prizor bio ružan, ali da “smo požrtvovnošću, upravo borbom svih naših djelatnika, uspjeli spasiti živote svih ugroženih pacijenata”. Zatim će proći nekoliko dana, pa ćemo zahvaljujući portalu Dnevnik.hr, i anonimnom glasniku iz sisačke bolnice, saznati da je istoga dana jedna od dvije žene na fotografiji umrla. Ono što ne znamo jest je li umrla na krevetu s onom drugom ženom. Kao ni to je li druga žena bila pri svijesti dok je ona umirala. Tako da ne znamo ni to je li umrla žena koja je u krevetu drugoj ženi gledala u leđa, držeći svoju lijevu ruku na ogradi, ili je umrla žena koja desnu ruku ispružila kroz rešetku kreveta. Bilo bi to važno znati, svaku bi pojedinost iz ove situacije i s fotografije bilo iznimno važno znati, jer tako bismo napokon osjetili sućut. Strašno je, kao u Solženjicinovom “Odjelu za rak”, kao iz izvješća o bolničkim odjelima u njemačkim koncentracijskim logorima, koja nalazimo kod Prima Levija, strašno je ono što vidimo na slici iz sisačke Opće bolnice. Strašna je svaka konsekvenca onoga što vidimo. Bezmjerna je tuga, nepodnošljivo je poniženje, i jedne i druge žene na fotografiji. Obje klijentice hrvatskog zdravstvenog sustava, u kojemu su, sva je prilika, obje za života i radnog vijeka aktivno pridonosile. U toj su postelji završile kao svoje na svome, suverene i neovisne kao Hrvatska.

U isto vrijeme, u istim se medijima, pronosila druga, manje klikabilna, sretna vijest. U Nišu, u Klinici za kardiokirurgiju, liječnici su, zajedno s pratećim medicinskim osobljem, dvanaest vikenda zaredom besplatno radili, operirali su subotama i nedjeljama, sve dok nisu likvidirali listu čekanja. Niš, naravno, nije u Hrvatskoj. Srbija nije u Europskoj Uniji. Plaće liječnika u javnom zdravstvu u Srbiji višestruko su - dakle, nekoliko puta! - niže od plaća liječnika u javnom zdravstvu u Hrvatskoj. No, Hrvatska je, naprosto, bogatija zemlja, s mnogo većim izdvajanjima za zdravstvo. Ali dva sustava su, ipak, usporediva, a uz njih usporedivi su mentaliteti, karakteri i svjetonazori hrvatskih i srpskih liječnika, na isti onaj način na koji su usporedivi političari u jednoj i drugoj zemlji.

Međutim, za razliku od ravnatelja sisačke bolnice, koji onu strašnu fotografiju pokušava pokriti “požrtvovnošću, upravo borbom” svih svojih “djelatnika”, pa onda malo pretjera s tvrdnjom da su “uspjeli spasiti živote svih ugroženih pacijenata”, direktor Klinike za kardiokirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Niš, doktor Dragan Milić (njemu ćemo, ipak, spomenuti ime), u intervjuu za beogradski opozicijski tjednik Vreme insistira na suprotnom: “Ovde ne postoji nikakav herojski čin. (…) Bilo kakva nagrada nije merodavna, da tako kažem. Ovo što smo uradili nije na tom nivou da zaslužuje bilo kakvu nagradu jer mi smo samo radili svoj posao. Ništa više.” I još kaže: “Da smo hteli da to bude plaćeno, mi nikad to ne bismo uradili. Samo smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake te diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života?”

Tu se, dakle, radi o dva suprotna principa. Jedan govori o “požrtvovnosti, upravo borbi”, i svoj će izraz pronaći u specifičnoj kombinaciji patriotskog i financijskog priznanja, kakvo se očekuje čak i kada se pokušava objasniti jedna užasna fotografija javnoga zdravstva, ili kada se, u jednom drugom slučaju, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva zdravlja i Vlade Republike Hrvatske pravda medicinsko ubojstvo novinara Vladimira Matijanića, te ga se još optužuje da se sam ubio neodgovornim odnosom prema vlastitom liječenju, dok drugi princip govori da liječnici, bez obzira na novac koji neće dobiti, liječe ljude i izvan radnog vremena, i da odbijaju vlastitu heroizaciju. Doktor Milić, naime, s gađenjem reagira upravo na kvalifikacije tipa, “požrtvovnosti, upravo borbe”. Pacijenti nisu neki nama daleki i strani ljudi, objašnjava on: “To su ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć.”

