Kafić čuva tajne vlakova: Vozni red otkriva - prije su bili brži

Stari drveni stolovi imaju novi lak, zidovi su friško svježe obojani, a na njima uvećane crno bijele fotografije – na jednoj stari Samoborček, valjda je stao pa su se putnici oko njega rasuli po nasipu i čekaju, na drugoj je parnjača zapela u snijegu - oko nje željezničari lopataju.

Stoji i slika radnika natiskanih u prostoriji, mutna je, smrknuta lica, jedno među njima je i ono Vladimira.

- Uvjeti rada bili su očajni, vozili smo i 240 sati na mjesec. Obitelj sam jedva vidio, a od plaće se jedva živjelo. Mi mlađi smo nakon posla mogli nazvati telefonom pa pitati kamo vozimo sutra vlakove, oni malo stariji bi pješice išli do ložionice i gledali onako umorni u raspored. Bilo je grozno. A onda smo u studenom 1989. zaustavili vlakove u Zagrebu, krenuo je naš prvi štrajk na željeznicama u Jugoslaviji - prisjeća se Vladimir Gjureč (64) prvoga sindikalnog neposluha na Jugoslavenskim željeznicama. Uskoro su stali vlakovi i u drugim gradovima. Vijest je eksplodirala u svim krajevima Jugoslavije, u Zagreb su dojurili strojovođe iz Beograda i Sarajeva vidjeti što to kolege u Zagrebu kuhaju. Okupljali smo se svaki dan ispred ložionice. Tako smo zvali zgradu uprave u Strojarskoj ulici. Tamo su se nekad parne lokomotive punile vodom i ložile ugljen, otud ime ložionica. Kako je išlo pregovaranje?

- Nikako! Partijska direktiva nije pregovarala. A onda su nam uveli radnu obvezu da neke vlakove moramo voziti. Pa smo ih i vozili, a onda odmah opet stali – kaže Vladimir. Na kraju su im popustili, sindikalisti su pobijedili i položaj radnika se poboljšao. Plaće su porasle, uredili su radne sate. Sindikalni štrajk pokrenut je u studenom, prije 19 godina, jedva nakon što su Sindikat strojovođa osnovali i dobio odobrenje jugoslavenskih vlasti. Na korak je do mirovine, ali pamti svog majstora koji ga je učio voziti elektromotorni vlak, a bio je to ujedno i majstor za parne lokomotive. I započinje priču kako su nekad postojali parovodi na Glavnom kolodvoru koji su grijali skretnice u Zagrebu.

- A onda su se pokvarili, pa su dovezli parnu lokomotivu koju su prespojili prema skretnicama pa ih je grijala para iz lokomotive. Ugljena tada nije bilo nigdje pa smo trošili zalihe pospremljene za ratne potrebe iz vojnog skladišta na Črnomercu. Ložili smo sve dok ugljen nismo potrošili – prepričava.

A onda je jednog dana zamolio kolegu da provoza tu parnjaču, pa je napravio krug po kolodvoru. Ovaj doajen sindikalnih borbi na željeznicama kaže da je zaljubljenik u nju, ali polako posao prepušta mladima. Prije koji dan bio je na otvorenju novouređenog sindikalnog caffea Klub strojovođa u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Na korak od kolodvora, u podrumskim prostorima, željeznica je dobila svoj kutak za druženje i buđenje uspomena. Na zidovima stare slike, pa tako i crno-bijela fotografija prvog štrajka na željeznici u Jugoslaviji. Vladimir se prepoznao u prvom redu štrajkaša. Po prozorima kafića su i stari vozni redovi, koja izlizana torba nekog strojovođe u kojem su nosili svoje gablece i vozne redove, stara kapa s oznakom JŽ (Jugoslavenske željeznice). Podsjetnici starih vremena, kažu i boljih.

Sve je rukom pisao

- Našli smo vozni red iz 1933., ali meni je zanimljiviji onaj iz 1990. U njemu stoji: vlak Zagreb – Slavonski Brod vrijeme putovanja 1:30 minuta. Danas? Oko 2:50... – govori Dalibor Petrović, dopredsjednik Sindikata strojovođa Hrvatske, i upozorava da vozni red pokazuje koliko je loše stanje danas na željeznicama. Vlakovi su sve sporiji.

I Vladimir se sjeća vlaka koji je vozio između Zagreba i Beograda, baš u vrijeme štrajka. Išao je 160 na sat...

- Zorane, koliko sada vozi vlak prema Vinkovcima? Negdje oko 60 km/h na pruzi Dugo Selo – Moslavačka Gračanica. Dio dionice digne se i na 140, ali... – govori Vlado i konzultira se s mlađim kolegom. Sabrao je Vladimir mnogo uspomena na željeznici, pa pokazuje i sindikalnu iskaznicu.

