News

Komentari 5

Kako pripitomiti čovjeka iz krda ili zašto nisam bio član Saveza komunista Jugoslavije

Kako pripitomiti čovjeka iz krda ili zašto nisam bio član Saveza komunista Jugoslavije

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Ono što je 1982. bila čast, 2022. je sramota, premda se Tihomir Dujmović baš nimalo nije promijenio, a zapravo se nije promijenilo ni društvo

Novinari zagrebačkih Novosti zaputili su se u Hrvatski državni arhiv, iz kojega su, pretpostavljam bez većih problema, iskopali informaciju da je novinar Tihomir Dujmović bio član Saveza komunista Jugoslavije. Snimili su njegov dosje i pomalo ganutljivu molbu za primitak u članstvo, pod naslovom Autobiografija, pisanu kemijskom olovkom, na papiru iskinutom iz školske teke. Ganutljivu, kažem, jer ih se sjećam, budućih Dujmovićevih partijskih drugova, u ledenom negrijanom školskom kabinetu Sjeverne kasarne u Kninu, kako se krajem prosinca 1984. muče nad istim takvim papirima, ispisujući molbe za Partiju. Bilo ih je šest-sedam, primjernih i manje primjernih vojnika iz cijele Jugoslavije, ostali su tu nakon redovne obuke, dok smo mi veselo kretali u kantinu, na sendviče s ajvarom i šunkom…

Premda je vijest zanimljiva i aktualna, a moglo bi se reći i društveno relevantna, skoro nitko je u drugim novinama i na portalima nije prenio. Dva su razloga: Dujmović je utjecajan čovjek, blizak je dijelu vladajućih struktura, i ne bi mu se zamjerali, te drugi, vjerojatno mnogo važniji, u svim tim novinama, o televizijama da i ne govorimo, pa čak i na portalima, barem među vlasnicima i u upravljačkoj strukturi, ako ne i u uredništvu, bivši su Dujmovićevi partijski drugovi, čiji bi se dosjei i svojeručno pisane molbe također mogle pronaći u nekom arhivu. Tako da će njegovo sramoćenje ostati zabilježeno samo u Novostima, premda će ubuduće svatko o koga se Dujmović očeše ili ga napadne na svojim platformama i u televizijskim emisijama objavljenu vijest koristiti u njezinom punom značenjskom kapacitetu. Ali, naravno, ne u značenjima iz 1982, kada je Dujmović kao uzoran i ispravan omladinac, sudionik “mnogih lokalnih radnih akcija” i “aktivan član” Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, pritom iz komunističke obitelji (ističe da mu je majka članica od 1958.) ulazio u Partiju koja mu je suštinski i pripadala, na istovjetan način na koji je i Dujmović pripadao njoj, nego u značenjima iz 2022, kada je Dujmović na posve jednak način uzoran i ispravan zreli muškarac, sudionik svih relevantnih društvenih procesa i akcija vođenih od Crkve, te crkvenih i političkih ustanova i vladajućih društvenih ideala. Ono što je 1982. bila čast, 2022. je sramota, premda se Tihomir Dujmović baš nimalo nije promijenio, a zapravo se nije promijenilo ni društvo. Kao i 1982. tako i danas postoje dvije vrste osobnog društveno-političkog refleksa, iz čega onda proizlaze i sva postojeća uvjerenja, opredjeljenja i društveni aktiviteti. Na jednoj strani su oni koji idu s narodom i narodnim elitama, a na drugoj su strani oni koji već i refleksno odbijaju ići s narodom i narodnim elitama.

Istraživanju zagrebačkih novosti može se staviti samo jedan prigovor: provedeno je samo zbog Dujmovića i samo nad Dujmovićem. A bilo bi ispravno i na neki način pošteno - premda po novine samoubilački - kada bi s njime bila otvorena rubrika s poznatim i manje poznatim građanima Republike Hrvatske, koji su bili članovi SKJ. Idealan je trenutak za to. Pedesetogodišnjaci i pedesetogodišnjakinje, koji danas tako mudri i iskusni predvode društvene elite, i korifeji su desne, ali i lijeve isključivosti, potencijalni su pokajani članovi SKJ. Zašto ih ne bismo izveli iz ormara? Ljekovito bi bilo i za njih, i za društvo. Ovako, na čistac je izveden samo jedan Dujmović. A to nema smisla, pa čak je i malo nepošteno.

U vrijeme kada je moj novinarski kolega, kojeg sam jednom davno čak i poznavao, pisao molbu za Partiju, ja sam, tri godine od njega mlađi, još bio zelen. Ali već sljedeće godine, u proljeće 1983, ponuđeno mi je da pišem istu takvu molbu. Razlog je bio malo drukčiji: nisam bio aktivan omladinac, nisam sudjelovao ni na kakvim radnim akcijama, bio sam višestruko problematičan, ali sam, gle sad, u školi briljirao iz predmeta marksizam i teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja. Taj predmet bio je onodobni vjeronauk, samo što je, za razliku od vjeronauka, bio obavezan. Na prijedlogu sam se javno, pred razredom, zahvalio, izjavivši, međutim, da “nisam u sebi raskrstio s religijskim predrasudama”, što je, naravno, izazvalo smijeh iz zadnjih klupa. Dobro mi je činio vlastiti cinizam, pogotovu što sam bio uvjeren da sam u pravu. Godinu i pol kasnije, istoga onog ledenog kninskog prosinca, naravno da je i meni, opet zato što sam teorijski potkovan, a ne zato što sam praktično ispravan, bilo dano da pišem molbu, umjesto da idem na sendvič s ajvarom i šunkom. Tad sam rekao da se ne osjećam dostojnim takve časti, i da ću molbu pisati kad budem “zreliji, bolji i čistiji”. I tako sam, s navršenih osamnaest, dvaput odbio milost pristupanja Savezu komunista Jugoslavije. Premda je kolektivni oportunitet Partije tinjao još sljedećih pet godina, to je za mene bio kraj. Za razliku od svetog Petra, ja nisam triput zatajio princip i izdao ideju kolektiva.