Liječnici u općoj bolnici Sisak, kao ni medicinske sestre, laboranti, čistačice, portiri, vrlo vjerojatno nisu ništa lošiji od svojih kolega u Nišu. Moguće je čak i to da ravnatelj sisačke bolnice nije manje human i požrtvovan od doktora Milića. Ono po čemu se njih dvojica razlikuju, i po čemu se ovih dana razlikuju pripovijesti o dvije zdravstvene ustanove, jednoj hrvatskoj, drugoj srpskoj, društveno su proklamirani ideali. Dok liječnik u Sisku, trenutni ravnatelj tamošnje Opće bolnice, vjeruje u zdravstveni sustav u kojemu bi sve, pa tako i liječnički rad, pa tako i mjesto u bolničkoj postelji, trebalo imati svoju jasno određenu cijenu, prema kojoj bi se potrošači zdravstvenih usluga, ili klijenti hrvatskoga zdravstvenog sustava, jer teško je u ovom slučaju izgovoriti riječ pacijenti, trebali odnositi na jednak način kao i prema cijeni automobila u autosalonu, ili prema visini uplate u sportskoj kladionici, dotle njegov daleki kolega Dragan Milić uporno i dalje vjeruje u ono iz čega su obojica potekli, u ideal javnoga zdravstva, koji na kraju svih krajeva podrazumijeva svačije pravo na mogućnost ozdravljenja ili na dostojanstveno umiranje. Pritom, valja još nešto reći: srpsko zdravstvo je za razliku od hrvatskog zdravstva na takav način osiromašeno, opustošeno i osuđeno na donacije (“Kad nas pitaju za tu nagradu, mi smo od nadležnih tražili da nam obezbede još jedan aparat EKK koji tražimo pet godina. Jedna jedina EKK mašina koju imamo je donacija američke ambasade i Komande američke vojske za Evropu. Da tu mašinu nemamo, ne bismo mogli da radimo.”), i dijelom i zbog tog siromaštva srpsko javno zdravstvo u svojim je boljim segmentima, kakav je, očito, i ova niška klinika, osuđeno na idealizam, mudrost i plemenitost liječnika i medicinskog osoblja. Nije nužno da novac ukida ideale, niti siromaštvo ljude čini mudrim i plemenitim. Ali tranzicija nas je naučila da se, što je više novca, mudrost i plemenitost manje cijene. I onda postaje moguće da ljudi umiru u zajedničkim krevetima. Toga u Nišu sigurno nema. Toga nije bilo ni u socijalizmu. Ali toga itekako ima u američkim bolnicama za siromašne, koje često i služe samo tome da se boljestojeći ne uznemiravaju gledajući kako sirotinja umire po ulicama. Naprosto je pogrešno težiti tom idealu.

U hrvatskom javnom zdravstvu postoje, naravno, primjeri koji bi mogli biti usporedivi s onim što se dogodilo u Nišu. Takvi primjeri postoje čak i u hrvatskome privatnom zdravstvu. Privatni liječnici nisu gulikože. Čak bismo imali razloga misliti i vjerovati da su najbolji među privatnim liječnicima u Hrvatskoj mudri i plemeniti ljudi, čiji je ideal da ne postanu liječnici za bogate. Način na koji je veliki dio hrvatskih zdravstvenih ustanova, javnih i privatnih, funkcionirao u vrijeme pandemije, pokazao nam je neku dobru i utješnu stranu hrvatskog zdravstva, ali i cijeloga društva. Ministarstvo zdravlja i ministar, skupina iritantnih stranačkih činovnika s medicinskim diplomama, i na položajima u javnome zdravstvu, samo su krajnje iritantni izuzetak. Oni će, čujemo, provesti istragu u Općoj bolnici u Sisku. Pronaći će i kazniti dežurnoga krivca. Pedro će poslovično visiti, a mi ćemo znati da Pedro nije kriv. U krajnjoj liniji, ne radi se tu uopće o toj jednoj slici. Radi se o pogledu na svijet, radi se o medicinskoj praksi, radi se o svijesti koja je tu sliku učinila mogućom. Radi se, napokon, o nečijoj savjesti.

Pritom, onaj tko je tu sliku snimio i poslao u javnost vjerojatno nije pozitivac. Kao što ni većina medija tu sliku nije objavila iz razloga koji su dostojni novinarskog zvanja. U obračunu sa suparnikom na poslu često ćeš posegnuti za onim što ćeš i sam raditi čim zauzmeš suparnikovo mjesto. Nema tu principa ni časti, nakon što novac i vlast postanu kriterij uspjeha. “Samo požrtvovnošću, upravo borbom” stiže se do cilja. Ne pomislivši nikad da su te dvije žene možda nečije bake, tetke, majke, sestre, ili su naprosto “ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć”.