Kako je Partija postala maćeha radničke klase u Hrvatskoj...

U srijedu ujutro, glavna vijest na hrvatskim radijskim postajama dolazila je iz splitskog brodogradilišta. Radnici su spontano stupili u štrajk, jer nisu dobili plaću na vrijeme a ona koja im je isplaćena prošlog mjeseca, bila je, samovoljno, spuštena za 500 do 800 kuna.

Kome da se radnici obrate? Tko drži “knjigu žalbe”? U tradicionalnom industrijskom društvu radnici bi zakucali na vrata sindikata, socijalista, komunista ili socijaldemokrata. U socijalizmu bi se obratili Partiji koja je, kako je otkrio Josip Županov, bila u čvrstoj koaliciji s radničkom klasom. Radnici su Partiji jamčili revolucionarni legitimitet, dok je partija radnicima jamčila stabilnost radnog mjesta i dohotka - niskog, ali sigurnog. Sindikati su pak jamčili svinjske polovice i o tomu su svi pričali viceve. No polovice su redovito pristizale - kad je njih nestalo, pukla je i koalicija... 

Današnji hrvatski sindikati jamče uglavnom visoke plaće svojim šefovima, te organiziranje pobuna u javnom sektoru. Ostaci ostataka industrijske radničke klase nemaju jake sindikate - ako ih uopće imaju, a stranka koja je baštinila golemu imovinu kao advokat proletarijata, SDP, na čelnim mjestima ima ljude čija agenda nema ama baš nikakve veze sa socijaldemokracijom. Slavko Linić je klasičan tačerijanac, u Americi se politika koju on provodi zove “reganomika”. Zoran Milanović odnedavna se deklarira kao reformirani liberal, ljevičar, kalvinist...

To je prava marmelada od pojmova. Jean Calvin bio je protestantski fanatik, opakiji od Luthera i Zwinglija, čovjek koji je poznavao samo rad, askezu, štednju i odricanje. Kad Calvin kaže odricanje, misli “crni kruh, dvopek ili post”; dok Milanović, kad kaže štednja, misli “Audi ili Mercedes”? Liberalna ideja pak počiva na premisi prema kojoj nema besplatnog ručka. Tko ne može platiti dugove, ide u stečaj. To je pouka, životna škola generacijama zapadnih poduzetnika.

>>> Više pročitajte u Expressu