Predsjednik Zoran Milanović i znanstvenik Ivan Đikić nametnuli su se u glavne opozicionare u Hrvatskoj. Ili makar u osobe koje najviše iritiraju premijera Plenkovića. Koji u zemlji s ovakvom oporbom može što hoće.
Sve do jučer, Zoran Milanović bio je najglasniji opozicionar Andreju Plenkoviću. Ili makar, uz Ivana Đikića, osoba koja je najviše iritirala predsjednika Vlade i HDZ-a.
Šef države tjednima se s premijerom nabacivao verbalnim blatom, dok je Ivan Đikić izdaleka granatirao Vladu svojim glasnim, žestokim, pomalo i katastrofičnim kritikama u vezi pandemije koronavirusa.
Čak je optužio Plenkovića za izostanak empatije.
Nakon jučerašnje sjednice VNS-a Milanović se malo ohladio, valjda zbog širom otvorenih prozora Banskih dvora, dok se Đikićevi napadi u premijerovim krugovima doživljavaju tek kao mantranje pomahnitalog proroka.
No Milanović i Đikić praktički su se promovirali u lidere opozicije. Ili ih je promovirao sam Plenković.
Drugih lidera nema na vidiku.
Kako nestane dvometraš?
Prije par dana netko je na Twitteru postavio pitanje "Kako može nestati osoba od dva metra", ciljajući na Peđu Grbina, novog predsjednika SDP-a. Zadivljujuće je kako svaki novi šef SDP-a bude još nevidljiviji, još neutjecajniji, još neprimjetniji.
Miroslav Škoro tjednima se zabavljao koronavirusom, dok se Tomislav Tomašević i njegovi zastupnici više pogledavaju prema Milanu Bandiću i zagrebačkim izborima, nego prema Banskim dvorima. Ostaju uvijek glasni Mostovci, ali to je uglavnom sve.
A Hrvatska je, po tko zna koji puta, ostala bez opozicije.
Dijelom je tu opoziciju ubio Zoran Milanović: svojim nametanjem, verbalnim egzibicijama i uzurpiranjem javnog prostora oduzeo je kisik SDP-u i Grbinu, čineći time neizravnu uslugu Plenkoviću. Premijer bi se radije nadmetao s nekim tko mu nije direktna konkurencija, nego da daje legitimitet pretendentu na premijersku funkciju, recimo Peđi Grbinu.
Pokrio ljevicu i desnicu
Drugim dijelom opoziciju je ubio sam Plenković. Ideološki se dovoljno pomaknuo ulijevo da neutralizira napade i pasivizira liberalnu ljevicu, dok je uspješno pokorio i potkupio desnicu kako bi se osigurao od udara zdesna.
Ono najvažnije, ubijena je i opozicija u samom HDZ-u koja je oduvijek bila jedina utjecajna i relevantna u rušenju HDZ-ova šefa i premijera. HDZ se obračunao sa Sanaderom, HDZ se obračunao s Karamarkom, vidjet ćemo hoće li se uspjeti obračunati s Plenkovićem.
Ostala politička oporba ostala je potučena, demoralizirana, pogubljena, nezainteresirana, pa i samozadovoljna.
Gori od Bere
Peđa Grbin dosad je demonstrirao još manje liderskih osobina od prethodnika Davora Bernardića, a dobar dio njegove stranke gleda u Milanovića kao svog lidera i predvodnika. Što je promašeno: predsjednik ne samo da guši oporbu, nego i služi kao dimna zavjesa premijeru.
Na desnici ima još manje lidera. Ili paradoksalno, svatko je lider za sebe.
Može što hoće
I stoga Plenkoviću ostaje čitava Hrvatska da se njome poigrava. On sad zaista "može što hoće". I u Znanstvenom savjetu gdje jedni klimaju, a drugi poskrivećki grintaju, i u Kriznom stožeru koji je ekspozitura HDZ-a, i u Hrvatskom saboru gdje Plenkovićeva većina nije bila upitna ni u doba "žetončića", a jedina smetala su mu zapravo Milanović i Đikić.
Jedan na osobnoj, drugi na epidemiološkoj razini.
A opet, tko zna, da je klub u Slovenskoj ostao otvoren za Milanovića i da je Znanstveni savjet ostao otvoren za Đikića, možda ni ovih javnih smetala ne bi bilo.
Ne treba se zavaravati, ovako izgleda puzajuća "orbanizacija".