Danas mi je pomalo i žao što je bilo nemoguće da upravo ja budem član Saveza komunista Jugoslavije. Žao mi je zato što bih na raskošan način danas branio, te bih u nekoj prozi epski opjevao svoje pripadanje toj avangardi radničke klase. Međutim, to je bilo nemoguće iz potpuno istog razloga zbog kojeg je nemoguće da danas agiram kao suputnik iste te avangarde, samo prebojene nekom drugom bojom i preimenovane u neki drugi kolektiv. Nemoguće je, na žalost, s osamnaest pristajati na to da djeluješ krdimice i čoporativno, u tom duboko odvratnom kolektivu, sastavljenom od muškaraca i žena s kojima inače ne bi imao ništa, a s pedeset i pet postati gadljiv prema istome tom krdu i čoporu, istome odvratnom kolektivu, u kojemu su iste, samo mnogo starije, žene i muškarci s kojima inače ne bi imao ništa. Dakle, načelno govoreći, za mene nemoguće je 1982. ili 1983. i 1984. bilo ući u Partiju, a 2022. postati gadljiv prema klerofašističkim, fejsbučkim ili bilo kakvim drugim projektiranim i ceremonijalnim kolektivima današnjice. Dar gađenja je gotovo pa urođen, premda postoje pojedinci - veoma do njih držim - koji su ga u sebi uspjeli na umjetan način uzgojiti, pa od partijaca, bivših ustaša ili pripadnika svejedno kojeg drugog krda, uzrasti u osamljenike koji nastupaju protiv krda. Ali takvi su uvijek izuzetak. Malo ih je, i do njihovog stava držim mnogo više nego do vlastite gadljivosti. Ja sam, naime, ovakav, jer mi se može ovakav biti, a oni su takvi, jer su sami izabrali da budu takvi.

U Partiju, izuzmemo li pojedince s posebnim potrebama, kliničke kretene i imbecile, kakvih je također bilo u SKJ, ulazilo se iz vrlo jasnih ideoloških i svjetonazorskih razloga. Primiti neku vjeru, a Partija je osamdesetih na svoj način bila Crkva s mrtvim Titom kao formaliziranim salonskim bogom, uvijek i posvuda znači primiti bez pogovora sve njezine dogme i cjelokupan sadržaj vjerovanja. Naravno, uvijek bi neki primali vjeru, kršćansku, islamsku ili partijsku, tek iz razloga osobnog socijalnog i egzistencijalnog probitka. Ali i takvi su bili dužni ponijeti dogmu i vjerovanje. U vrijeme kad su me, tek stasalog dječarca, predlagali za komunista, ja sam to odbio s gotovo urođenog dara nepripadanja čoporu, ali i zato što sam se osjećao kao ideološki protivnik. Tada sam, naime, bio antikomunist. Ali nipošto u današnjem značenju te riječi. Bio sam antikomunist za one koji su upravo primani u Partiju, ali i za sve te komitete, koji su u ono vrijeme ideološki etiketirali i razvrstavali ljude. U socijalnom i egzistencijalnom pogledu, bilo je to nekomforno. Oni koji su u socijalizmu odbijali ući u Partiju, svjesno su birali drugorazredni položaj unutar čopora.

Danas je sve isto, samo mrvicu kompliciranije i kompleksnije. Kako ova Hrvatska, za razliku od one Hrvatske i one Jugoslavije, ipak traje u stanovitom prividu demokracije, čopor nije više samo jedan. Čopora su čak dva. Naime, osim domoljubnog, pro-crkvenog, živodajnog, plenkovićevsko-markićinskog kolektiva, koji je već sam po sebi raznolik i unutar sebe sukobljen (raznolik i unutar sebe sukobljen kao što je bila i SKJ), postoji i onaj drugi tobože lijevi, kobajagi ljudskopravni fejsbučki, medijski, NGO, možemaški, kvazi-ekološki, tobože-feministički, kobajagi-emancipatorski kolektiv, koji jednako je agresivan, a ponekad i agresivniji od onog kojemu je navodno suprotstavljen. Oba krda nastupaju krdimice, zaštićeni anonimnošću i sveobuhvatom svojih kolektivnih vjerovanja, tako što nasrću na pojedince. I isključivo na pojedince. Upravo ta okolnost da se krda u Hrvatskoj obračunavaju s osamljenim ljudima potvrđuje da demokracija ovdje postoji samo kao privid.

Odavno je trebalo javno objaviti sve partijska evidencije SKJ. Ali ne s ciljem sramoćenja jučerašnjih ljudi, nego u pokušaju, možda i uzaludnom, pripitomljavanja ovih današnjih.

 

 

Najčitaniji članci