Nekad su vozili 160 na sat...

- Vidite krasopis? Sve na iskaznici kolega Muhamed Dautović napisao je rukom njih 4000 – uzvikuje.

A među strojovođama na otvorenju našla se i žena - Lorena Matejaš (37), prva i jedina dama koja upravlja vlakom. Kaže: „Govorili su da neće štikla na željeznicu, a onda sam došla ja“. Ljubav prema naoko muškom poslu, dobila je od oca.

- Radio je na željeznici i nije mi dao da idem za strojovođu. ‘Šteta ocjena, trebaš u gimnaziju,’ govorio je. Ali se nisam dala. Upisala sam srednju školu za ovaj posao, a onda mi je trebalo 15 godina da sjednem u vlak – prepričava Lorena, koja je još kao dijete sanjala takav posao. I danas ga obožava. Ali zna biti stresno.

- Puno i previše je onih koji pretrčavaju prugu. Imaju i slušalice na ušima i ne mare za pružne prijelaze i signalizaciju. Nije to lako kad ih vidite, projurite kraj njih – kaže Lorena.

Bilo je otpora, onih koji su govorili ‘što će žena u vlaku’. Pa i pitali su kako će podignuti kvačilo Mađara - vlaka koji su proizveli naši susjedi.

- Kvačilo ima 70 kilograma, dižu ga zajedno dva muškarca. Kako li ću ja žena dignut ga s jednim muškim? A ja se nasmijem i dignem ga bez problema s kolegom. Ako mogu kući dignut svoje troje djece od 32, 45 i 55 kilograma, što ne bih mogla kvačilo s kolegom – kaže i smije se. Uz nju suprug klima glavom i potvrđuje da je od prvog dana znao da je ona za željeznice.

Dođtite u naš mali muzej

A kolege? Čim smo pitali bi li primili još koju ženu u njihov posao, odmah su se digli i pitali: „Hoćete li vi?? Dođite!“.

Okupilo se malo društvo sa željezničkom caffeu na prvi dan otvorenja pa prebire po željeznici, gostima objašnjavaju što su predmeti prekriveni patinom dugih desetljeća.

- Ovo je predsignal. Znate kad na cesti naiđete na znak koji kaže da je za 300 metara semafor? E to je nama predsignal – govori strojovođa Zoran Maršić. Tu je i izlizano sjedalo iz ‘plavca’, tip vlaka kojim se i danas vozi, pa kapa iz Jugoslavenskih željeznica od prije 40-ak godina, ali i kapa ložača na staroj parnjači koji je ubacivao ugljen u uvijek “gladni” kotao. Tko poželi popiti kavu u vlaku, može i to jer kafe ima kutak s kupeom, starim sjedalima smeđeg izlizanog tapicirunga. Vidi se – na njemu su sjedile tisuće putnika.

- Ova vrata su iz kupea iz ‘pulmana’ - tip vlaka. Znam, jer sam radio na njemu – pojašnjava pomalo ponosno i Mladen Lugarić, član uprave HŽ Putničkog prijevoza. Dogodilo se i to – da se na otvorenju caffea nađu sve tri uprave iz triju tvrtki HŽ-a – Putničkog prijevoza, Carga i Infrastrukture te da dijele stol sa sindikalistima, a da se pritom ne svađaju. Bez sindikalnih i radničkih pre(i)govaranja, dali su podršku na otvorenju nostalgičnog kafića koji poziva svakog gosta da omiriši duh željeznice u ugodnoj atmosferi.

- Nije lako s njima, ali moram priznati – realni su i imaju osjećaj za mjeru – priznaje Lugarić.

Svaka od triju tvrtki HŽ-a dala je svoj doprinos i poklonila kafeu pokoji predmet, sačuvali ga od propadanja i izložili. Sindikalist Petrović poručuje: “Ovo je tek početak priče, mjesto za skupljanje naših priča i sjećanja. Ali nismo tu samo za željezničare, svatko je dobrodošao popiti kavicu u našem malome muzeju”.

Vladimir s početka priče, sindikalni prvak na željeznicama, pak, ne misli samo tako otići u mirovinu i najavljuje česte posjete kafeu i da obiđe svoje nasljednike i pouči ih još koju sindikalnu mudrost: „Davno nas je kolega iz Škotske poučio borbi. Govorio je - Nikad ne otvaraj vrata nogom niti ih zatvaraj lupajući“. To pravilo vrijedi i za ovaj muzejski kafić